Moj internet dnevnik
nemam pojma
Brojač posjeta
92410
dream theater
BLOG AZILA IZ RIJEKE
LUKA RITZ


Tvoje svjetlo će sjati sve jače i jače, jer ovo nije kraj - ovo je početak...
ponekad se rode anđeli koji znaju naći put
do svačijeg srca
zaljubimo se u ono čime zrače
zapanji nas boja njihove aure...
ponekad, doduše vrlo rijetko, nečija majka
rodi svačije dijete
nesvjesna koliko je njezina bol 
svačija bol i kako je njezina sjeta
svake majke sjeta
ponekad se rode anđeli miloga lica
besmrtna pogleda
ponekad se rode anđeli radi svih nas
i radi zaspalosti našega srca.

 Elfrida Matuč-Mahulja Krk
Blog - siječanj 2009
srijeda, siječanj 28, 2009
Malo su mi nejasne neke stvari, pa bih voljela da mi ih netko objasni.

Recimo
1. do kada će Židovi tako bezobrazno skupljati poene na račun holokausta? A zašto nitko ne spominje da su upravo američki židovi - bankari - financirali njemačku vojsku  novcem od dijamanata? Dok nitko ne smije ništa reći o Židovima, ta ista gospoda imaju umjetnu državu i  kolju nevinu djecu bez da se uopće trude opravdati svjetskoj javnosti... Objasnite mi neke stvari jer mi stvarno nisu jasni ti odnosi... P.S. Rudanice - ne volim te pod milim Bogom al' sam ovaj put na tvojoj strani... Neka netko objasni meni i mojoj noni jer se ona pita "mi smo ih spašavali a gle što oni rade sada... isto od čega smo ih mi skrivali"

2. imamo novi naziv za nepotizam - genetika. Ne vidim zajedničkog korijena riječi pa nek' mi netko objasni od kada smo to uveli kao istoznačnice.  Dragi gospodine s leptir mašnicom oko vrata - pustite nasljeđeni DNK genetičarima a nepotizam političarima i sudstvu. Ionako to više nije nikakva novost u rvackoj, ne morate se sramiti. Slobodno recite "ona je njena ćer i zato je dobila poso a vi se sirotanovići  bez rodbinskih veza hebite o svom trošku". Rvacki će Vam narod biti zahvalan i vjerojatno će Vas vlast nagraditi s još boljom pozicijom.
Daboga prožvakao svoju leptir mašnicu  a čvor ti zapeo na pol grla.

3. još jedna karikatura iz sudstva - nek' mi netko objasni kako sudac može hodati okolo s puškom i pucat po "opasnim" psima kao što je retriver bez da ga itko sanckionira?  Po kojim se to kriterijima dopušta u lijepoj li nam ga našoj da se vratimo u srednji vijek po principu kadija te tuži kadija ti sudi... a bogami kadija nosi i pušku, pa si ti misli da li ćeš na drugu starnu ulice sa svojim psom kad lokalni šerif krene u šetnju...
Dragi gospodine "suče", dabogda se puška okrenula i okinula u pravom smjeru...

4. da li je možda genetika bila u pitanju i neku večer kad su mladića izbili  ko vola u kupusu iz čista mira? Možda je kriva genetika jer je takav izrod genetička pogreška ili je kriv pretučeni što mu geni nisu rekli da sakupi deset kršnih momaka i počini pravdu po rimskom "oko za oko, zub za zub"... Jer moja lička genetika mi na uho šapće da bi trebalo  baš tako pa da im svaka molekula DNK do naraštaja desetog zapamti bejzbolsku palicu, možda onda od izroda nastane i kakav urod... Kad već ne može i ne želi društvo riješiti problem - nek ga riješi genetika i bejzbolska palica...

Mnogo mi stvari nije jasno, voljela bih da mi ih netko objasni...

Olimpia je vraški ljuta
olimpia @ 10:31 |Komentiraj | Komentari: 47 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 26, 2009
Život s muzičarem. Ne znam koliko bi žena stvarno odabralo tako nešto.

Jebiga, on spada u kategoriju umjetnika. I to neshvaćenih.

On je umjetnik - ja pragmatik. Ponekad, doduše rijetko, zamijenimo uloge. I tada lete pijati po kući. No to je uistinu rijetko.

Probajte zamisliti čovjeka koji svira u nekoliko bendova. Točnije - fiksno u 3, povremeno u duetima. Jedan je za dušu, ostali za lovu. Ujutro radi kao pravnik - srećom na pola radnog vremena. Vikendima svira, tjednom putuje na probe.

Kad je doma svira.

Probajte zamisliti koliki je krš u stanu takav čovjek sposoban generirati? Probajte zamisliti kako je bil dok je Oli radila i nije stizala pospremiti? A tek količinu elektronskih aparata i žica...

Nego, imam problem. Paranoja. Mene je strah. Ne, ne bojim se da će povaliti neku curicu, to me ne dira ni najmanje. Imam problem s njegovom vožnjom. Imam problem s njegovim jurcanjem posvuda. Jebiga, čovjek je stalno u autu.

Pred nekoliko godina: Oli se u subotu probudi u 6. Njega nema. Oli zove na mob. Ništa. 6 i 15 - ništa. 6 i pol - ništa. Sjeda u pidžami u svoju staru osamnajsticu i pregledava svaku grabu na putu od svirke do kuće. Ništa. Zove opet - ništa. 7i pol, 8.... Ništa. U osam i pol kotrlja se netko kroz vrata. Pijan ko letva. DI SI TI?  Išli smo na cugu poslije svirke... LIJEPO TE PITAM - DI SI BIO SUNCE TI TVOJE I ZAŠTO SE NE JAVLJAŠ NA MOBITEL ?!? JEBE MI SE DAL ĆEŠ PIT, JEBAT ILI BILO ŠTA, SAMO POŠALJI JEBENU POOORUKU, Ž KAO ŽIV SAM... PRETRAŽILA SAM SVE JEBENE GRABE U OKOLICI? NE, NE OBRAĆAJ MI SE, TALK TO MY FUCKIN HAND CAUSE THE HEAD AINT LISTENING! Zadavit ću te jednog dana, ja ti kažem




A jebiga, volim ga, što da vam kažem

Isto pred par godina, Oli se probudi, njega nema. Oko 10 zove na mob. Mobilni telefon je isključen. Ok, još spava. U 12 Oli opet zove - ništa. U 1 Oli zove kod njega doma. Bok teta M., mogu dobit Njega?  S druge strane fona tišina. Pa šta on nije kod tebe spavao? Black out, Oli već pada u nesvjest. Čuje se napetost tišine na obje strane žice. Ništa, kad se javi ću Vam javiti, ne znam di bi mogao biti. Što sad? Naravno, prvo je na redu rascmizdriti se. Neešto mu se dogodilooo, buuuu... šmrc... Onda Olina kraljica majka kuha kamilicu. Think. Da zovem policiju? Ili hitnu? Zvat ću prvo R. Zove kolegu iz dua - Sorry R. što te budim, jel ti znaš di je On? A da, on ti je išao spavat u tvoj stan (Oli ima stan u gradu blizu kojeg je on taj put svirao... op.a.) jer smo popili pa da ga murja ne ulovi do njega doma... Ubit ću ga majke mi. Hoću majke mi....

dhgahgerughdkfjbkgu#3"%(%

Recimo situacija: čovjek svira u Mariboru. Pakira se i vozi u grad da se tamo ukrca u kombi. Zove Oli i kaže smrtno ozbiljnim glasom Slušaj me, zaboravio sam pederušu na zidu na cesti. Oli sumanuto trči po stepkama po pederušu. Jesi je našla? Dobro. Sad ćeš je lijepo donijeti na ulaz u autocestu. Mi krećemo sada a s tobom se nađemo tamo. Inače, do autoceste ima nekih tridesetak kilometara. Oli s migrenom sjeda u auto i vozi reli po lokalnim cestama. Onako, 90-100km na h u prosjeku. Taman pred autocestom joj se smrači i srce zastane jer je Oli požljokala previše kave, nije jela i popila Ibuprofen. Zamalo sudar jer me nervozni purger, pardon Zagrebčan guzio na deset centimetara. U zadnji tren sam skrenula u utor kraj ceste. Offtopic - zašto ljudi sa ZG registracijom uvijek divljaju po cesti? Never mind... Isporuka je izvršena.
Ubit ću ga majke mi.

Dan nakon (točnije prekjučer), situacija sljedeća: čoek opet svira. Ovaj put na maškarama. U 12 navečer Oli ide u krevet. Provjerava mob i vidi da ju je zvao kolega od čoeka s kojim je trebao svirati, propušten poziv u 11 sati navečer.  Oli se smračilo pred očima. Oni zovu samo kad On kasni. Oli zove. I zove. I nitko joj ne odgovara. U pol jedan Oli zove frenda i diže ga Nešto se doogodilo, ja moram ići tamo, zašto bi me zvali, oni zovu samo kad ne znaju di je.... Siroti čovjek se diže i dolazi po Oli. Uto taman zazvoni mobitel Eeej ja sam, samo da ti kažem da sam zaboravio mob u gradu... Glupane jedan nepismeni rastrojeni, pa pošalji poruku, TI NISI NORMALAN, ZNAŠ DA SAM DOBILA HISTERIČNI NAPAD, TJ-A SAM ZVALA DA IDEMO VIDIT ŠTA SE DOGODILO!!!!
Hej frende, hihi, e upravo je zvao, a niš, idemo bar nešto popit kad sam te već digla hhihihi
.... Sooorryyy...
Ja ću ga ubit jednog dana.


Ali što da vam kažem.... Volim ga. Uglavnom. Ne mogu si pomoći.
olimpia @ 10:35 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, siječanj 21, 2009
olimpia @ 16:11 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 19, 2009
Laramie. Film iza ponoći. Radnja - Wyoming, brutalno pretučen mladi homoseksualac. Dvojica primitivnih kretena su ga ubili.
Težak film, no vidi se latentno nastojanje da se svi ljudi prikažu kao homofobični. E to me iziritiralo. Mislim da se neke stvari moraju razlučiti. Znam da sam već o ovoj temi, ali me svrbi jezičina.

Moramo razlučiti neke stvari. Većina ljudi nije homofobična. Ako se i ne slažu s nečijim životnim stilom, to ne znači da će automatski uzeti palicu i izbiti dotičnoga iz cipelica. Ja ne moram odobravati njegov ili njezin životni stil, no to me ne svrstava u homofobe. Također, mislim da većina ljudi ni ne registrira gay zajednicu. Imaju dovoljno svojih problema da bi razmišljali i o tome.
Uvijek će biti kretena koji neće podnositi drugačije od sebe, radilo se tu o gay osobama, osobama druge vjere, boje kože ili jednostavno onima koji odskaču od prosjeka. Nepotrebno je zbog nekolicine osuđivati društvo u cjelini.
U filmu se poseban naglasak stavio na "zločin iz mržnje".
Ok, definirajte mi  suštinu pojma "zločin iz mržnje". Zločin je ZLOČIN  i tu nemamo što raspravljati. Za zločin nema nikakvog opravdanja i nije potrebno davati mu kojekakve nazive. Ako si pretukao čovjeka ili ga nedajbože ubio - trebaš na doživotnu (naravno, osim ako govorimo o samoobrani), bez obzira na karakteristike te osobe. Mislim da se to podrazumijeva samo po sebi. I nije istina da zajednica prešutno odobrava napade na homoseksualce - ne odobrava jer su i oni roditelji kojima se može dogoditi da im netko ubije dijete.
Naravno, ima ograničenih pacijenata koji pod utjecajem vjerskih institucija propagiraju gluposti o grijehu, nemoralu, bla bla. No takvih je danas sve manje i manje.
S druge strane, ne zamjeram roditeljima koji se boje da će njihova djeca početi igrati za drugu momčad. Boje se za kvalitetu njihova života  i budućnosti i mislim da je to razumljivo.

Osobno ne odobravam životni stil gay zajednice. Ne zbog same suštine odnosa žena-žena ili muškarac-muškarac, već zbog uočene devijantnosti u njihovom učestalom mijenjanju partnera, osobito kod muškaraca. Mislim da u dobrom dijelu slučajeva čak to nema ni veze s odabirom spola partnera već s nekom vrstom neiživljene seksualnosti.

Nemojmo sve i svašta gurati pod ljubav.

Sex je sex a ljubav je ljubav. Bez obzira na odabir spola partnera.

Ja nemam ništa protiv eksperimentiranja u sexu, no životni stil u kojem se za života promijeni i 400 partnera, a da se osoba ne bavi prostitucijom ili snimanjem porno filmova, smatram devijantnim i nezrelim. Htjeli priznati ili ne - u muško-ženskim odnosima ima učestalosti mijenjanja partnera, ali ne u takvim ciframa.  To je tako iz jednostavnog razloga što muškarci i žene ne gledaju jednako na seksualne odnose i to će uvijek biti tako. Dok je ženi potrebno barem malo afekta za sex, muškarcu nije. AIDS se i proširio 80-ih velkom brzinom među muškom homoseksualnom populacijom upravo iz tog razloga što su se partneri izmjenjivali velikom brzinom, a još k tome sve bez zaštite.
Teško je za očekivati da će šira zajednica prihvatiti devijantno i preslobodno seksualno ponašanje. Nemojte se zavaravati - prije će prihvatiti dugoročnu istospolnu zajednicu nego osobe koje deklarirano mijenjaju partnere svaki dan, bez obzira na spolnu orijentaciju osobe.

Podržavam sve istospolne zajednice koje su iskrene u svojoj suštini i u kojima su prave vrijednosti na cijeni. Ne podržavam guranje pod nos nečijeg načina života i prisilu na odobravanje istog.

Podržavam nastojanje da se ljudi oslobode mentalnih ograda. Ne podržavam svjesno napuhivanje činjenica i uguravanje svakojakog devijantnog ponašanja pod normalno i prihvatljivo.

Podržavam iskrenu ljubav u svakom obliku. Osuđujem prisilu s bilo čije strane.
olimpia @ 12:20 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, siječanj 17, 2009
Moja majka je već skoro trideset godina ravnateljica jedne osnovne škole. Ne pričamo često o njenom poslu, zapravo, pričamo o tome uistinu rijetko. Ne voli pričati o tome, samo tu i tamo primjetim na njoj nove fleke od psorijaze i jasno mi je da je opet neka frka... Danas se povela tema o tome...

Gledam svoju sestru - samohrana je majka i mogla bih reći da i nije baš blaga u odgoju svoje petogodišnje kćeri. No ja se sjećam kad sam ja bila tako mala - nije bilo objašnjavanja, razjašnjavanja - ne je značilo NE, rezolutno... kad njena malička padne svi se oko nje sjate i počnu jojkati, "pa nunu pa nini pa nemoj pakati"... hahahaha -  a onda se sjetim sebe - kad bih pala još bi dobila jednu po guzici zato što sam pala i još jednu ako bi slučajno počela cviliti... ogrebotine i poderotine su se svim silama skrivale do zadnjeg trena a cvililo se negdje sa strane da starci ne skuže...

Ako sam bila bezobrazna, ako nisam poštovala starijega, ako sam slučajno pala u napast da udarim majku ili oca - itekako sam dobila odgojno-obrazovnu iza uha, nije mi trebala škola da mi ukazuje na neke vrijednosti u životu.

Ovo danas - ne znam kako bih to nazvala. Ovo kako se ta djeca ponašaju, kako reagiraju, kako žive i razmišljaju meni se jednostavno gadi.

Ove new age odgojne metode mi baš i ne idu pretjerano u glavu. Nazovite me staromodnom, zločestom, kako god - slušam danas o roditeljima koji kupuju priručnike za odgoj koji ti u principu ništa ne govore osim da pustiš dijete da radi što hoće, kad hoće i kako mu se hoće. Totalitarna laissez-faire politika odgoja. Iliti nema odgoja.
Djeca se podmazuju igračkama i slatkišima na svakodnevnoj bazi, zatvorena u kući pred tv-om i kompjuterom, roditelji puše new age odgojne fore i u principu svu svoju odgovornost svaljuju  i prevaljuju na škole. I još pušu na učitelje koji imaju takvih kao što je njegovo po trideset komada.
Posljedica - razmažena mala čudovišta, monstrumi.

Gledam po dućanima majke s djecom - djeca vrište, lome, krše, bacaju se - one ih moljakaju "pa nemoj tako, pa budi dobra, evo kupiti ću ti čokoladu... ako to napraviš teta će se ljutiti a ti si tako dobra curica/dobar dečko..." cvili majka - dijete kriči. Ja bi mu vritnjak naprvo zapalila i ne bi vidlo svjetla dana najmanje tjedan dana.
Ja sam sa toliko godina tu metodu probala jednom i zažalila - dobila sam trisku, nije se ništa kupilo i išlo se drito doma. Bez razjašnjavanja, objašnjavanja uzročno-posljedičnih nizova prema najnovijim priručnicima - roditelje se slušalo zato što oni tako kažu, nije bilo mjesta polemici oko njihovih odluka.

Dobro je netko napisao,  mislim da je to bila Sens - djeca su danas kao svete krave - maltene im se moramo klanjati. Zato i postaju devijantna - jer ispituju granice do kojih mogu ići, a te su granice danas jako široke, da ne kažem da uopće ni ne postoje.

S jedne strane im se sve dozvoljava a s druge strane postoji apsurd društveno-politički korektnih i prihvatljivih filmova, bajki, muzike... ne smiju gledati filmove u kojima se netko seksa, zeko i potočić je pretraumatičan, pola dječjih filmova mojeg djetinjstva danas se ne smije prikazivati jer bi mogli ostaviti traume na djeci, ne smije se pušiti na tri kilometra od škole... ne smije ih se krivo pogledati... pola te djece je alergično na sve i svašta jer žive u totalno sterilnim uvjetima - nisu se nikad zaprljala igrajući se u vrtu, cijeli im se život vrti oko dvd-a i mobitela... ne znam, nisam pametna. Mojim roditeljima nije trebao priručnik za odgoj. Oni su nekako instinktivno postupali kad su se suočavali sa dječjim nepodopštinama i bezobrazlukom, poučavajući me da me u životu nitko neće maziti i putrati me vaticom.

Ne kažem da je način na koji sam odgojena jedini ispravan, no bolje i takav nego ovakav kakav danas primjećujem - nikakav.
olimpia @ 17:41 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 15, 2009
NABIJEM VAS GOSPODO!

KLIK!

povraća mi se od vas
crknite
stoka
 (ispričavam se životinjama što ih uspoređujem s njima)
masna
debela
odurna

samo da vas smaknem s vlasti ću izaći na sljedeće izbore
olimpia @ 21:36 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Jucer gledam neki prilog na tv o beskucnicima. O prihvatilistu, da budem tocna.

U kadar ulazi covjek u odijelu i kravati. Kontam to je voditelj prihvatilista. Pocinje pricati. Jos uvijek ne kontam - ne ide mi u glavu - jesam ja to dobro razumjela? Ma ne, krivo sam razumjela... On prica, on je diplomirani inzinjer hortikulture, eto, dobro mu je tu kad nema bolje. 

WTF???

Ma ne... ja sam krivo razumjela....

Ne - dobro sam razumjela.

Dizem se i pocinjem lupati glavom o stok od vrata.  Vidim sebe u buducnosti kako mi pise titula na plocici iznad kreveta u visekrevetnoj sobi prihvatilista - ako se moglo njemu desiti, sto se ne bi i meni?

Pa se pitam - koji sam ja kurac, da prostite, pozavrsavala sve ove skole, kada sam do sada najvecu placu imala u rangu jedne cistacice neke malo bolje stojece firme... Nije da umanjujem vrijednost necijeg rada, ali poslovi s vecom odgovornoscu bi trebali biti i malo bolje placeni, zar ne? Reci cu vam samo da sam, po zavrsetku fakulteta radila na npr. na recepciji jednog hotela za 2,300... hehe... pa sam onda dva mjeseca radila BESPLATNO samo da dobijem posao, pa jos dva na istome mjestu na pola place za desetsatno radno vrijeme voditelja prodaje. I otisla sam - ali ne zbog place - vec zbog pravog pravcatog svakodnevnog mobbinga. Jer da sam ostala, vjerojatno bih sad bila na dozivotnoj zbog ubojstva direktora. 

A necu ni spominjati firmu, koju svi vi koji ste na internetu dobro znate jer ima najbolje prociscene tekstove zakona, a ciji je vlasnik lazni diplomirani pravnik koji je ocekivao da sama sebe napravim posao i shodno tome placu. Naravno, ni tamo nisam dobila ni kune. Fol ko trazio je menadzera prodaje. I nasao budalu koju ce nasamariti - mene, naravno

Znate koliko sam do sada ulupala u obrazovanje? E pa, onako, odoka, ajmo racunati - fakultet, bez troskova zivota - svaka godina 3,500 kuna (ako me sjecanje dobro sluzi). To je dakle
14000 kn.... svaki mjesec zivota po najmanje 2000 kuna troskova za 6 godina studiranja - od oka 144000 kuna... ispit za voditelja poslovnice - 3,500 kuna... magisterij 27000 kuna.

Odoka sve skupa = 188000... no, ovo je samo ono najosnovnije uracunato.

Dobro, da nije bilo roditelja, mogla bih sanjati fakultet. Razmjena je bila presutno - oni meni faks a ja po ljeti njima punila i cistila apartmane. Magisterij sam uspjela pola sama platiti. Ispit za voditelja poslovnice - sama. No, to nije ni vazno.

Vazno je to da sada razmisljam da upisem srednju skolu za frizerke. Ili za automehanicara.

Svi smo mi s velikim snovima upisivali fakultete. S 18 sam mislila da cu do tridesete voditi neku firmu ili cak imati svoju. Kontala sam firme ce se lomiti oko ljudi s fakultetom. Sipak. Jedino sto se polomilo jest bila moja ruka od kucanja po vratima.
Sanjala sam da cu imati nekakav kreativan posao, da cu raditi s kreativnim i obrazovanim ljudima... Posao za istim stolom do kraja zivota, premecuci papire s jedne na drugu stranu  i jos k tome placen u rangu lemozine, nije bio opcija u mojoj glavi.

 Kakva je perpektiva? Hehe, nema je. 

Pitam se pitam - kakva je ovo drzava? 

No, ne zalim se... meni je dobro, jer imam roditelje koji me podupiru. Vjerujem u bolju buducnost. Tvrd sam ja orah, ne odustajem tako lako.

Ali sto je s onima koje zivot nije mazio? Kako ce ti jadni ljudi opstati?

Ovo je tekst u zahvalu svim roditeljima ljudi koji su isli na fakultete za vrijeme nase lipe Rvacke - svaka vam cast - mnogi od vas jos uvijek imaju na brizi nas koji se nismo uspjeli dobro snaci ili koji nemamo dobro placene poslove... Da vi, roditelji, niste bili borci i stvorili toliko koliko mi u ovakvim uvjetima ne mozemo ni u sto godina, svi bi mi mogli samo sanjati fakultete.

Vasa je zrtva zaista velika.

Hvala u ime svih diplomiranih od osamostaljenja lijepe li nam ga nase.
olimpia @ 09:52 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 12, 2009
Skoro sam zboravila na tvoj



Al se u zadnji tren sjetih...



Htjela sam ti kupiti ovo



Ali neam para, pa sam ti kupila



Al' ti zato dajem svoje



Puno najljepših želja da ti se ispuni sve što želiš
a najviše ovo



Beskrajno te volim čak i kad mi peglaš živce progressivom i kada puštaš čarape po podu i kad ostaviš kupaonu poput Japana nakon tsunamia...
jer si predivno stvorenje kakvo se rijetko sreće, možda jednom u životu...

I zato stari moj



Zauvijek te voli
tvoja
Oli


olimpia @ 13:31 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
Shopping. Ja sam valjda jedno od rijetkih žemskih koje ga mrzi. Pogotovo onaj planirani. Geda me podsjetila na to.

Znate ono kad kažete "Moram si kupiti hlače" i onda krenete po dućanima. Stvarno žalim onog koji je sa mnom ili s kojim ja idem u shopping. Ja bih najradije u prvi dućan i to je to. Ako nađem dobro ako ne ništa. Ali hebiga,  ne ide to i s drugima tako.

Kako taj shopping izgleda? Pa otprilike ovako - nasmiješena ulazim u tovara (Tower Centar Rijea op.a.) no smiješak s lica nestaje već nakon prvih nekoliko koraka. Smiješak se lagano pretvara u bolnu grimasu jer mi
1. smeta neonsko svjetlo
2. već me žuljaju cipelice...

Nakon prva dva dućana počnem cviliti:

Meni se piški.
Meni je vruće.

Počnem guliti sve sa sebe jer mi ide na živce vječita vrućina po tim dućanima.

Nakon još par dućana situacija je slijedeća:

Fali mi zraka, idem van.

Problijedjela lica trčim prema izlazu. Fata me panika jer me dezorijentiraju neonska svjetla.

Vani namirim potebu za zrakom i nikotinom, sa smiješkom se vraćam. No odmah po ulasku smiješak se gubi jer se susrećem s pogledom osobe kojoj sam u pratnji ili koja je meni pratnji a koji nedvosmisleni poručuje "Jebote  jesi nemoguća".

Nakon još jednog dućana:

Ja sam žedna.
Ja sam gladna.

Dobro, ajmo nešto popiti i pojesti.

Idemo dalje....

Pred dućanom:

Ja ne idem unutra, ja sam umorna i spava mi se, i vruće mi je i moram na WC. Moram malo sjesti.
Osoba u pratnji pametno odlučuje da ode sama u dućan. Nakon par minuta već zovem tu istu osobu na mob da vidim di je jer kako me mogao pustiti samu vani. Utrčavam u dućan i nakon dvije minute opet isrčavam van. Vruće je u dućanu.

I tako unedogled. Nakon shoppinga, Olimpia kao da je deset sat ikrampala i poput malog djeteta drijemka za vrijeme vožnje doma. Drijemka jer ionako više ne smije ništa reći jer bi mogla dobiti po nosu.
olimpia @ 08:20 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, siječanj 10, 2009
"Ti dosta pijes." kaze on mrklo neki dan. "Ne pijem, pijem zato da mi ispere okus hernie iz usta, znas to ti je onak gorkasto-slatkasti okus.. kako da ti to objasnim, onako, kao da si se najeo luka prekjucer a jos ga osjecas u ustima...uostalom, znas da me jebe ta hernia, kila, nazovi je kako god ti volja..."

 Izrekao je jebenu istinu. Ja volim piti. Ne, nisam alkoholicar i ne pijem svaki dan, nego jednostavno volim piti.  On ne zna zasto, a i vjerojatno ga ni ne zanima... on ima svoj san....

A istina? Istina je u tome da se onda otvaram. Otvaram se poput nekakavog jadnjikavog pupoljka prema Suncu i pustim da iz mene potece sve, ama bas sve.  
Memorija proradi, mozak se ukljuci, dusa se procisti. I onda Olimpia pokazuje ono sto ona jest. Sve ono sto nosi u sebi, sve tuge, sve radosti, sve sto je ikada spoznala u ovom jebenom zivotu. Trijezna se uopce ne trudi sakriti da voli pelin, a pod pelinom se ne trudi sakriti nista. Kad je trijezna "boli ju briga" sto je sve u klincu, sto netko umire od gladi, sto su politicari kurve, sto se netko tamo trudi otkriti Bozju cesticu, sto je nepravda na svakome koraku, sto ljudi prodaju i mrtve duse a kamoli ne zive.... a kada popije - ona place zbog svega toga, place zbog svoje nemoci pred svijetom, place zbog nepravde, zbog zlih ljudi, zbog toga sto nema novaca da ih da azilima i siromasnima, zbog krivih odabira u proslosti.... ona place kao malo dijete. Ona se sjeca svega sto je citala, dozivjela, prozivjela....

Hladnokrvna kucka iz RL se skriva doma iza pelina. Naravno, to nije bez razloga.

Zivot me isibao po ledjima. I nakon toga, jednom davno, Zivot, nemilosrdan, rekao mi je potiho, na uho - "Oli, svijet ne trpi emotivce, on ih prozvace i ispljune... on ne trpi slabice koji pisu poeziju o tome kako sam Ja los i zao, ne trpi dobricine i postenjacine, on ih uzima i baca... baca na otpad zajedno sa svima njima slicnima... meni ne trebaju poete i boemi, njih imam dovoljno na brizi - meni trebaju fighteri, nemilosrdni, oni koji nece trepnuti na suze, bol ili tugu. Meni trebaju oni koji ce svemu tome okrenuti ledja i krciti svoj put.. Imati ces vremena da ponovno otvoris svoju malu plavu biljeznicu s pjesmama i nastavis puniti njene redove.. do tada - moras postati i ostati - kucka."

Eto, to mi je Zivot sapnuo. 
 
I ja sam se nakon toga podigla, sa kreveta u doktorskoj ordinaciji zute zgrade, sjela u majcino krilo, beskrajno joj zahvalna sto nece dozvoliti da me tamo zatoce... Podigla se i u sebi povikala "Jebi se Zivote, poslusati cu tvoj savjet i svima dati do znanja da mi ne mogu nista, ali ti Zivote, doci ces mi na naplatu za sve sto si mi priustio.. biti cu kucka zbog tebe, ali zbog sebe necu zatrti svoje emocije, svoju sustinu... jer mi ni ti Zivote - sad ti to bahato objavljujem - a ni drugi koji te iskoristavaju na racun slabijih - ne mozete AP SO LU TNO NISTA!!!

Dosla sam kuci i s treskom bacila plavu biljeznicu u praznu kartonsku kutiju, s gadjenjem okrenuvsi glavu od svega sto sam do toga dana bila... zaklevsi se duboko, istinski, da nikada, nikada vise necu osjecati nista. U tom trenu, sve su moje naslikane slike izgubile smisao, svaka napisana rijec postala prazna, a svaka emocija - apsolutno nepotrebna. Tada, ne sada, rodila se Olimpia.

Yup, ja pijem. Ne, nisam alkoholicar. Jednostavno volim piti.

 Jer se tada svetim Zivotu.

P.S. sto mislite - s koje strane mi je pelin trenutno?
olimpia @ 21:06 |Komentiraj | Komentari: 20 | Prikaži komentare
petak, siječanj 9, 2009
Danas je tocno godinu dana otkad sam pocela pisati blog. Pa, prema tome ovo je svojevrsni blogerski rojstni dan.

Evo i  Olimpijine virtualne rodjendanske torte :)))))

olimpia @ 20:11 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, siječanj 8, 2009

Azil za napustene pse iz Rijeke je od sada s nama i na blogeru.

Budite dobri i posjetite taj blog tu i tamo.

Vi koji imate ducane ili radite u nekom trgovackom drustvu - ono sto vam je u otpisu hrane, odn. ukoliko nekoj hrani istice rok trajanja ili je vec istekao a jos uvijek se moze upotrijebiti - nije naodmet donirati to azilu. U zahvalu - oni ce staviti link i logo na svoj blog.

Hvala lijepi moji blogeri.

Jako vas voli

Vasa Oli



olimpia @ 19:49 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Svi o skijanju, pa cu malo i ja.

Vasa je Olimpia znala skijati do svoje 11-te godine. Recimo znala skijati. Bila je na pragu svladavanja kosog spusta. No, svi znamo pricu, doso' rat, besparica i obitelj vise nije isla na skijanje.

Pred par godina, Olimpijin Mars natjero' Olimpiu na skijanje. A sto's, kad majstor voli skijanje, ja u maniri ponizne i dobre zene svojem covjeku (pogledaj Index - smijeh na STV-u) odlucila proskijati.

Daklem - odrediste Platak. Skije - tu. Pancerice - tu. Stapovi - tu.

Idemo.

Situacija prva - baby staza. Necu na baby lift.

Mars: "Moras!"
Oli: "Straaaah me, necu!!!"
Nagovaranje uspijeva. Teska guzica jedva silazi s lifta. Idemo. Pooolaaako. Hm. Sta sad? Poput iskusnog skijasa odlucim se na spust. Jer ne znam drugo. "AAAAAAAAAA, majku mu na sta si me natjerao, hebem ti sve po spisku!!!!!!!!!!!"
"Moras u ralicu!!!" vice Mars. Ok, savladano. 

Dolazim na baby lift. Starosjedioc koji je tamo valjda otkad znam za sebe, domaci covjek, celave glave na -5... drzi janjca od par dana u krilu i daje mu sisati iz bocice. (stvarno svasta...) Vasa Oli opet cvili da nece na lift.  Cuo to domaci i udri dreku na Olimpiu "Ca vristis, ca ti je, su' ces mi dicu splasit i potirat! Ala, penji se na lift i muci, nece ti nis bit!" Jasta da sam zamucala odmah, sva mi se djeca hihocu potiho iza ledja, sramota me brate za u zemlju propast.

Situacija druga - staza br.1. Opasnija od baby staze. Meni.
Hrabro dolazim u suzama na zicu, iskrcavam se na polovici jerbo kad ugledah kosinu od pocetka stisla mi se cijenjena pozadina.
Idemo.  
U dijagonalu, tako je najsigurnije. Pooolaaako. Naprcila guzu, stisla se ko' cvarak i ide. Kad izleti onaj sto vodi zicu "Ne taaako!!! Paast ces, ne prcit guzicu toliko, stombat ces se naglavce"
Oli:'Ok, ok, kuzim, hihihi"... jao sramote... najradije bi zabila glavu u snijeg i tako ostala dok svi ne odu.
Prezivjela.

Situacija treca. Spust po turistickoj stazi. (Da ne bi slucajno po glavnoj, jos i to...)
Penjemo se na sedeznicu. Vasoj Oli slabo - pogledam ispod nogu - zavrti mi se... pogledam iza sebe - vidim more - jebote, vrti mi se. Znoj niz ledja - sto me ceka na vrhu?
Oli: "Kako cu ja sic s ovog?"
Mars: "Sici ces, vidjeti ces, ne brini se"
Öli:"Nemoj ti meni... kako ti mislis da ja sidjem s ovog cuda, koji k...ac sam uopce isla, ja cu se lijepo vratiti nazad"
Mars: "Nece ti nis bit".... koji k..ac oni svi govore nece mi nis' bit... ja volim svoje kosti ako oni vec ne vole...
Ajde, uspjeli smo i to.
Spusta se Oli. Lijepo, polako, rasirila ralicu preko ciiijeeele staze tako da ako padne zavrsi u spagi a ne u zbunju. Mars se tri puta polomio - ne zna covjek sporo skijat. Ispi...rao me svaki put.

I idem ja tako, kad iza sebe cujem viku "Miiiici se, daaaj mjesta!!!! Koji k... sad?!? Sjurio se majstor, stvorio se niotkud i ide drito na mene. A ni nema di drugo kad sam se rasirila po cijeloj stazi... Brzo se Oli skupi, u zadnji cas dade covjeku mjesta i jadno gleda za njim kako u nevjerici odmahuje glavom.
Jadna i dotucena, zedna i gladna, Oli stade sa strane, potrpa kuglicu snijega u usta i odustade od skijanja na neko, malo duze vrijeme.

Suma sumarum - Mars pao 5 puta, Oli ni jednom... sve kosti jos na mjestu.
Mars bio ljut ko'pas, Oli ne.
Mars morao cijelo vrijeme dadiljati. Za promjenu
olimpia @ 13:11 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
ponedjeljak, siječanj 5, 2009
Koja je svrha novogodisnjih odluka i nadanja?

Sto se tice samih odluka - kao i zakoni, one su tu da ih se ne bi pridrzavali. Eto, takav sam ja karakter. Slab.

Zaklela sam se da necu pusiti - pa prvo sto sam ujutru ucinila, jos 'nako, rascupane kose i krmeljavih ociju, jest da sam zapalila. Nicorette se i dalje saftaju u torbi. Kupio ih dragi pa kaze nervozno "Ha! Bacili smo cetrdes' kuna u vjetar..." A jebiga ljubavi, ko'da me ne poznajes...

Ödlucila sam da ne pijem. Pa sam to proslavila pelinom. I cigaretama.

Odlucila sam da ne jedem. Pa sam se odmah iza toga najela za tri godine unaprijed.

Odlucila sam uvesti reda u stan. I sve ostavila razbacano po kuci....

Odlucila sam procitati knjigu koja stoji kraj uzglavlja mjesecima. Pa zaspala na drugom odlomku 3. stranice.

Odlucila sam reci mojima koliko ih volim a kroz moja usta je procijedilo "Mogli biste malo na odmor da se ja i sisterica malo odmorimo od vas, stalno ste doma kvragu!"

Odlucila sam zivjeti po principu Carpe diem. I zaspala poslije rucka.

Eto, i sto da ja sama sebi napravim?

Ali donijela sam i neke dublje, snaznije, vaznije odluke. Nije im mjesto ovdje. Te se odluke jos nisu ni iskristalizirale u slike - mozda zato sto se ni ne mogu tako oblikovati. Prevelike su. Nastale su same od sebe u mojoj nutrini, daleko od moje svjesnosti i tudjeg utjecaja.

A nadanja?

Nada je ono sto ostaje zadnje. Nadanja su uvijek tu. Ona ne dolaze niti odlaze. Nada u meni je uvijek velika i neunistiva. Ako nista - uvijek se nadam da nakon donesene odluke necu uciniti upravo suprotno.
olimpia @ 23:11 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
Arhiva
« » sij 2009
Index.hr
Nema zapisa.