Moj internet dnevnik
nemam pojma
Brojač posjeta
92410
dream theater
BLOG AZILA IZ RIJEKE
LUKA RITZ


Tvoje svjetlo će sjati sve jače i jače, jer ovo nije kraj - ovo je početak...
ponekad se rode anđeli koji znaju naći put
do svačijeg srca
zaljubimo se u ono čime zrače
zapanji nas boja njihove aure...
ponekad, doduše vrlo rijetko, nečija majka
rodi svačije dijete
nesvjesna koliko je njezina bol 
svačija bol i kako je njezina sjeta
svake majke sjeta
ponekad se rode anđeli miloga lica
besmrtna pogleda
ponekad se rode anđeli radi svih nas
i radi zaspalosti našega srca.

 Elfrida Matuč-Mahulja Krk
Blog - studeni 2009
nedjelja, studeni 29, 2009
olimpia @ 18:12 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, studeni 28, 2009
And now something completely different.

Rijeko ćete mene čuti da se spominjem te lijepe stvari. Načisto, onako, nisam tip od pričanja o tome... Više volim to raditi nego pričati o tome.

OOOoooo da, ja volim sex. Volim ga bezobrazno. Rijetko kad me boli glava kada je to u pitanju. Ali... Uvijek ima ali.... Dragi i ja ne živimo skupa. Jelte. Pa kad meni dođe a njega nema, to je tragedija. A još je veća tragedija kad mi je pred nosom a ima puno posla. Pa ga mazim, grickam, češkam, masiram, davim, grlim, guram glavu pred kompjuter na kojem radi, stavljam svakamo rukice.... Dok ga ne slomim.

Najgore mi je u proljeće. Tada bih, štono bi se reklo,  i muhu u letu. Hebiga, hormoni podivljaju. I podivlja i on sa mnom. Od muke. "O, Peg, nooooooooo!"

A moram  i pohvaliti svojeg draganog. Kad radi, radi to kvalitetno i kompetentno. Naravno, kad smo skupa 10 godina. I još si nismo dosadili. Zapravo, ja njemu dosađujem s tim na redovnoj bazi. Ali kad se mi toga ulovimo -  e nema tu nabrzaka. Dok svi mišići se ne zgrče i popucaju trbušni mišići nea stajanja. Nakon toga se oboje moramo danima oporavljati. Zato njemu muka kad ga u pol posla ulovim. Eto, baš mu jučer rekoh "No, što nisi pred deset godina plakao da se želiš seksat kad god hoćeš i da imaš curu koja to stalno hoće?" Veli on "Da, imaš pravo. Ali tada nisam znao da je to tako naporno :))))"

I eto, vidjeh post od Moodswinger taman kad krenuh da ću se izjadati i nasmijah se jer nas dvije imamo toga zajedničkog :)... jer mojeg dragog nea danas. Tek mi sutra dolazi.

O jeah...
olimpia @ 10:17 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Kad je već vrijeme u kujcu, ne moram biti i ja
olimpia @ 07:54 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 22, 2009
olimpia @ 15:10 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
petak, studeni 20, 2009
Nakon nekoliko dana bjesomučnih borbi snaga obrane i diverzantskih neprijateljskih snaga na bojištu srce-glava, te podvojenih ličnosti, s ponosom objavljujemo poraz neprijateljske vojske srca. Iako je bilo puno zasjeda od strane krvnih zrnaca zasićenih pretjeranim emocijama, neuroni vođeni neustrašivim generalom Raciom odnijeli su pobjedu, iako, doduše, ne  i premoćno, jer se su ostaci neprijateljskih jedinica raspršili i sakrili na domaćem teritoriju neurona, no ovako oslabljeni ne predstavljaju opasnost... a i bilo je brojnih žrtava na strani obrambene vojske.

General Racio također je pretrpio brojne ozljede i iako su se neke činile fatalnima po njegov život, u zadnji tren se oporavio i poveo svoju vojsku u zadnju, pobjedničku bitku. Zrnca emocija u početku su bila nadmoćna zbog neopreza racionalnih snaga te su nošena na krilima zapaljivih tekućih sredstava uspjela razoriti prve linije kemijske obrane, što je dovelo prvotno dovelo do općeg meteža, kaosa, rasula u obrambenim snagama a koje su bile nepripremljene jer bijahu zavarane primirjem koje je dosta dugo trajalo.

Neki od pripadnika neprijateljske vojske su uhvaćeni i zarobljeni te se drže u strogo kontroliranom logoru, nalik na Guantanamo, a očekuje se i skorašnje suđenje. Neuroni izdajice biti će bez suđenja kažnjeni i javno smaknuti za primjer ostalima.

Nadamo se kako će ova bitka donijeti dugo priželjkivani mir i blagostanje, te suživot na relaciji srce - glava.

Iako, ovo je bila samo jedna bitka. Ostajemo na oprezu jer rat još nije završio.
olimpia @ 08:09 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, studeni 18, 2009
Ne znam da li je to zbog ovog nemilosrdnog vremena koje me pritišće mrakom i sipljivom, napornom kišom ili jednostavno neke stvari moraju biti takve, a emocije potisnute dugo vremena samo traže malu pukotinu da izlete van, kao što voda uvijek nađe put da izbije na površinu. Želja za razriješevanjem prošlosti je nemilosrdna i koliko se god borila protiv nje, svako toliko, srećom rijetko, me pregazi i nadvlada taj moj racio na kojem sam toliko dugo radila... A snažne emocije prelaze preko svih kemijskih spojeva koji moje unutarnje turbulencije drže na uzdi kao upregnute divlje konje koji se ritaju. I kad tad popuca koja uzda i jedan od divljih konja se otpusti i počinje divljati po pustopoljini...

I onda žalim. Žalujem, vodim beskonačne unutarnje dijaloge s prošlosti, monologe i razgovore s Bogom koji mi, gle čuda, uvijek daje odgovore na pitanja baš onakvima kakvima ih želim čuti.

Vjetar se ne može obuzdati kao ni divlji konji do kraja ukrotiti. Ma koliko god sebe uvjeravala u suprotno, ona divljina u meni još postoji, neukroćena divlja zvijer koja pregrize rešetke i izleti van. Ona duša preosjetljiva na sve, upijajuća poput spužve, instiktivna, oštra, sveprimjećujuća i sklona bježanju u mrak nadvlada hladni racio i lobotomiju koja nalaže igranje uloge blesavice pune radosti. Oštar, reflektirajući pogled ispunjen neriješenim razočaranjem i ljutnjom pregrize osmijeh i smijeh a suze odnikuda napune oči. Zvijer se otrgne i pobjegne. Razruši sve, divlja, vrijeđa, proganja, traži odgovore.

Onda se jutrom, umorna i jadna, ranjena, cvileći vuče nazad u svoj kavez ustupajući svoje mjesto krotiteljima svih vrsta, umjetnima, prirodnima, socijalnima i ostalima. I zaspe.

Do kada?

P.S. Neka neke stvari ostanu nerazriješene zauvijek. Zbogom, radi mene same.
olimpia @ 09:58 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, studeni 14, 2009
Ne znam gdje početi.... Toliko doživljaja, toliko emocija u samo 6 dana.... Bili smo pozvani na pir u Niš od strane starih obiteljskih prijatelja... zadnji se put vidjesmo prije 20 godina, starci su bili kao mi danas, a mi djeca povezana i zaljubljena jedni u druge....

Nikad se nisam tako dobro provela životu. Nikad. Nikad toliku gostoljubivost, radost i dobrodošlicu nisam doživjela. Pir nije bio ono što smo potajno očekivali - nije bila parada pijanstva i kiča, prvi put sam čula narodnjake onako kako trebaju zvučati, a ne turbofolk (naravno, kada ih svira čovjek koji je upisao doktorat na klaviru), upoznali smo usred Niša dva čovjeka iz Kuwaita s kojima smo cijelo vrijeme od onda u kontaktu... spavali smo u deluhe hotelu s 4 zvjezdice a piće nismo ni stigli platiti...

Prijateljstva su obnovljena, povezali smo se ponovno i na dubljoj razini  nego što smo onda bili...

Srbija je nešto što treba doživjeti. Treba krenuti naprijed. Oni trebaju nas i mi trebamo njih.

Trebalo mi je 20 godina da to shvatim i još sam pod velikim šokom... zato detalji - drugi put...

P.S. Svinjska gripa? hahahahaha, nea svinjske gripa kad imam tri litre njihove rakije, ta dezifincira i iznutra i izvana :)))))
olimpia @ 15:14 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 8, 2009
Pozdrav iz Nisa.

Uzivam sto na sat.
olimpia @ 06:50 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, studeni 1, 2009
Kako izgleda jedan od vikenda Olimpie i Marsa? Pa, otprilike ovako.... Oko 9 ujutro se gledamo i pitamo što ćemo danas.... recimo jučer, kamo ćemo? Ajmo u Bihać po cigarete... Ajmo!

On tvrdi da ćemo autoputom zaobići pola sela.. ja tvrdim da ne. Odemo na autoput i damo sedam kuna samo da bi zaključili kako nismo niš napravili.

Zaustavljamo se u Ličkom Petrovom selu. Tražimo Željavu ilitiga jedan od, bivših, najvećih avionskih kompleksa u brdu u Europi. I dok se vozimo, pomalo mazohistički uživamo u jezi koja podsjeća na dan nakon apokalipse, bilježimo u mozgovima detalje poput stare čeke, zaraštene ceste, natpisa o zabranjenom pristupu starijeg od mene, muvamo se autom oko jezivih napuštenih zgrada smještajnog dijela kompleksa... rošćemo autom po rupama i tražiimo napuštene piste i tunele... snimamo brojne znakove opasnosti od mina, muvamo se oko tunela... vozimo se pistama malo u na hrvatskoj, malo na bosanskoj strani... smijemo se jer znamo da negdje murija promatra dvije budale kako se voze pistama usred miniranog područja prelazeći iz jedne u drugu državu i slikaju nešto što je nekad bilo...

Nakon toga odlazimo u Bihać, potrošimo nešto sitno love u second hand shopu na sedam pari hlača... starija muslimanka mi dijeli  komplimente, sitna je, nježna i tiha... pozdravlja nas s nečim što završava na musli... mi joj zbuki odgovaramo, lagano se rumeneći - "hvala, također". Odemo na ćevape... Odemo na pivu za kronere, Unski biser, u hotel koji još uvijek ima tapison na podu u lobiju i stare, raskašetane dekoracije, konobara u uniformi iz 80-ih...

Na večer, oko 8 mrklih sati, odlučimo stati, ni manje ni više nego u lokalnu birtiju u Vrhovinama... izbijamo se alkoholom sa Srbima povratnicima koji se čudom ne mogu načuditi Hrvatima u njihovoj birtiji koji se s njima deru na narodnjake (jebiga, kad si u Rimu.... odi na janjetinu ilitga se ponašaj ko Rimljani).. izazivam salve smijeha nagurajvajući se sa likom koji ima konje za vuči ali izgleda kao da on vuče i konja i balvane zajedno.... usto mu fali veći dio zuba... Odlazimo pijani ko deve doma ne vjerujući sami sebi što izvodimo...

A dijaloge iz birtije u Vrhovinama, donosim sutra kada dođem sebi...
olimpia @ 19:22 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Arhiva
« » stu 2009
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Index.hr
Nema zapisa.