Moj internet dnevnik
nemam pojma
Brojač posjeta
92410
dream theater
BLOG AZILA IZ RIJEKE
LUKA RITZ


Tvoje svjetlo će sjati sve jače i jače, jer ovo nije kraj - ovo je početak...
ponekad se rode anđeli koji znaju naći put
do svačijeg srca
zaljubimo se u ono čime zrače
zapanji nas boja njihove aure...
ponekad, doduše vrlo rijetko, nečija majka
rodi svačije dijete
nesvjesna koliko je njezina bol 
svačija bol i kako je njezina sjeta
svake majke sjeta
ponekad se rode anđeli miloga lica
besmrtna pogleda
ponekad se rode anđeli radi svih nas
i radi zaspalosti našega srca.

 Elfrida Matuč-Mahulja Krk
Blog - studeni 2008
četvrtak, studeni 27, 2008
Evo, jedan isječak iz Olimpijinog (su)života s njenim significant otherom (će me zadavi ako vidi al njema veze)

Sunčan, veseo dan... golupčići idu na kavu... Lježarina na kavi, duboke misli potekle... sami biseri teku iz njihovih glava..

Golupčić: "Ja, ja želim da mi zvučimo savršeno. Ali ne mislim da postanemo savršeni. Chun je rekao Perfection is  road, not destination, kužiš?"

Golubičica: "Strašna vam je moralna vertikala - Chun iz Remo-a" (Remo je neki bedasti film koji su on i njegov best frend pogledali jedno deset tisuća puta do 15-te a Chun je ultra majstor neke nepostojeće kineske vještine šjušin ili tako nešto)

Golupčić: "Ali i inače to kažu"

Golubičica: "Ok, a što je onda destination ako vam je perfection road?"

Tajac... mogu se čuti neutroni kako fijuču po njegovoj glavici. Odluči preskočiti odgovor.

Golupčić: "Ništa nije savršeno, zapravo nešto može biti relativno savršeno, ali put je zvučati savršeno" (???)

Golubičica: "Ne postoji relativno savršeno, samo savršeno. Savršeno je apsolutno." (???)

Golupčić: "Pa relativno savršeno, recimo npr. Mercedes je  relativno savršen ako govorimo o autima..."

Golubičica: "Ma kome je Mercedes savršen?!? Ne može bit savršen, stalno mu nešto rikava.. Gle, savršeno je nešto apsolutno, ne znam, kao npr. broj 1. On je apsolutan broj jer je jedan i savršen - kužiš? ('n ti mater mudrosti, klinac kuži kada ni ja ne kužim što sam htjela reći) Ako mu nešto dodaš onda više to nije broj 1, pa tako i ostali apsolutni brojevi, a apsolutni su jer nisu relativni, znači oni su kompletni... kuiš? vi'š ovu lampadinu? ona je jedna i savršena i apsolutna, ne možeš imati 1.5 lampe, jedino da ju prepiliš na pola i nasadiš na ovu lampu, ali onda ona više nije savršena, savršenom ne trebaš niš dodavati jer je savršeno... " (joj joj joj joj joj)

Tišina. Čovjek za stolom do nas se polako odmiče i glasno šuška novinama da ne čuje bljezgarenje.

Golupčić: "A jel' mogu bit dvije stvari isto savršene iliti apsolutne, ili samo ako nisu skroz iste ali imaju samo nešto različito, da li je  to onda ista stvar koja je samo malo promijenjena ali  je isto savršena kao i ova prva?" (ah jebote sad)

Golubičica: "Onda to nije ista stvar, ali može biti savršena ako sve savršeno šljaka, ali ništa nije savršeno, premo tome ni  da je savršena ne može biti savršena jer će kad tad riknut."

Golupčić: "Eto, 'nači da je onda relativno savršena"

Golubičica: "Ama, nije majku mu, jer je nešto savršeno kad je apsolutno i objektivno, a relativno savršeno je u očima promatrača, KUIŠ?!? Isto ko broj jedan - on je objektivno i apsolutno savršen i niš mu ne treba i ne fali, a već 1.1 nije!"
()

Golupčić: "A što je onda s brojem dva?"

Golubičica: "I on  je savršen i kompletan i apsolutan, samo što se sastoji od dva savršena i apsolutna broja jedan. Jedan i jedan, kuiš?"     

Golupčić: "Nije jedan i jedan dva, jedan i jedan su po jedan, ako je samo jedan apsolutan i drugi apsolutan i savršen onda on ne može ići u dva jer onda jedan više nije apsolutan-savršen...
Gle, jedan je relativno apsolutan broj..."

Golubičica: "Uahahahahaha, YES, TU SAM TE ČEKALA :))))))))))))))))))))))))))) hahahahahahahahahahahahah"


Golupčić: "Neeeeeeeeee, nisam to mislio :))))). Idemo ća!"

Ovaj je događaj, odnosno otkriće zabilježeno u zvukovnom transkriptu u Olimpijinom mobitelu s točnim datumom i neposredno iza velikog otkrića  koje je uslijedilo nakon mukotrpne  i dugotrajne znanstveno-istraživačke rasprave a  tijekom koje je dolazilo i do povišenih tonova,  no sve za dobrobit  i unapređenje do sada utvrđenih znanstvenih spoznaja.
Ovo će veliko otkriće bez sumnje uzdrmati sve dosadašnje čovjekove spoznaje o svijetu i svemiru u kojem živi.
Zahvaljujem golupčiću na nemjerljivom doprinosu matematičko-metafizičko-filozofskoj znanosti, što se naravno ne bi dogodilo bez svesrdne pomoći golubičice i njenih neusporedivo dobrih analitičko-komparativnih sposobnosti prenošenja znanja.

Od sutra krećemo s izgradnjom spomenika.




P.S. Ovo je savršen primjer kako uza svo nagruvano znanje u  glavicama ispasti glup na kvadrat iliti Glup i gluplji part VI
olimpia @ 16:05 |Komentiraj | Komentari: 37 | Prikaži komentare
subota, studeni 22, 2008
Danas me ulovilo neko tužno raspoloženje. Možda čak i panika. Osjećala sam se tako malenom i bespomoćnom, uplašenom...

Shvatila sam da se bojim budućnosti. Ja, koja nikad ne gledam unazad, po prvi put sam se bojala pogledati unaprijed. I počela sam se moliti. Ne znam kome i ne znam čemu, ali molila sam se.
Molila sam se za njega, za sebe, za sve ljude koje volim...

I nekako su se redom nizali neki znakovi (ako ih tako mogu zvati), neka srcedrapateljna scena u filmu, zatim tekst neke pjesme koji sam mu trebala poslati jer mu treba za gažu... skoro sve je bilo nekako zastrašujuće upozoravajuće, noseći nekakve crne nagovještaje...

I došlo mi je da redom krenem grliti ljude koje volim, da ih krenem zvati da im kažem da ih volim.
Naravno - nisam. Jer nisam takva osoba. Da sam to učinila, svi bi se uplašili. Za moje zdravlje, naravno.
Sve one knjige o samopomoći (američki ispljuvci) fantaziraju o tome kako se čovjek mora mentalno "otcijepiti" od svoje okoline, da će tako doživjeti prosvjetljenje, ili pitajbogašto. A ja se pitam tko smo mi bez ljudi koje volimo? Čovjek mora nekoga voljeti u svojem životu, mora bar malo ovisiti o toj osobi ili osobama. I onda sam shvatila su ljudi koji su tako "prosvjetljeni" zapravo egoistični. Ništa čovjeku ne može dati toliko snage da se odupre drugima, da bude samoživ, koliko to može njegov ego. A ja nisam toliko egoistična. ili barem još nisam postala dovoljno da se uzdignem iznad ovozemaljskih briganja.

Priznajem, ja sam ovisna o ljudima koje volim. Ja strepim nad njima, stalno razmišljam o njima, o tome kako su, peče me savjest kada pogriješim, grizu me nepravde koje sam im nanesla...
Djetinjasto? Nedoraslo? Mislim da nije. Mislim da na takav način ja doživljavam sebe, svoje bivstvo.

Ogledam se u ljudima oko sebe kao u bezbroj ogledala, kao u kući ogledala u zabavištu - svako ogledalo me odražava drugačije.

Mda, kristalno su mi jasne sve filozofije o mentalnom i duhovnom odvajanju od tjelesnog svijeta, prihvaćanje višedimenzionalnog postojanja naše esencije i shvaćanje sebe kao jednog atoma u tijelu nečeg višeg, izdignuto promatranje vlastitog života kao nečeg što je već predefinirano od začeća, pa čak i prije, nužnost nevezivanja za tjelesne forme u kojima trenutno prebivaju bića koja su u svojoj suštini čista energija i zapravo po tisućiti put ovdje na svojem proputovanju a koja nas okružuju u obliku majke, oca, sestre, ljubavnika...
Blablabla... ja volim voljeti i volim se vezivati. I zbog toga i patiti. Ali takva mi je karma, izgleda.

Jest, doduše, da se jednom kad odem ne bih više voljela vraćati na Zemlju živjeti, jerbo mi se zgadio veliki dio tjelesnih oblika koji me okružuju i koji sa mnom sužive na ovom komadiću kamena u zabačenom kutku Svemira, ali vjerujem da da neću ni morati.

Jer zajebat' ću ja i karmu



Eto, još jedan sablasni znak - upravo se iznad moje kuće upalila sirena hitne pomoći.
olimpia @ 20:32 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
utorak, studeni 18, 2008
Hm, ova me pjesmica podsjeća i na mene :))))))




No, ova mi je pjesmica uvijek bila posebno draga...



U desetom selu
Živi Antuntun.
U njega je malko
Neobičan um.


On posao svaki
Na svoj način radi:
Jaja za leženje
On u vrtu sadi.


Kad se jako smrači,
On mrak grabi loncem.
Razlupano jaje
On zašiva koncem.


Da l' je jelo slano,
On to uhom sluša.
A ribu da pjeva
Naučiti kuša.


Na livadu tjera
Bicikl da pase.
Da mu miše lovi,
On zatvori prase.


Guske sijenom hrani,
Snijegom soli ovce.
A nasadi kvočku
Da mu leže novce.


Kad kroz žito ide
On sjeda u čun.
Sasvim na svoj način
Živi Antutun.

 GRIGOR VITEZ

P.S. Felicije - nemam stalno napadaje gastritisa :)



olimpia @ 20:25 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, studeni 14, 2008
Post kod http://streha.bloger.hr

Prokleti bili vi koji iz zabave ubijate nedužna bića!

Bacam prokletstvo na vas da budete nesretni, da vam izgore domovi, da umrete u najgorim bolovima, da vam selo propadne u zemlju i da pijete krvavu vodu do kraja svojih bijednih života!

Da nikada više ne osjetite ljubav, sreću, radost!

Da i vama netko iz zabave prereže vratove, da se utopite u vlastitoj krvi!!!

Prokleti bili za života i nakon njega!

Jer vi ste dno dna na ljestvici odurnoga i neljudskoga i zato zaslužujete da proživite život u najgorim mukama.

olimpia @ 22:37 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 12, 2008
Propovjednici iz fotelje.

Meni omiljena kategorija.

Ljudi koji redovno prate vijesti, kvizove, čitaju brdo knjiga i ne miču se iz kuće. Ili barem ne van  svojih mentalnih zidova. Upravo ti ismijavaju one slične sebi ali na drugome kraju nekakve imaginarne socijalne i obrazovne ljestvice. Ismijavaju svaki inicijativu a "propovijedaju" visoke moralne i etičke kriterije - toleranciju, dijalog, kompromis... Ne pjiu Coca-Colu  i ne jedu u McDonaldsu jer misle da će time jako naštetiti nekom zamišljenom kapitalcu i tako promijeniti svijet.

Viču iz fotelje kako nešto ne valja i kako ništa nema smisla. Smiju se onima koji posegnu u džep da daju beskućniku tri kune, smiju se onima koji zovu telefone za pomoć, govore kako je politika kurva a ništa se ne trude promijeniti. Tvrde kako nisu oni krivi za s(r)tanje pa se zato neće ni truditi ništa učiniti.

Jer oni sve znaju i sve im je kristalno jasno. Sve su oni pročitali iz knjiga, na internetu, iz vijesti, Latinice, Otvorenog, Dnevnika... pogledali su sve filmove sa svim mogućim i nemogućim scenarijima...  sve su oni minuciozno  izanalizirali i izsintetizirali, ali se nisu od straha pomaknuli kad se pred njima dogodila automobilska nesreća, okrenuli su glavu kad se čovjek od infarkta srušio na ulici, gledali su toplo zabundani kako se čovjek utapa, promatrali su na svojim dragim ekranima prosvjednike protiv Busha i podsmjehivali se kako ih je malo, svaku humanitarnu akciju unaprijed osudili na propast i lopovluk...

O da, znam ja takve jako dobro, jer sam i ja bila jedna od njih. Ali onda sam potrčala prema krvavome koji je ležao na podu, skinula se da skočim u more, uhvatila pod ruku prljavog i smrdljivog shizofreničnog Cigana da mu pomognem preći cestu, dala siromašnome koju kunu, nazvala svaki telefon za koji sam čula, zaustavila aute da starac može proći, pokazala Smranaderovoj ili pitaj čijoj blindiranoj limuzini srednji prst, prevozila 500 km da napuštenog psića sklonim na sigurno... I nije mi kruna spala s glave... A i dalje ne pijem Coca-Colu niti jedem u McDonaldsu.

I ne, ne perem si ja dušu dragi propovjednici,  niti se hvališem, nego me goni onaj bazični osjećaj empatije, iako nisam niti altruist, niti filantrop niti prijatelj životinja, niti prosvjednik...

Samo sam čovjek.


Put u pakao je popločen dobrim namjerama. Upravo zbog ovakvih - skeptika, cinika, ironika i svih njima sličnih.
olimpia @ 12:20 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
subota, studeni 8, 2008
Eto, riječi su prešle u djela.

Ima ih nekoliko, ali sa snažnom željom da ovaj svijet učine barem malo ljepšim, da riječi pretvore u konkretan potez i da nas podsjete koliko vrijedi činiti i misliti dobro.

Blog je humanog, ne samo humanitarnog karaktera i govoriti će o raznim gorućim problemima današnjeg društva u cjelini, o ljudima i udrugama kojima je potrebna konkretna pomoć i o lijepim inicijativama, pričama i raznim akcijama.

Posvećen je  kako boljitku društva u cjelini, tako i dobrobiti i konkretnoj pomoći najpotrebitijima.

olimpia @ 23:43 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 5, 2008
Izgleda da se ipak nešto mijenja.

Obama je pobijedio na sveopći užas ruralnog, bjelačkog stanovništva Merike.

Naci-peder Haider je smaknut.


No da li je i to nekakva urota nama nepoznatih moćnika kako bi na neko vrijeme ublažili bijes mase?

Ljudi su se počeli buditi iz letargije u koju ih je bacilo beznađe života u surovom kapitalizmu.


Oči cijelog svijeta, više nego ikada su uperene u Ameriku. Tu "veliku", "moćnu" i "demokratsku" zemlju. Zemlju slabo obrazovanog stanovništva, zaduženog preko grla da bi podržali i održavali privid "američkog sna".  San koji su uvalili i narodima u bivšim komunističkim zemljama. Pa sada narod praznih trbuha u hladnim kućama može pjevati o domoljublju. Pjevati da mu se ne čuje kruljenje u želucu.
Oči svijeta uprene su u zemlju čiju politiku vode iza zastora naftaški mafijaši. Zemlju toliko izopačenu, čak i preko granica tolerancije perverzije. U tom "demokratskom i kapitalističkom uzoru" ljudska je priroda dovedena u konstantno vladanje Ida, sustavnim zatupljivanjem i zaglupljivanjem po principu daj narodu kruha i igara -  koje traje već više od stotinu godina. Zemlju u kojoj si producent reality show-a može dopustiti da kaže kako bi i ubio čovjeka u emisiji ako bi mu to povećalo gledanost.

Ne dolazi vam na povraćanje?

A virus nasilja čije izvorište leži upravo u kapitalizmu zadnjih dvadeset godina, došao je i među nas. I nezaustavljivo se širi - polako ali sigurno.

Nisam baš neki pristalica teorija zavjere na svim razinama, ali teško je ne primjetiti kako je sve na nekoj visokoj razini zapravo dirigirano, kako sve neodoljivo podsjeća na kazalište lutaka kojima nevidljive ruke potežu konce... I nekako imam osjećaj da direktor kazališta lutaka ima vilu upravo negdje na obroncima Hollywooda... a i jednu negdje na Malibuu... vjerojatno i nekoliko otoka u Sredozemlju. I piše se Amerikancem.

Ja mislim da je vrijeme da netko za promjenu sruši Ameriku. Da Amerika bankrotira kao Argentina, da se američke tvorevine zvane državama međusobno zarate, da se potlačeni i siromašni skupe i robinhudovski napadnu bogate kreature koje više od dokolice ne znaju što bi pa pišaju ljudima po taxiju i da im zavlada neki tiranin poput Kim Jong Ila - pa valjda će onda početi poštivati neke sasvim bazične ljudske vrednote.

Da netko natjera svu tu zaglupljenu američku masu nepismenih da sjedne u klupe na silu završi srednje škole kako bi barem znali čitati kako treba. Možda onda shvate da Amerika nije jedina zemlja na okrugloj planeti Zemlji.

Da li postoji nekolicina hrabrih povlačitelja konaca spremnih da to učine za dobrobit cijelog svijeta?
olimpia @ 19:04 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
Arhiva
« » stu 2008
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Index.hr
Nema zapisa.