Moj internet dnevnik
nemam pojma
Brojač posjeta
91521
dream theater
BLOG AZILA IZ RIJEKE
LUKA RITZ


Tvoje svjetlo će sjati sve jače i jače, jer ovo nije kraj - ovo je početak...
ponekad se rode anđeli koji znaju naći put
do svačijeg srca
zaljubimo se u ono čime zrače
zapanji nas boja njihove aure...
ponekad, doduše vrlo rijetko, nečija majka
rodi svačije dijete
nesvjesna koliko je njezina bol 
svačija bol i kako je njezina sjeta
svake majke sjeta
ponekad se rode anđeli miloga lica
besmrtna pogleda
ponekad se rode anđeli radi svih nas
i radi zaspalosti našega srca.

 Elfrida Matuč-Mahulja Krk
Blog - listopad 2008
petak, listopad 31, 2008
U kojem trenu ljubav prelazi u naviku? Kako preživjeti trenutak suočenja s istinom? Kada pogled u oči više ne otkriva ništa... kada su oči zamrznute poput kocke leda... vidiš vlastiti odraz ali prelomljen... Uvijek druga, nikada prva... Kada ljubav, samo naizgled uzvraćena, preraste u uteg oko vrata, u breme s kojim se ne znam nositi... Uvijek druga, nikada prva... A riječima više ne vjerujem... Jer viši cilj je taj kojeg on voli... Osjećati se kao trinaesto prase, svaki dan, tjedan za tjednom, godina za godinom... A tko ima hrabrosti reći prvi: Ne volim te više... Tko?
olimpia @ 22:51 |Isključeno | Komentari: 0
četvrtak, listopad 23, 2008
Kuda ideš, čovječe?

Što je  to u tebi da te goni da činiš takvo zlo?

Čemu sve ovo, sve ovo oko nas, oko tebe... čemu sve to? Otkud ti obraz da razaraš živote, uništavaš svoj dom koji ti je dao život, uništavaš ljude koji te vole i poštuju... uništavaš sebe...

Tko si ti, čovječe, da nagrđuješ lice svijeta svojom ogavnom prisutnošću, bez strahopoštovanja prema onome što te stvorilo, bez srama zbog svoje dvoličnosti, perverzije i pohlepe; bez poniznosti zbog svoje nametničke prirode?

Ma tko si ti, ja te pitam, da si daješ za pravo da ubijaš sve živo što možeš i kako ti se hoće!?!

Ali stići će te kazna, čovječe, ako se time uopće nazvati možeš... stići će te kazna za sve što učiniš... a zbog tebe i tebi sličnih, stići će nas kazna svih..

Jer svi smo krivi... bez iznimke...

Jer okrećemo glavu na drugu stranu, jer se bojimo ili nas više nije ni briga...

Quo vadis, homine?

U propast, čovječe... neizbježnu kao  i smrt.

Samo ostavi nas, koji još imamo nešto obraza, da spasimo što se spasiti može...
olimpia @ 20:47 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
Eto, smaknuli i Ivu Pukanića... Doduše, nekako mi to ni nije čudno... Onako laički, kao čovjek koji izbjegava pratiti takvu zbilju, prvo što mi pada na pamet jest da to možda sve nekako ima veze s Petračem, Zagorce, pokojnom Ivanom H....

Mah, neću se ni truditi zgražati... ja na ovo ništa osim slijeganja ramenima ni ne mogu reći...



Eh, da, kasno Marko na Kosovo stiže - Milinović se velikodušno ponudio platiti mladoj Martini liječenje u cijelosti.

A ja ga pitam - DI SI PIZDO JEDNA DO SADA BIO?

Ma ja nemam više komentara... bolje da ni ne gledam vijesti više. Nikad.
olimpia @ 19:52 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 22, 2008
Hvala sponzorasu na inspiraciji.

Malo- pomalo -svijet možem učiniti barem malo ljepšim. Bez puno rasprava - djelima.
Mala iskra požar skriva - nekako osjećam da dolazi doba kada se ljudi polako bude iz letargije uzrokovane osjećajem nemoći pred odurnim svijetom koji nas okružuje. Na trenutke, taj nam svijet izgleda tako golem u svojem zlu a mi  tako maleni jer kao jedinka, za vlast i moćnike tako beznačajni nismo u mogućnosti učiniti puno.

Da, možda jedan ne može ništa - ali 100, 1000 ili 10 000 ljudi nisu brojka - već snaga koja može činiti čuda. Upravo zato i jest ova pjesmica dolje...

Za početak, donosim vam jedan kratak člančić o Azilu za životinje u Rijeci. Osnovala ga je udruga za zaštitu životinja iz Rijeke i od početka imaju velike probleme (nu, kao i svaki azil ali eto, ovaj mi je najbliži).
Peče me savjest jer ne mogu udomiti ni jednog psa s obzirom da živim s roditeljima koji su nakon prvog psa rekli -  nikada više. I ja tu ne mogu ništa. Mea culpa. Probala sam ih nagovoriti no ništa od toga. Mnogi od nas ili nemaju uvjeta za udomiti životinju ili zbog teške nam svakodnevice jednostavno nisu u mogućnosti brinuti se o psu jer ne znaju (kao i ja) gdje će ih život, pardon posao, odvesti. Zato vas molim da pomognete kako tko može - novčano, hranom, utjecajem da se tim hrabrim ljudima koji se brinu oko tih jadnih životinja barem malo pomogne.

Najčešći problemi vezani su uz financiranje veterinarskih usluga, hrana te neadekvatan smještaj zbog ograničenosti sredstava i prostora gdje se azil može nalaziti. Evo tu dole je njihov kontakt i sličica jedna jadnička koji traži dom ili barem da ga se tu i tamo posjeti i s njime poigra.

Dragi moji i lijepi blogeri - ja vam od srca zahvaljujem za svaku pomoć

AZIL RIJEKA



DRUŠTVO ZA ZAŠTITU ŽIVOTINJA RIJEKA, ADRESA: HR 51001 RIJEKA, p.p./p.b.326, HRVATSKA, MB 0687391, tel./fax.
 00385 51 216601, ZIRO RACUN 2340009-1117016982

olimpia @ 10:58 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 20, 2008
Sjećate  se ove pjesme?
olimpia @ 09:44 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
petak, listopad 17, 2008
Ovo će vjerojatno biti poduži tekst. Nisam osoba koja ulazi u rasprave po pitanju ratnih zbivanja, partizana, ustaša, četnika jer bježim od toga ko' vrag od tamjana. To su teške teme, teme u kojima je teško biti pametan i ne reći barem jednu stvar koja će biti promašena.

Ali ponukana vječitim raspravama što na tv-u, što po novinama u posljednje vrijeme o ustaštvu, Thompsonu, pa ratu i svemu što se s time povezuje, želim reći kako ja na to sve gledam.

(Crkvu ću izostaviti iz ove priče jer ju organski ne mogu smisliti pa vjerojatno ne bih mogla biti objektivna i mogla bih napisati vrlo ružne epitete za dotičnu instituciju za mlaćenje para i varanje neukih.)

Recimo što se tiče Thompsona - urbana i intelektualna ekipa zgraža se nad ovim čovjekom i uz njega vezuju ustaštvo i fašizam i tome slično. I to je točno. Apsolutni idiotluk dotičnog pjevača.
No svi zaboravljaju jednu krucijalnu stvar - da rata nije bilo - ni ovaj čovjek kao nusprodukt ne bi iz njega ispao. Zajedno sa svim konotacijama njegovih koncerata... Ja volim poslušat neke njegove pjesme, ali mi ustašluk nikad nije niti padao na pamet a kamoli što drugo. S druge strane, kako u nas vlada opće neobrazovanje pa ignoranti brkaju pojmove komunizma, socijalizma, partizana i četnika s jedne strane, evidentno ne vidjeći da to sve skupa ni malo nije isto, a s druge strane, jednako tako iz posvemašnjeg neznanja identificirajući hrvatstvo s ustašlukom - dolazi do neminovne posljedice izražavanja bijesa i srdžbe prema Srbima kroz dičenje ustaštvom. Jasno je ko' dan da ti isti nemaju pojma kako je njihov Antiša prodao pol' Hrvatske i pobio ne znam koliko pravih Hrvata (uključujući i mog djeda u Jasenovcu koji nije bio niti u partizanima niti što ja znam što) već samo laju bez veze.

Ok, to je isto idiotski, ali probajte malo razumjeti ljude kojima su Srbi učinili zlo. Meni nisu ništa učinili, pa opet, dan danas ja osjećam blago nepovjerenje. Da ne brkamo, imam ih i prijatelja i čak u obitelji - ali jednostavno osjećam nepovjerenje (u odnosu na one Srbe iz Hrvatske iz onih krajeva gdje je bio rat) s obzirom da je jasno kao dan tko je tu koga napao prvi. Ljudi kojima je netko poginuo, svoju srdžbu kanaliziraju na ovaj način. I da odmah kažem da sam svjesna da je ovaj rat bio izdirigiran izvana i ponukan prvenstveno interesima kapitalizma čiji su hrvatski poltroni poput pokojnog Vraneta još dodatno iskoristili šansu da pokradu sve što stignu i gdje stignu. Da, mnogi će mi reći kako je rat od početka bio dogovaran na samome vrhu između znamosvikoga ikoga, ali u stvarnosti - ginuli su sasvim obični i stvarni ljudi, očevi, sinovi, kćeri, braća (na obje strane)... ali svi znamo tko je zapucao prvi. I ne padam na priče poput toga kako su svi bili zaluđeni... naši kućni prijatelji su poslali  sinove iz Srbije van samo da ne idu na Hrvatsku. I jako volim te ljude...

Nadalje, ne morate se brinuti za mladež koja nosi U na glavi - to je najobičniji bunt koji će ih proći dočim počnu sami plaćati svoje režije. I za vrijeme Yuge se iz bunta crtalo svastike i što ti ja znam što. Ja se zabrinjavam nad telcima i telkušama u zrelim godinama koji to nose - njih treba educirati. Zašto me ne brinu ti balavci? Pa iz jednostavnog razloga - koliko se od vas može istinski poistovjetiti s nečim što se događalo prije 60 godina? Moj drugi, preživjeli djed je bio partizan - pa se ja svejednako ne mogu poistovjetiti (emotivno) NOB-om iako znam da nije bilo njih ne bi bilo ni Hrvatske. Pa opet - da na glavu stavim partizansku kapu ne bih osjetila doslovno ništa. Jednako tako mi ni zvijezda ne znači ništa ali sam je s guštom crtala u vrijeme velikog rvatstva i ustašluka za vrijeme Vraneta. Iako, doduše, zvijezda me asocira na lijepe i bezbrižne dane djetinjstva i ispravne ideje socijalizma. No, ta balavurdija koja crta svastike i U se ni najmanje ne može postovjetiti s tim simbolima jer pod 1. niti imaju pojma što to točno znači, pod 2. uopće ne misle to što bljezgare i pod 3.  previše je vremena prošlo od aktualnosti tih simbola u tom smislu - za njih ti simboli imaju jedan drugi smisao koji se veže uz Domovinski rat i općenitu situaciju u državi danas. Kao što rekoh - čim počnu sami plaćati režije - zaboraviti će na sve to. Nema opasnosti od njih - njihovi roditelji su ti koje treba naučiti pameti.

Što se tiče branitelja - svaka im čast. Pri tome mislim na sve one prave branitelje koji nisu samo jednom prismrdili na par kilometara daleko od bojišta a ne na lažne branitelje, već one koji su  u potpunosti  zaboravljeni od države za koju su se borili... na one koji nisu najglasniji u mržnji već doma preboljuju u tišini.

Činjenica jest da je rat ostavio posljedice u ljudima. I da je sve ovo danas oko čega se raspravlja u medijima direktna i indirektna posljedica tih godina.  Još trebaju proći godine da se neke stvari prebole.
Ruralno, nezaposleno i neobrazovano stanovništvo iz siromašnih krajeva uvijek će u birtiji voditi ratove. Uvijek će biti ustaša i četnika i onih koji će poticati sukobe. Jedino rješenje tome jest - novac i posao. Čovjek koji ima  osiguran život i dovoljno novaca da se obrazuje ili da obrazuje svoju djecu sigurno neće dane provoditi pumpajući se mržnjom i osvetom. U Hrvatskoj kakva je danas - ljudske slobode neće biti dokle god se ne popravi standard ljudi i dalje će na ovakvim prizemnim porivima i raspravama profitirati najbogatiji i najmoćniji - političari i crkva.

A ja ću vam reći - kao moj definitivan zaključak - moja će djeca biti odgajana da znaju prave vrijednosti socijalizma i komunizma,  ali isto tako - znati će sve o ratu koji se dogodio, bez izjednačavanja krivnje - preko njih žrtve neće pasti u zaborav.

Jer kad se u balkanskoj krčmi zatvore svjetla - počnu sijevati noževi. A to se više ne smije NIKAD dogoditi.
olimpia @ 11:05 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 13, 2008
Ako ste večeras gledali Dnevnik na Novoj, onda znate o čemu se radi, a ja još jednom donosim ukratko o tome i broj računa na koji se može uplatiti pomoć. Sutra ujutro ja trčim u banku da uplatim kol'ko mogu,  pa vas kolege blogeri, molim da i vi učinite isto, svatko u skladu sa svojim mogućnostima, 20 kuna, 50, nije bitno, svatko koliko može, jer kad se male ruke slože - sve se može, sve se može.

Hvala.

U nastavku kopiram tekst s Nove:

Martina Pirić, 16-godišnjakinja iz Čepina posljednjih pola godine provodi po bolnicama. U samo četiri mjeseca dobila je dva zloćudna tumora, teška po kilogram.

Martinini roditelji su očajni jer ne mogu joj platiti liječenje u inozemstvu i mole za pomoć. Martina je prije pet mjeseci dobila karcinom na prsima. Izvađen je, a Martina je upućena na kemoterapiju. Ali, na prvom pregledu nakon terapije, utvrđen je još jedan, ovoga puta na želucu. Operirala ga je prije 13 dana, ali nalazi nisu dobri - zloćudan je opet ko i prvi.

Nadu im daje liječenje u inozemstvu, no za njih je to neizvedivo. Žive kao podstanari, majka je nezaposlena, a otac prima svega 1.500 kuna. Stoga trebaju pomoć.

Ukoliko želiti pomoći Martini, možete to učiniti uplatom na broj žiro računa:

BANCO POPOLARE CROATIA 4115008 - 3134001352 ili se javiti Martininoj majci Mariji Pirić na broj mobitela 098 97 85 878.
olimpia @ 20:03 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
petak, listopad 10, 2008
Pijana sam, pa me zaboli što će tko reći.
 Pogledala sam sprovod Ivane Hodak. Ok, smraduša sam ali nisam odoljela a da ne vidim tko se od njuški sve nije tamo pojavio. Sva lica koja su nam poznata s malih ekrana bila su tamo. Da  malo ukradu koju tv skvencu za sebe, da se vidi kako su oni  empatični. Ja čisto sumnjam da je Ivana Hodak poznavala, takoreći, cjelokupnu hrvatsku političku, novinarsku i estradnu scenu, ali svejednako su se svi na sprovodu pojavili. Odvratnjaci jedni. Da ne pitam što Pašalić radi tamo koji je vjerojatno i imao prste u svemu tome.

Lešinari. Počevši s Vlatkom Kokoš pa nadalje.

A uostalom, grijesi otaca dolaze na naplatu. Zagrebačka "kremo" - vaš status napokon dolazi na naplatu. Dabogda svi bili nesretni. Svih 200 obitelji, do koljena sedmog.
olimpia @ 23:06 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
Ne pretresam svakodnevne teme. Nemam ništa pametno za reći o svemu što se događa. Nemam ništa pametno za reći o ljudima, o sebi, o svijetu. Kužim te Slučajna, sve je ovo kolektivna psihijatrija...

Ne posjećujem više drage mi blogere, jednostavno ne znam što bih kome više rekla a da to ne bude na razini rezona moje četverogodišnje nećakinje (P.S. ovo je samokritika)

Nekako sam sebi obećala da ću više biti intimna sama sa sobom. Ne na taj način koji bi možda ili sigurno nekome pao na pamet. Obećala sam sama sebi da ću pročeprkati po onome kako ja doživljavam svijet i druge ljude. Zapravo, ja ne doživljavam. To je zaključak.

Obećala sam sebi napisati post upravo onako kako ja razmišljam. Znači bez reda i smisla, u slikama. Zapravo opisu slika jer se slike iz mojeg mozga ne mogu naći na internetu. Naravno.

Puzzle games. Vježbe za mozak, slaganje dragih kamenčića koji mi još bljeskaju pred očima. Metafora? Nije, stvarno se zagađujem s tim glupostima. Iako, doduše, kad malo bolje razmislim - tako i je nekako u životu, slaganje i micanje kamenčića. U boji naravano, nisam daltonist.
Zeleno. Moje biljke. Neće uskoro biti zelene, nijedna ne uspijeva kako treba... Ili previše zalijevam ili ne zalijevam uopće. Oduvijek je tako u mojemu životu - ili nečemu pridajem previše ili premalo pažnje. Kako god bilo - zajebem di stignem.
Šetala sam. Bez emocija, praznoga mozga, nirvana. Da li je netko primijetio kako snijeg svjetluca pod uličnim svjetiljkama? Pod nekim kutom tako svijetli i ograda mojeg susjeda od nekog čudnog metala, onako svjetluca dok prolaziš kraj nje kao snijeg, poput sitnih kristalića, onako kao što svjetlucaju isprepletene tanke srebrne niti... Mačka preleti pored mene... Skotna je... ne, ne mogu ju uzeti, rastavili bi me na komadiće da kući dopeljam samo jednu, kamoli čitav čopor. Prolazila sam kraj noćnih frajli... puno ih je i još mirišu... miris me vrati na tren u djetinjstvo -  otkinula bih jedan cvjetić, od njega napravila malenu trubicu i trubickala kroz nju. To radim i danas :)).

U mojem se tijelu nešto čudno događa. Ne, nisam trudna. Oštra bol me podsjetila na to da moram opet na papa test za par mjeseci. Da odem ranije? Rekli su neodređeno. Neodređeno meni predstavlja loše.  Bol u želucu me podsjeća da previše pijem i previše pušim... No, neće grom u koprive, kažem ja...

Sve dođe na naplatu. Ali ne lošim ljudima poput onih odozgor, već nama, poput mene i vas, malenih ljudi koji žive i griješe. Koliko vas se bori s duhovima prošlosti? Ako ništa a ono u glavama i dušama...

Ali ja svejedno i dalje mislim da sam nepobjediva. Nenadjebiva.
olimpia @ 00:10 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 6, 2008
Ubijena Ivana Hodak...

Ubijena djevojka u Zagrebu...

Pronađen leš u Dubrovniku...

Ubojstvo, ubojstvo, ubojstvo.....

Pokolj posvuda...

Mislim da je vrijeme da se uvede izvanredno stanje u cijeloj državi.

Što vi mislite?
olimpia @ 16:10 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
četvrtak, listopad 2, 2008
Nevjerojatno, ni paraolimpijci nisu imuni na škandale. Pogađate, gledala sam prilog u Dnevniku.

Naprosto za ne povjerovati.

Uopće ne sumnjam da je zbog love došlo do raskola u uspješnom timu Antonije Balek, no ja, da sam na njenome mjestu, ne bih izlazila u javnost s takvim patetičnim tonovima i strahom. Mislim, dajte molim vas, žena koja je preživjela više nego Marisol sada se odjednom panično boji svojeg trenera s kojim je surađivala godinu i pol... Kako to da nije prije skužila da je nasilnik ili pohlepni gad?

 Iako se doduše, iz njegovog izraza lica kad je davao intervju, moglo iščitati da laže i da joj je sigurno nešto prisrao, pametnije bi joj bilo da je tu stvar potiho probala riješiti ili u krajnjoj liniji na sudu, ovako je odmah zmazala svoj uspjeh i umjesto da bude barem jedna od rijetkih koji svoje financijske probleme i neslaganja s kolegama zadrži podalje od očiju javnosti, ona se počela koristiti utjecajem medija i odmah s pizdarijom drito na TV.

Ne znam, nekako mi je teško povjerovati da čovjek koji je imao živaca  trenirati čovjeka s teškim invaliditetom i koji je skupa s njom postigao takav uspjeh - upravo sav taj uspjeh gurne s kolicima niz stepenice.  Ispravite me ako griješim, ali koliko vas nije takvu stvar u afektu ili svađi barem jednom reklo...  ja sam isto svojoj sestri kad smo se svađale, u afektu tri tisuće puta do sada priprijetila smrću, pa gle čuda - nikad ju ne bih ubila.

Da, on je vjerojatno pohlepan, ali ni ona onda nije daleko. Ja sam u njoj  vidjela čovjeka koji je svojim uspjehom pokazao svijetu koliko  snažan čovjek može biti, koliko borbeni duh može napraviti usprkos svim nevoljama i ograničenjima, svrnula je pozornost na osobe s invaliditetom koji su vječno na marginama vijesti sa svojim svakidašnjim problemima i teškim životnim prilikama... i sad ovo.

Ne znam, nisam pametna. Ne kažem da ona niti ostali paraolimpijci ne zaslužuju nagradu, već mi se prepucavanje oko novaca od uspjeha u njihovim krugovima nekako čini preprizemnim, preprimitivnim.

Ja sam do sada na paraolimpijce gledala kao na sportaše čista srca, ljude s višim ciljem, ljude koji pomiču granice fizičkih mogućnosti, kojima je zaista bitnije da sudjeluju nego da pobijede radi novaca.

Još jedna iluzija srušena.

Ako sam u krivu - ja se ispričavam. Ali kad je u pitanju lova - nikome više ne vjerujem da je čiste duše.
olimpia @ 20:17 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 1, 2008
Kako je malo potrebno za romantiku... Tako malo.

Jedan neobičan kafić,  terasa s koje se pruža najljepši pogled na svijetu na grad uvečer, na njegova bijela i narandžasta svjetla... U daljini jarko svjetlo na moru - brod se sidri i onako usamljeno pluta u mraku, mraku koji jest more ali znaš da je more samo zbog odraza jakih svjetiljki broda. Apokaliptičan prizor usamljenog svjetla u magličastom ozračju...
   A ja, zamotana u dekicu boje ciklame (uz piće dobiješ i dekicu) i naslonjena na Njega, pijuckam topli punč i slušam praskavi zvuk kapljica kiše koje udaraju na suncobran iznad nas i posvuda oko nas, pomiješan s laganim zvukovima ambijentalne muzike, onako, baš po mome guštu...

Dolje i daleko ispod nas, mijenjaju se svjetla crvena, žuta i zelena, na trenutke, kad kiša na tren stane padati, čuje se zvuk jednog auta, samo jednog, jer su u ovaj kasni sat ulice nekako neobično prazne i odozgora izgledaju nepomično kao kakva maketa... I nekako u sebi osjećam kako se grad smiruje i pomalo ušuškava pred spavanje...

Koliko je malo potrebno da se čovjek osjeća voljen, ispunjen.

Da se osjeća mirno i zadovoljno.
olimpia @ 16:29 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
Arhiva
« » lis 2008
Index.hr
Nema zapisa.