Moj internet dnevnik
nemam pojma
Brojač posjeta
92410
dream theater
BLOG AZILA IZ RIJEKE
LUKA RITZ


Tvoje svjetlo će sjati sve jače i jače, jer ovo nije kraj - ovo je početak...
ponekad se rode anđeli koji znaju naći put
do svačijeg srca
zaljubimo se u ono čime zrače
zapanji nas boja njihove aure...
ponekad, doduše vrlo rijetko, nečija majka
rodi svačije dijete
nesvjesna koliko je njezina bol 
svačija bol i kako je njezina sjeta
svake majke sjeta
ponekad se rode anđeli miloga lica
besmrtna pogleda
ponekad se rode anđeli radi svih nas
i radi zaspalosti našega srca.

 Elfrida Matuč-Mahulja Krk
Blog - siječanj 2008
četvrtak, siječanj 31, 2008
Danas u mojem domu opća depresija. Da li zbog vremena ili spoznaje da su nam poslovi u k....u, jer je sve ispretumbano naopako, ne znam, samo znam sam ljuta, bijesna, ogorčena ili što već jer sam bespomoćna.
Po svojim proračunima (koje sam radila još kao zelena) do sada sam trebala imati slijedeće:
- dobar posao
- ugled u društvu
- život u vlastitom stanu i vožnju autom na svoje ime.
E pa preračunala sam se. Šipak.
Situacija je otprilike slijedeća: starci koji me više ne mogu ni gledati jer im živim iznad glave (trenutno u paketu i sa boljom polovicom) mole Boga da ih više ne cijedim, i tu sam dost dobra moram priznati, samo zadržim ostatak od 100 kn koji mi kraljica majka da da joj odem kupit cigare (i sebi naravno) pa si usput natankam i malo benze.
Auto je na mamu. Kuća je na tatu. Ja imam posao ali nemam plaću (htjela sam posao sad bi još htjela i plaću, vidi vraga). 
Posao - glavna tema - sukob političkih vrhuška pa ko jači. Vi volovi vucite. Btw, radim u marketingu - ili bolje da kažem mrketnigu. Neću ni spominjati besplatne pokušaje zapošljavanja u prošlosti i kojekakva izrabljivanja.
Zato ljudi moji, ko želi ubiti se tražeći posao nek' samo završi faks i propast mu je zagarantirana.
Što se tiče ugleda - prdac u prazno. Kada imaš faks onda si dežurna naivna budala i svi ti se smiju.

Ni boljoj polovici ne cvjetaju ruže. Čovjek koji ima završenu srednju muzičku, pravni faks i ide na magisterij radi de facto na crno. Divota. Ni on ne vidje plaće dugo.
Pa dođemo doma i gledamo se. Ja njemu "ma biti će dobro"  pa on meni "ma proći će to". Glavno da ljubav cvate.
Znate onaj vic kako će Mujo i Fata živjeti od ljubavi. Mujo ostade bez posla i tješi Fatu "Ma ne brini, živje ćemo od ljubavi". Sljedeći dan dolazi kući a ono nema večere nego Fata gola sjedi na radijatoru - "Bolan Fato, što to radiš?" a ona njemu "Eto Mujo,  reko ti da ćemo živjeti od ljubavi pa ti ja odlučila podgrijati večeru..."

Dok se lokalni i globalni politički guzonje prepucavaju ko je kome dublje zabio i tko se kome dublje uvukao ja im poručujem: fuck you all     
olimpia @ 22:48 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Što mislite, što se događa s nama kada naše tijelo odluči da mu je dosta života? Ja sam duboko uvjerena da naša suština prelazi u neki drugi oblik, a njena forma određena je onim što smo činili i kakvi smo bili za života i kako smo se ponašali. No, nekakve forme raja i pakla su mi apsolutno neprihvatljive i čini mi se da otpočetka služe zastrašivanju neukih i bojažljivih.
Teško je ostati ravnodušan na razna svjedočanstva onih koji su nakratko prešli tu tanku liniju života i smrti (i ja sam među njima), koliko god se sami sebi trudili ispasti pametni pa tvrditi da se to sve znanstveno može objasniti. U moru takvih svjedočanstava, sigurna sam da su barem dva autentična i teško objašnjiva (uključivši i moje u ta dva).
Svi se mi bojimo smrti, i svaka smrt naših bližnjih podsjeća nas i na vlastitu krhkost i smrtnost. Od čega je sazdana ta svjesnost o našem postojanju i spoznaja sebe?
Zašto mislim da postoji nešto više? Zato što pored osnovnih emocija i poriva koji su vezani za preživljavanje (strah, glad i žeđ, nagon za razmnožavanjem) čovjek manifestira još bezbrojne emocije i nijanse tih emocija i težnji a koje nisu vezane isključivo za opstanak. Pa čak i ako se te emocije mogu protumačiti kemijskim reakcijama i elektronskim impulsima - čemu one  uopće služe? Zašto se zaljubljujemo, zašto volimo, zašto se veselimo i pjevamo, zašto se izražavamo kroz umjetnost,  zašto smo tužni i nesretni, zašto smo oholi, bahati, zli, pakosni i pohlepni?
Činjenica da postojimo i da se ipak razlikujemo od životinja po pitanju gore navedenih emocija i naravno razuma, sama po sebi dovodi u pitanje svrhovitost razvijenog mozga. Životinja sasvim dobro funkcionira i bez većine tih osjećaja (iako nije isključeno da neke bazne poput tuge i radosti osjeća mnogo životinja, pogotovu sisavaca). Ja sam uvjerenja da nam je data mogućnost rasuđivanja kako bi ispunili svoju svrhu i ulogu (pri tome mislim kako na pojedinca, tako i na cjelokupno čovječanstvo)
Ja to doživljavam na slijedeći način: iako je tijelo važno, važnija je energija koja ga pokreće. Kada naše tijelo odluči prestati funkcionirati, dio te energije (osim što se prenosi dalje hranidbenim lancem) se prenosi u - kako neki to vole reći (i ja) - u drugu dimenziju univerzuma. Kako je sve u svemiru uzročno - posljedično povezano, tako i ono što smo činili za tjelesnog života određuje formu koju će manifestirati ta energija nakon što srce i mozak prestanu raditi. U univerzumu sve što postoji - i kada nestane - uvijek ostavlja nekakv trag za sobom, pa tako i mi - tjelesna bića nižeg reda (u odnosu na  duhovnija i inteligentnija bića koja vjerojatno suegzisitraju s nama negdje u velikom svemiru) sigurno ostavljamo nekakav trag u vremenu i prostoru.
Svaka religija nudi nekakvo svoje rješenje za odgovor na to pitanje što se s nama događa kada tijelo kaže stop. Raj i pakao, raj s djevicama i bez njih, personifikacija Boga koji nas dočekuje, druge planete i polubogovi, nova razina svijesti ili reinkarnacija - sve su to pokušaji da se odgonetne što se s nama događa nakon smrti i da li se uopće nešto događa.
Teško je čovjeku zamisliti taj neki veći "plan" u kojeg bi se zemljino pučanstvo trebalo nekako uklopiti. Kao što sam već negdje napisala, ipak nismo još dosegli taj nivo percepcije da bi mogli zamisliti sveukupnost odnosa u univerzumu. Pa dotle dok se to ne dogodi, uvijek će biti puno više pitanja nego odgovora, a na nama je da sami pokušamo odgonetnuti što nas očekuje s one strane te tanašne linije između života i smrti.

olimpia @ 14:08 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 29, 2008
Kao što je većina danas čitala - u Izoli se na menu-u nudi i ljudsko meso, i to svježe! Ne znam da li bih se smijala ili bih plakala, u svakom slučaju jadnoj ženi koja je to imala u ustima želim brzi oporavak.
Kako se to može uopće dogoditi? Sada ću vam reći kako - zato što one koji tamo rade boli ona stvar za vas koji to jedete. Iako volim živjeti u uvjerenju da to i nije baš tako, ovakvi napisi me redovito podsjete da ne budem naivna. Evo nekoliko mojih primjera:
Primjer 1. - žena koja radi na odjelu suhomesnatih proizvoda. Mi stojimo i čekamo red. Gužva za popi... Žena od brzine živčani i poreže prst na salamoreznici. Ja se zablejim da vidim što će napraviti. Ne dira ju to, mota prst u onaj bijeli papir u koji se stavlja salama i nastavlja dalje. Pardon, prvo ga pocucla ustima i onda ga stavlja u papir. Naravno, mi se  pogledamo, okrećemo i idemo po salamu već zapakiranu u frižideru.
Primjer 2.  - isti odjel drugi dućan, bolja polovica želi kulen ponuditi za rojstni dan, skup mu je onaj iz frižidera. Početak je siječnja, viroze divljaju... Žena za pultom kašlje i kašlje,  nešto prčka pa se zakašlje u ruku - a koji će joj klinac rukavice ako kašlje u ruku (!!!) psujem ja tiho u sebi. Moj dragi ne trza, pluta negdje po sedmom nebu i naručuje kulen, žena reže kulen i kašlje, ja šizim i trckam polovicu ispod rebara - nakon par ubojitih pogleda koje mu upućujem i nažuljanih rebara aterira na Zemlju i kuži šta mu hoću reći... Ženska ne tepe, ona i dalje kašlje, suzi, šmrca a meni želudac već na pola grla. Kulen spremamo i prešutni dogovor - po ostatak salame u drugi dućan
Primjer 3. Treći dućan isti dan - rojstni dan bolje polovice - ja brijem na bakalar  na bjanko... dajte 20 dg.. gledam u kutijicu a ono se nešto tamo crveni, naravno kosa... vraćam nazad sa želucem već spremnim za izbačaj i molim potiho drugu porciju. Dobro ajde, bakalar na bjanko mi teško što može zgaditi...

Zato ljudi moji, oči širom otvorene i svaki račun uzimaj, nikad ne znaš što ćeš dobiti u porciji!
Sicher zu sein, držim se samo ribe i povrtlarskih proizvoda.
olimpia @ 21:48 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Bio je star možda mjesec dana kada ga je moja sestra donijela kući da nam ga pokaže. Malo, slatko čupavo stvorenje boje pijeska i veelikih, veelikih okica. Pater familias je odmah rekao "Ne, ne dolazi u obzir", stara je rekla "Ne, ne i ne". Stavili smo ga na kauč a on se uzverao na jastuk koji je bio majci iza leđa i tamo se legao... Otpor je bio uništen.
 Onda je počelo čitanje knjiga o psima, pa što im dati jesti a što ne, pa kako ga učiti da ne piški i kaka po kući - u tome je, naravno, prednjačio pater familias. Kako smo nas dvoje odrastali skupa tako  sam ja naravno je bila vječiti krivac za njegove nepodopštine po kući - ne jednom smo skupa sjedili pred vratima, a jednom čak izbačeni i u vrt nakon izvale bijesa patera zbog pregriženih žica i pogriženih telefona (3 kom), pojedenih papuča i ukradenih kolača sa stola, zbog počupanih zavjesa i slomljenih karniša - tko bi rekao da tako malo stvorenje može biti takav štetočina. Naravno da je upravo stari uplivao bos u njegovu lokvicu koja je puštena iz inata nasred hodnika ili bi kraljica majka otkrila da ne mora zalijevati Adama jer je to već netko kirurškom preciznošću obavio upravo u tanjurić ispod njega.
Nakon nekog vremena svi smo se složili u zaključku da je taj pas u prošlom životu bio lopov - uspijevao je zdipiti ljudima stvari iz džepova a da ne bi ništa skužili, prožvakati ukradeno i sakriti ostatke pod fotelju ili kuhinjsku klupicu...
Ali nema veze, ljubav koju je on nama vraćao bila je neizmjerna.
A sada ga nema već skoro 6 mjeseci. Bio je s nama skoro 18 godina... Sa mnom je završio osnovnu školu, srednju školu, faks i pola magisterija. Jedino sam njegovu sliku nosila 10 godina u novčaniku (naravno da su mi se smijali ali me nije briga)
Odluka da ga moram odnijeti uspavati bila je najteža u mojem životu - iako sam se zarekla da to neću učiniti, previše me bolilo koliko se moje zlato mučilo i mi skupa s njim. Nitko uostalom i nije imao hrabrosti odnijeti ga, moj significant other i ja smo to učinili, a pater familias nije imao hrabrosti nego je čekao u autu.
I dan danas kada ulazim u kuću prvo lagano otvaram vrata da ga ne lupim, pazim da ga ne zakačim sa stolicom, žurim doma da ne bude sam i kada mi neki komadić kolača padne, čekam da on dotrči da bi se osladio... Ali njega više nema.
Njegova slika mi je na desktopu tako da još uvijek nekako imam osjećaj da je tu u blizini i da ću ga svaki tren opet vidjeti.
A moja mačka? Priča za sebe... Došla je sama za nama pješke od mora... I stara je rekla "Ne dolaziš u obzir", stari je pitao "Ma čija se ovo mačka već dva tjedna tu mota ispred vrata?". I što reći - evo je tu pred vratima i žica da joj dam klopu... Ne mogu si pomoći, meni životinje jednostavno trebaju, bez njih nisam potpuna.
olimpia @ 20:33 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 28, 2008
Mislim, dakle, ja sam stvarno bubreg kakvog treba tražiti! Idem ja na tehnički registrirati auto ovu subotu. Sva sretna, novi autić, treperim... na stranu  to što me čovjek morao istjerati iz auta jer sam umjesto da otvorim haubu podignula volan (jer naravno, zašto bih ja znala di se hauba otvara...), i vidim čovjeku na faci da si misli "još jedna pacijentica" ali doktorskom strpljivošću mi se obraća "ma nema problema, samo polako". I idem ja srediti papire. Pita me ženska na šalteru vozačku ili osobnu. Ja odmah vadim vozačku, malo je otvorim - problijedim, zatvorim i kažem "ma jel može osobna?"
Ljudi moji, meni je vozačka istekla prije 8 mjeseci !!!(probna - za "mlade vozače"). I mene ulovi panika. Što da su me zaustavili, majko moja, baš sada kada nemam love za kaznu? Jučer sam morala voziti - auto neregistriran jer u subotu nije radila policija, vlasnik nisam ja a vozačka za ukras u novčaniku - a niz leđa mi curio hladan znoj od straha jer je grad zbog zbivanja bio krcat murjaka...Sad trčim brže bolje srediti vozačku, već pripremam odgovor zašto je nisam tako dugo produžila.
Što reći, osim da sam pacijent svoje vrste...
olimpia @ 09:47 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
subota, siječanj 26, 2008
Nedavno sam na telelviziji gledala jednu zanimljivu emisiju s temom rata religije i znanosti. Dakle, radilo o se o tome da se u jednom američkom gradiću pokušalo uvesti tumačenje postanka svijeta Adamom i Evom. Iako je to zakonom bilo zabranjeno, na mala vrata je školski odbor pokušao u biologiji odbaciti Darwina i uvesti bibilijsko tumačenje  postanka. Naravno, to je sve završilo na sudu gdje su su suprotstavljene strane trebale DOKAZATI ispravnost svojih tumačenja.

E tu se pojavila jedna struja znanstvenika koja je zastupala kreacionizam iliti teoriju inteligentnog stvaranja. Iako su na momente i davali nekakve interesantne dokaze, trebalo mi je malo da shvatim o čemu oni govore. Moram priznati da su me na trenutak uspjeli zbuniti. Dakle, oni su tvrdili da je svako biće nastalo direktnom intervencijom više inteligencije a kao dokaz su podastrijeli neku bakteriju koja funkcionira kao savršeni stroj sa svim svojim dijelovima te da takav "stroj" nije mogao nastati sam od sebe (ukratko). Naravno, falio im je glavni dokaz - ta viša inteligencija. Iako se protivim motivu takve struje koji je putran nekakvim lobijima (da se razumijemo i Katolička Crkva rezolutno je odbacila njihove pokušaje) nije loša ideja da se znanstvenici malo pozabave postojanjem neke više inteligencije. Apsolutno vjerujem u evoluciju, ali vjerujem i da postoji neki viši okidač za tu evoluciju.
Dakle, i jedna i druga struja su bile i u pravu i u krivu. Jer znanost ne može dokazati da viša inteligencija ne postoji a kreacionisti ne mogu dokazati da postoji

 Darwin se nakon svog otkrića proglasio agnostikom. Na jednom sam blogu našla lijepo objašnjenje: "Uvriježeno je tumačenje kako je agnostik netko tko ne zna da li bog postoji (u nekim iteracijama da ga to ni ne zanima), dok je ateist onaj koji tvrdi kako bog ne postoji... Uostalom iz te sam definicije i uzeo naslov ovog bloga.
To tumačenje, iako nosi upotrebnu vrijednost u svakodnevnom životu, nije ispravno. Oba pojma (u četiri značenja, svaki sa i bez prefiksa a- koji nosi negaciju) mogu smisleno stajati jedan pored drugog, svaki sa svojim značenjem. Korektna definicija bi bila kako je gnostik netko tko zna da li bog postoji, a agnostik netko tko ne zna postoji li bog. Teist je pak onaj koji vjeruje kako bog postoji, a ateist je onaj koji ne vjeruje u postojanje boga.
Većina teista koje srećem su istovremeno i agnostici, tako da to nije međusobno isključiva mogućnost."

Prema gornjem objašnjenju kolege blogera, ja bi se svrstala u teista koji je istovremeno i agnostik. Iako sam sklonija vjerovati znanstvenoj strani o postanku svijeta jer vjerujem dokazima, istovremeno se divim savršenom poretku više instance - Univerzuma i njegovom nastanku.

Ako ćemo promišljati o evoluciji, onda se uvijek zapitam - zašto se razvilo tako razarajuće i opasno stvorenje kao što  je čovjek? U savršenom poretku prirode svako biće ima svoju ulogu. Koja je uloga čovjeka? Iako i u prirodi dolazi do raznih malformacija i pogrešaka, nijedna nije tako velika kao svjesnost bića zvanog čovjek. Čovjek ne bi smio biti na vrhu hranidbenog lanca, a opet je tamo nekako (neopravdano) završio. Ok, znam kako je išao razvoj čovjeka i to je objašnjenje kako smo nastali ovakvi kakvi jesmo. No, mene zanima odgovor na pitanje - zašto je do toga došlo?
olimpia @ 09:20 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, siječanj 25, 2008
op.a. ako budete ovo čitali, molim da za to vrijeme pustite return to innocence sa nosceteipsum-ovog bloga koji me i inspirirao za ovaj post

Mislim da je došao trenutak da i ja prozborim o ljubavi. Moj simpatični nosceteipsum me ponukao svojim postom na to. Zašto želim pisati o tome? Ma ne znam ni sama, danas mi je valjda takav dan. Upravo sam napisala jedan komentar da se voljeti u životu može beskrajno puta - samo svakog na drugi ili drugačiji način, nekad više nekad manje...
Mnogi brkaju zaljubljenost sa osjećajem iskrene i duboke ljubavi a to sam shvatila tek kada sam iskusila duuugotrajnu vezu. Ja sam u vezi već osam godina, s osobom za koju, prije upravo toliko godina, nikad ne bih rekla da ću voljeti više od života. Oh da, bila sam puno puta zaljubljena, ali voljela sam iskreno samo dva puta. Zaljubljenost izgleda otprilike ovako - ne jedeš jer ti leptirići lupaju po trbuhu (a koji leptirići, bolje da kažem leptirine), ne razmišljaš o ničemu osim o tome što bi radio s njim/njom, srce ti zalupa kada zazvoni mobitel i preskačeš preko kauča i fotelja i odvališ nogom u stol samo da se stigneš javiti, zbunjen si i ne znaš što reći jer nisi siguran da li da mu to kažeš ili ne jer tko zna ako nešto krivo kažeš što će on ili ona misliti o tebi... I to tako traje pola godine, godinu, a onda...
Onaj osjećaj leptirića i uzbuđenosti prođe, a tada - kad padnu ružčibaste naočale - vidiš svoju ljubav onakvu kakva zaista jest - kada je umorna ili umoran, pospan, ljut, bolestan i žut, kada se napije pa te sramoti, kada zaboravi da te mora pokupiti, kada te mulja jer kasni a ti bi ga najradije opalio nogom u guzicu jer znaš da laže ali mu nećeš reći,kada te ponekad i voli ha ha...
Veze često pucaju zbog običnih gluposti. Ne, nisam jedna od onih koje misle da je prevara jedna od glavnih uzroka raskida i razvoda. Zapravo, prekinuti zdravu vezu zbog nečije jednokratne pogreške je sasvim pogrešno, da ne kažem glupo. Ljubav se ne očituje u tome, nego u brojnim kompromisima, razumijevanju za tuđe potrebe, sposobnosti da oprostiš sebi i drugome, ponekad i žrtvovanju vlastitih interesa da bi nekome ugodio... Sve to ulazi u staž zdrave ljubavi. Što ti vrijedi da te netko ne vara ako ga nikad nema onda kada ti najviše treba?
A svađe? Savršena veza ne postoji bez svađa - nešto nije u redu ako se dvoje nikada ne svađaju, zar ne? To znači da netko u toj vezi jako pati i šuti što nikada ne završi s onim "živjeli su sretno i zajedno do kraja života... Vjerojatno zbog ničeg u životu nisam toliko puta plakala koliko zbog svađa, uvreda i svega izrečenog u afektu. Ali čak više zbog toga što sam ja nekog povrijedila nego što je on povrijedio mene.
A što je sa slobodom? Upravo sloboda, a ne vezanost je najvažnija za opstanak duboke i iskrene ljubavi. Ne samo sloboda koju mi dajemo drugima, već i sloboda koju dajemo sebi. A sloboda dolazi iz glave... Svatko tko se osjeti okovan lancima i pritisnut uza zid u jednom će trenu pokidati lance i pobjeći, a nakon toga teško da će sve biti isto...
I naravno, ostaje posljednje, ali ne manje važno pitanje (za koje vjerujem da bi mnogi pitali) - a što je sa sexom nakon svih tih godina? Možda i  nije baš svaki dan, ali  vjerujte mi - svaki put  je sve bolji i bolji.....

Mojoj najvećoj ljubavi koja nema pojma da pišem blog - ti si moja stijena, moja duša, ti si onaj dio koji mene čini cijelom i bez čijeg osmijeha ne mogu zaspati ni probuditi se, ali ti ne smiješ znati koliko te volim i koliko te obožavam - to ću ti reći onda kad dođe vrijeme da odem u neki drugi svijet...
olimpia @ 19:44 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 23, 2008
Danas je osvanuo prekrasan dan... Prvi put ovaj tjedan nisam si postavila pitanje ujutru - ustati ili odustati... Iako je jutro zamirisalo na katastrofu s obzirom da sam tapkajuci u mraku pokusavala doci do vrata od balkona i pri tom zapela za svu silu zica koje je moj significant other ostavio priheftane za sint, laptop, mobitel, zvucnike i bogtepita tko zna sto sve ne - srecom sve je prezivjelo, a ni kava mi nije uspjela bogznakako - ipak sam sretna sjela u auto i otišla na posao.
I auto mi se ugasio nekoliko puta jer imam novog pa ga ne znam još vozit (žensko...) - svejedno - odvalila sam Iron Maiden da su ona dva zvučnika zavibrirala do bola i vozikala se tražeći parking - malo i po lijevoj strani jer sam se zaboravila - ali svi će mi oprostiti jer je tako lijep i sunčan dan...
Ni marenda nije mirisala dobro, pa sam odlučila povisiti masnoće u krvi jednim burekom sa sirom što u kombinaciji s jogurtom i kavom nakon toga nije polučilo pozitivan efekt - no ništa nije uspjelo uništiti sunčan dan (barem dosada...). Kolegice i ja smo se razmjenjivale prostim vicevima na mailovima (fuj nas bilo), jele smo moj prvi kolač (da dobro piše - nisam nikada do sada ispekla ni palačinke a kamoli kolač - molim bez podsmijeha jer je to ozbiljna stvar) i sunce je tako lijepo sjalo...
I na povratku kući su mi dva penzića izletjela pred auto (boguhvala na dobrim kočnicama) pa sam skoro dobila infarkt - ali nema veze - sunčan je dan i ja sam dobro... Došla sam doma i mačka mi je poderala kožu na obje noge do krvi i popiknula sam se preko nje - iako sve miriši na propast dan je prekrasan!
Vidjeti ćemo da li ću i do večeri nastaviti ovako cvrkutati...
olimpia @ 16:05 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
utorak, siječanj 22, 2008
Svako toliko bacim pogled na blog Svjetlonoše. Iako se u nekim stvarima čak i slažem s njom, moram zamijetiti da svojem tumačenju i proučavanju Biblije pokušava pridati atribut znanstvenog. Ako možda ona i jest znanstvenica - onda bi trebala znati da se u ljudsku vjeru ne treba previše dirati. Kažem vjeru - jer bilo kakva institucija formirana od ljudske ruke ne može imati veze s vjerom. Slažem se sa Svjetlonošom da je kršćanstvo preuzelo brojne mitove iz starijih monoteističkih i ostalih , uvjetno rečeno poganskih  religija, slažem se da većina popova  nije ni približno dostojna da propovijeda o moralnim vrijednostima, ali isto tako - volim podsjetiti da je moral današnjeg zapadnog društva temeljen na moralnim načelima koja jesu zapisana u Bibliji i koja su prenošena s koljena na koljeno.  Ja sam sigurna da  Svjetlonoša ne bi bila previše sretna  da joj netko  ubije nekog dragog, da joj netko ukrade  auto ili lovu, da je  ljubav  vara na svakom koraku - sve to je možda sasvim moralno u  nekom društvu, ali je  ipak  većinom  neprihvaćeno. Ja nisam odgojena u duhu vjere odn. Crkve, nisam krštena, ne idem u crkvu i općenito prezirem hipokriziju onih koji redovito prisustvuju kojekakvim misama, ali ipak vjerujem u poruku koju prenosi Novi Zavjet i ne vidim u tome ništa loše.  Kršćanstvo je relativno mlada religija u odnosu na istočnjačke (najmlađi u tom smislu je Islam) no svejedno je zastarjela -  pa pri proučavanju biblijskih tekstova treba uzeti u obzir da je tadašnji čovjek na tom stupnju civilizacijskog razvoja postepeno odbacivao ono što je počeo smatrati nepodobnim a razvijao ideje koje su u tom trenu izgledale napredne. Isto tako, kada se proučava Stari Zavjet, treba se znati da je taj tekst pisan na hebrejskom koji je  škrt a i jezik kao takav nije nudio rješenja da se čovjek izrazi u smislu koji bi danas razumjeli, već na način da pokuša tadašnjem čovjeku objasniti relacije i pojmove o tome kako je čovjek duhovno biće i da odgovara za svoje postupke. Isto tako, pručavajući hinudske zapise, moram primijetiti da je i njihovo Svevišnje biće također obilježeno kontradikcijama - od zaštitnika do uništavača, i na taj način opisuje odnose u prirodi i društvu te  objašnjava čovjeku o njegovom duhovnom podrijetlu.
Da, kao i sve što je pisano ljudskom rukom, tako i Biblija ima puno pogrešaka, a vjerujem i druge vjerske knjige na jednak način nude ponekad kontroverzna i kontradiktorna rješenja, ali ipak vjerujem da treba čitati među recima i ne dozvoliti si da prezir prema nečemu - nekome obrazovanom barem - uništi ipak lijepu pouku i misao koju brojne vjerske knjige, pa i Biblija nose u sebi. Za ljudsko zlo ne treba tražiti uzrok u knjizi već u čovjeku. Pa zbog njega je sve to uostalom i napisano.
Ja sam ipak mišljenja da ima jako puno onih koji ne vjeruju u doslovnost Biblije, ali se moraju za nešto uloviti. Običan čovjek traži izlaz iz nevolja na brojne načine, a najviše u vjeri. Svatko od nas vjeruje u nešto, pa makar to bilo i ništa. Ako netko misli da je pametniji od ostalih jer je ateist pa time podrazumijeva da je dosegao nekakav viši stupanj svijesti od ostalih - već u startu griješi jer zbog svoje bahatosti kojom pretpostavlja da je u pravu - ne poštuje čovjeka do sebe, koji je možda i veći čovjek od njega samoga. Većinom se ljudi nezaustavljivo obrušavaju na nekoga ili nešto što im je učinilo nažao u prošlosti, pa se tako mnogi zbog nekih neugodnih iskustava uzrokovanih ljudskim faktorom, obrušavaju na vjeru tvrdeći kako je pogrešna. Svatko tko nekoga pokušava na silu uvjeriti u nešto je u krivu - bio to svećenik, vjernik ili znanstvenik. Mislim da svi mi na Zemlji moramo shvatiti i prihvatiti činjenicu da smo u velikom Prostranstvu sasvim zanemarivi i još na stupnju razvoja amebe u odnosu na kompleksnost univerzuma i njegove beskrajne tajne koje nikada nećemo moći spoznati, a kamoli objasniti uz pomoć naših nerazvijenih mozgova. Zato tu uskače vjera i uvjerenja svakog od nas ponaosob da bi barem malo pomogla objasniti za koga vraga uopće postojimo. Tko smo uopće mi da nagađamo kako je sve nastalo i da li taj "Bog" uopće postoji? Zato je znanost tu da prikuplja dokaze, a vjera da nam objasni ono za što još nemamo dokaza.
Bilo kako bilo - uvjerena sam da će ipak - negdje u daaaalekoj budućnosti - sada dvije suprotstavljene strane naći se na jednoj finalnoj točki, i to će biti taj famozan dan kada će religija i znanost postati jedno. A do tada - utjehu ću ipak tražiti u uvjerenju da netko ili nešto postoji...
olimpia @ 19:30 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
nedjelja, siječanj 20, 2008
Meni se više ne da raditi. A kome se da?  A jedna sam od sretnika koji uopće imaju posao. Nije danas lako za mlade. Trudiš se završiti faks, namučiš se kao budala i onda sjediš pred biroem za zapošljavanje jednom mjesečno u nadi da će ti se bar malo posrećiti. Da bi došla do ovog - nazovimo normalnog posla - prošla sam pravu golgotu - od pokušaja da trčim s kutijicom ispod ruke i prodajem masažere koji ništ ne valjaju (kažem pokušaja jer me stvarno bilo sram to raditi pa sam u roku od par sati odustala) do toga da sam tri puta(3!!!) radila i besplatno da bi kao "provjerili da li sam dobra". I naravno, promijenila u dvije godine poslova koliko i čarapa.
Svaki se dan pitam da li sam uopće i trebala ići na faks. I još ja budala, naravno, odlučila ići i na postdiplomski. Ma jesam blesava majke mi moje. Bože čuvaj Hrvacku - odoh ja na Novi Zeland čuvati ovce.

Kao i većina mojih vršnjaka ne znam kako izgleda normalan ugovor na neodređeno. Možda to i jest nekakva fora iz doba socijalizma ali bez toga ništa ne možeš. Do novog auta sam došla preko Narodne banke Mama i Tata. Dobro je - barem to. Neki ne mogu ni to. 
Najjača mi je bila fora kada sam se prije jedno tri godine javila optimistično na slijedeći oglas u novinama koji je išao otprilike ovako: Tražimo voditelja računovodstva, potrebna najmanje SSS i nije potrebno nikakvo iskustvo, javite se na broj taj i taj... Ja budala iz klase optimist sve uredno prijavila i krenem ja na razgovor. Na prvom skretanju do tražene adrese vidim ja par panoa u stilu Tražite posao - imamo rješenje! I ne sumnjajući ja nastavim voziti... Stižem na traženu adresu i vidim vozila za transport a na njima ni manje ni više nego "Kirby". Mislim da nema onog tko ne zna da su to usisivači koji koštaju kao više od pola auta. I mislim si ja - Majko Božja, pa nisam se valjda javila u Kirby? Ma, ionako ne traže prodavače nego voditelja računovodstva... i ja nadobudno obavim informativni razgovor na kojem me obavijeste da ako želim posao moram odslušati neki seminar. Ajde dobro, mislim si ja, da vidimo i to. I dodjem ja na taj seminar a nas tamo najmanje deset - svi visokog obrazovanja, traže posao, neki s već debelim iskustvom... I počne predavanje ili bolje da kažem prodavanje. Dva sata slušanja o usisivaču koji ima rješenje za sve životne probleme a usput još može i izmasirati vaše umorne noge. Već je tu meni počelo smrditi na prevaru. Kao desert - svi su dobili zadatak da prodaju usisivač susjedu ili rodbini te da im je tako povećana mogućnost dobivanja posla kao voditelja računovodstva. Ma vidi vraga - moraš prodati ili još bolje kupiti usisivač da bi dobio posao u računovodstvu. Naravno da me drugi dan više nisu vidjeli. Tako su bezobrazno iskoristili nezaposlene ljude da je to milina. Da se ne moraju mučiti i organizirati famozne House Presentatione - lijepo su si ljude iz nekakve srednje klase besplatno dofurali u sjedište.
Mislim - jasno je svima da se ne radujem baš previše kada vidim "Kirby". Poslije mi vrag nije dao mira pa sam gledala u svaki oglasnik da vidim što izvode. U svakom oglasniku je bilo najmanje 15 njihovih oglasa za raznorazna radna mjesta! Naravno, nije pisalo tko točno traži.... Što mislite zašto nije pisalo? Ha ha ha haha...

Bilo je još u mojem traženju posla puno bisera a to ću napisati nekom drugom zgodom.
olimpia @ 11:44 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, siječanj 11, 2008
Ovo što ću sada napisati bilo je zaključano u meni puuno godina. To stoji zabilježeno u mojim papirnatim dnevnicima dobro sakriveno od svih i dobro sakriveno u meni.  Prije puno godina,dok sam jos bila jedanestogodisnjakinja prvi sam put osjetila nadmoc muskog spola na najgori mogući način.  Kad si dijete jednostavno si glup. A kada si zaljubljen onda si još gluplji. Dotični je bio 4 g stariji od mene, navukao me da odem s njim prošetati do mora, u mrak... glupo dijete ide naravno... do mraka, i onda je snaga uzela maha  - legni i skini se (nema veze što je zima), ako neces udaviti cu te..... potvrđuje svoju namjeru i davi me.... razmakni noge.... necu..... davi me skoro do nesvjestice... guram ga a on me davi..... diže me i želi baciti spuštenih hlača u more.... napokon posustajem i puštam da radi što hoće - instinkt da ostanem živa bio je jači. Tortura je trajala, srećom do njegovog zadnjeg busa. Nikom nisam rekla osim tadašnjoj najboljoj prijateljici. Skoro da nije mogla ni razumjeti što je on to meni radio.
I od onda sam živjela u nekakvom polusnu. A onda, godinu i pol dana kasnije, ja - sada već divlje dijete natežem se s dečkima, ali nikad dalje od pipkanja i naravno, nabasam sad na puno starijeg - vojnika. Dobar, sladak, meden, mazi, pazi 2 tjedna i onda me vodi u šetnju po kampu gdje je kasarna. Uvjerava me da uđem u kamp kućicu. Glupo dijete po drugi put vjeruje i ulazi. I uto ulaze još dvojica, još starijih, još jačih. E to je mučenje... Jedan na meni, ostali vire kroz plastični prozor kamp-kućice, šamar, trganje nogu, ovaj put od straha se prestajem boriti nakon 10 min... ulazi drugi, penje se na mene - ali ne može ući u mene i divljački pokušava, jedan ostaje u kućici a treći viri kroz prozor.... i nakon tri sata ulazi moj "dečko" i kao spasioc kaže ovom da je bilo dosta i potjeraju me golu van, srećom jedan od njih mi baci odjeću i ja pobjegnem. Kako sam bježala naletim na nekog desetog tipa koji se dere za mnom "Zaslužila si!"
Tu je djetinjstvo bilo gotovo. Nitko nije znao za to, roditelji još manje, kome reći tako nešto kada se osjećaš krivom - i dan danas se jednako osjećam. Nakon toga su bile faze ludila koje su svi tumačili preranim pubertetom, pa onda faze pričanja  o tome i opravdavanja sebe svima koje upoznaš, a onda par godina opijanja i sloma živaca, dok svemu nije došao kraj debelom depresijom i zaključkom da bi sada mogla malo stati na loptu. I onda sam zašutjela o sebi - iz mojih usta kada to krene to zvuči kao zajebancija, ja to toliko humoristično doživljavam da mi ne bi vjerovali kada bi nekom ispričala. I jesam ispričala svojem budućem, ali valjda sam se toliko šalila s tim da je on to doživio samo kao neku skicu, anegdotu - jer nemam želuca to ponovno proživljavati.
A danas ne osjećam ništa, malo me zaboli ali ljudski je mozak nevjerojatan - on jednostavno prekriži nešto kad mu je dosta -  ja više ne osjećam strah prema tome. Kada mi netko kaže nemoj sama šetati da te netko ne siluje - ja se od srca nasmijem - to me više uopće ne straši. I nemam predrasuda prema sexu, prema neznancima, jer sreća u nesreći je da kad si dijete - toliko si glup da takve stvari ne doživljavaš kao odrastao. Ili si možda pametniji?
I da, plakala sam kad se to događalo, plakala sam i puno poslije a onda su mi suze odjednom presušile.
olimpia @ 21:28 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Ljudi moji, ja sam vam ilegalac. Ili ću to uskoro biti. Psst, nemojte nikome slučajno reći - ja pušim. Ne samo u životu, nego stvarno pušim. Fuj me bilo, sram me bilo... Mislim, dakle, stvarno.... Gledajte nepušači kako se država lijepo brine za vaše zdravlje. Nemate za račune, grcate u kreditima, bolnice nam se raspadaju, političari vas i dalje lažu, grijete se na par nepar... ali sve će se to sada riješiti kada zabranimo pušenje. Još jedan europski dupelizački pothvat naše nove vlasti. Eto, tek toliko da se zahvali naciji što ju je izabrala, pa im poklanja zatvorene kafiće, noćne klubove itd.
A ne brinite, sve što ta krasna vlast  kao ušpara na jednom pasivnom pušaču godišnje, itetkako će naplatiti novim porezima zbog palog prometa u mjestima za druženje pa će onda nepušači umirati od karcinoma želuca zbog stresa od toga koliko će im novca trebati više da prežive. A ta krasna Europa se jaako brine za zdravlje svojih građana - nudi im legalno genetski modificiranu hranu, meso krava koje umjesto travice pasu kravicu u samljevenom obliku, nudi im skupo školovanje kako bi imala zaglupljene nacije koje do fakulteta ne znaju ni kako im se država zove, ta ista Europa prodaje vodu u bocama jer nemaju otkud piti normalnu vodu - pa ti ako nemaš love umri od kolere, ta ista Europa ti nudi zasmrđene gradove od smoga u kojima nepušači od smoga popuše kutiju i pol, pa da ne nabrajam dalje. Da ljudi moji, sve bjelosvjetske probleme ćemo riješiti zabranom pušenja i stavljanjem pušača u kategoriju ubojica. Thanks but no thanks, ja u Europu i ne bih baš htjela.
Nego slušajte, probajte zamisliti neki važni summit najviših političara -  u poslu - donose prevažne odluke. I ja sam sigurna da oni isto kao i vi - dragi moji ostali pušači - stoje ispred hotela na -20, drhtavom rukom prinose cigaru ustima a drugom srču iz šalice kave i dogovaraju budućnost država. Nego što, baš tako to izgleda. Kada ste zadnji put vidjeli da se face iz politike ili kojekakve druge face tresu ispred birca ili hotela i dime? Ili još bolje, mogu si zamisliti kako njih 4 kao u srednjoj školi fumaju skriveni u WC-u, tresu pepel u wc školjku i usput rješavaju pitanje vaših i naših penzija, vaših života i života vaše djece.... Jer ne škodi zdravlju nacije alkohol, ne škodi mu droga, ne škodi mu otrovano meso i mlijeko i zasrana jaja,  ne škodi mu rajčica križana s muhom, ne škodi mu kanalizacijom otrovana riba, ne škodi mu dim iz tvornica, ne škode mu ubojice i lopovi koji šeću na slobodi, ne škodi mu siromaštvo i jad - nego samo dim cigareta.
Kada se ispaljuju ovakvi zakoni, uvijek se sjetim onog jednog filma u kojem glumi Sylvester Stalone, ne mogu se sad sjetiti kako se ono zove - uglavnom, frajer ispadne iz krio faze u budućnost u kojoj ga dočeka savršeno društvo - nema soli, nema papra, nema cuge, nema cigara, nema zabave, nema psovki - a bogami ni sexa. Pa 'ko voli nek izvoli. Kada imamo naše drage političare da misle na naše zdravlje, neka samo tako nastave kao u tom filmu i nek misle za nas, jer ljudi su ionako hrpa ovaca kojoj i treba neki pastir da ih voda lijevo-desno da se ne bi jadne izgubile.
Znate li koliko ljudi umire godišnje od posljedica neimaštine?
olimpia @ 17:28 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 10, 2008
Moj drugi put da si zapisujem nesto u blog. Nisam nikome rekla da imam blog, malo bi mi bio bed, vjerojatno bi me ljudi blijedo gledali da im kazem da ja tamo nesto zapisujem u slobodno vrijeme po netu.
Jos uvijek sam malo u soku zbog one ubijene djevojke iz Trilja. Mislim, pa kakav je to polusvijet da ide raditi takve stvari? Ja ne znam, ja stvarno ne znam. Dodušem kad pomislim na tu zivotinju (ili bolje reći životinje ako ih je bilo više) i ja pomalo dobivam takav nakon da mu fizički objasnim barem dio toga što je ta životinja (pardon - vrijeđam životinje) učinila toj djevojci. I onda bi zatvor, kao, trebao biti, nazovimo, rehabilitacija za takvo smeće, da ga se osposobi za život u civiliziranom društvu. A onda će se na tu temu vrtiti emisije i prepucavanja na temu kako je to sustav zakazao, pa gdje je to sustav zakazao, pa kako takve "siromaške" uvjeriti da to nije u redu što su napravili, pa će njegov ćaća objašnjavat kako njegov sin je dobar i kako je ta k...a zaslužila da ju se raskasapi. Ma ljudi - kakav sustav - to nema veze sa sustavom! Temelj ljubavi prema drugom čovjeku je ono što ti o vrijednosti života usade u obitelji ili ondje gdje si odgojen, Ako sinčić gleda kako mu "ćaća šiba mater" jer mu ne valja što mu je "skuvala", pa što će onda taj sinčić onda misliti kasnije u životu? Činjenica da se nepoštovanje života danas apsolutno tolerira, i da cijena jednog života ovisi o tome koliko onaj koji namjerava ubiti misli da jedan život vrijedi - dokazuje da nije sustav u pitanju, nego čovjek. Da se razumijemo, nisam nekakav moralista-propovjednik, ne idem u crkvu svake nedjelje da me susjedi vide, ali osjećam duboko nepravdu i trulež današnjeg društva u cjelini. I tvrdim da je za sve kriv čovjek - čovjek u sebi nosi pohlepu, jad, ljubomoru, zavist, mržnju i ne zna se nositi s tim osjećajima.
U većini slučajeva izbjegavam takve vijesti, i kao prava kukavica okrenem glavu i začepim uši da ne čujem da se događaju takve stvari.Jer sam bespomoćna. Jer tada su takve stvari za mene samo statistika. Ali ovo nisam mogla izbjeći. Djevojke čuvajte se, ponekad subota nije vrijedna izgubiti glavu - jedna djevojka tamo iz Trilja nije dočekala nedjelju.
Moja iskrena, duboka sućut obitelji ubijene Kristine.
olimpia @ 19:36 |Komentiraj | Komentari: 0
srijeda, siječanj 9, 2008

Kvragu, valjda ce sada uspjeti! Ubija me ovaj komp, ne znam dal je prokleti bezicni ili stogod drugo ali nisam uspjela nista spremiti. A bas sam bila lijepo napisala moj prvi unos u moj prvi blog iliti dnevnik.
Sad bas nemam volje nista pisati a bogami nemam pojma sto bih pisala. Vidim, ljudi su vrlo rjeciti u pisanju blogova, a ja sam - moram priznati - bila rjecitija sa 12 godina kada sam strpljivo zapisivala svoje dozivljaje u papirnati dnevnik nego danas. A vjerojatno i pametnija, jer kada danas citam ono sto sam tada pisala, vidim da sam svijet poimala puno jednostavnije nego danas. A svijet je upravo takav -iako se cini da je zivot vrlo kompliciran u danasnjem svijetu, on je zapravo vrlo jednostavan - take it or leave it - to je princip.
olimpia @ 21:48 |Komentiraj | Komentari: 0
Arhiva
« » sij 2008
Index.hr
Nema zapisa.