Moj internet dnevnik
nemam pojma
Brojač posjeta
92410
dream theater
BLOG AZILA IZ RIJEKE
LUKA RITZ


Tvoje svjetlo će sjati sve jače i jače, jer ovo nije kraj - ovo je početak...
ponekad se rode anđeli koji znaju naći put
do svačijeg srca
zaljubimo se u ono čime zrače
zapanji nas boja njihove aure...
ponekad, doduše vrlo rijetko, nečija majka
rodi svačije dijete
nesvjesna koliko je njezina bol 
svačija bol i kako je njezina sjeta
svake majke sjeta
ponekad se rode anđeli miloga lica
besmrtna pogleda
ponekad se rode anđeli radi svih nas
i radi zaspalosti našega srca.

 Elfrida Matuč-Mahulja Krk
Blog - veljača 2008
petak, veljača 29, 2008
starica koja će biti kazneno gonjena

olimpia @ 17:33 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 28, 2008
Čitam Nemresbilivita i smijem se sama sa sobom. Zašto? Otvorim danas crnu kroniku i u oči mi upade slijedeća slika: starica, jedva stoji, izmučena lica i jedva teža od 40 kila, po' metra manja od policajca koji ju privodi... Jadnica, srce mi se stislo kad ju vidjeh...

Kažu ubila svog čovjeka. Kažu  maltretirao ju čitav život.

Nek' mi samo netko proba reći da ga je trebala ostaviti! A gdje da siroče ode? Lako je tako vikati ženama od dvajspet, trideset ili četrdeset godina koje imaju posao, koje žive u (relativno) suvremenom društvu... Prije 30 godina, ako se žena usudila ostaviti muža (na selu) bila je izopćena i nije imala kuda... morala je zaštititi svoju djecu i sebe od osude. A osuda zajednice boli više nego šamarčina u selu u kojem svi ovise jedan o drugome. Jer, reći će - "a sigurno je zaslužila"... A kad ostari, ionako više nema kuda, jer nema više ni rodbine, ni prijatelja, ni dobrih sumještana više...

Neka ga je, trebala je i prije...

I ja bih na njenom mjestu učinila isto, samo puno prije. Oh neee, ha, ha, ne bi ga ja ostavila da me udari. Ne, ne, čekala bih da zaspi. A onda -  onda bih odabrala debelu, staklenu bocu koja bi mu svojim zvukom razbijanja na njegovoj glavici rekla što mislim i koliko ga volim... i polomljeni grlić boce pod vratom bi mu jasno govorio koliko cijenim njegov  "odgoj" i "disciplinu"...

Jer gad koji bi meni to učinio, ne bi više imao oči kojima bi slijedeći dan mogao vidjeti masnicu na mojem licu...

Starici podižem spomenik. Samo što je pravica došla prekasno, prekasno da otplati godine patnje te krhke sirotice.

Ako je osude - biti će to vrhunac i antologija gluposti hrvatske sudske prakse.

Nasilje rađa nasilje -  tko se mača laća od mača i pogiba. Kad - tad. Nema tu velike filozofije...
olimpia @ 20:49 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
Jutros sam se probudila s nekim osjećajem tuge i gorčine. To valjda moja prijateljica depresija podsjeća da je još uvijek tu...

Pijući kavu, razmišljala sam o svojem poslu, o svojoj budućnosti. Koliko sam zapravo sretna što sam došla raditi u odjel gdje rade uistinu iznimne žene. Beskrajno sam im zahvalna što su me prihvatile takvom kakva stvarno jesam, nije me dočekao zid šutnje i odbijanja kao što to obično biva kada netko novi dođe.
Te žene, pristisnute bremenom problema ove firme, gdje se preko malih ljudi prebijaju interesi i politika - nisu bile odbojne i mučne, nego pune razumijevanja i olakšale su mi prilagodbu koliko god su  bile u mogućnosti.

Razmišljala sam o tome što želim postići i uhvatila se trenutku u kojem nisam vidjela ništa ispred sebe, nikakav put, nikakav cilj. Pokušala sam zaviriti duboko u sebe i otkriti nekakve odgovore, ali ni tamo nisam ništa našla... Našla sam jedino konstantni osjećaj nemoći. Tražim izgubljenu sebe - nju, tražim ju gdje se sakrila  i odgovor na pitanje zašto je pobjegla i zašto kvragu, još uvijek bježi.. pa nema više razloga za skrivanje...

Vidim zvijeri u ljudima oko sebe, koji uporno pokušavaju rastrgati druge da bi ostvarili svoje interese, vidim tu zvijer i u sebi, duboko potisnutu i zavezanu lancima kako se, pjeneći režeći, manijakalno pokušava otrgnuti s lanaca i svako toliko dođe preblizu ograde, taman toliko da nekome zaprijeti da ne ulazi u njezin teritorij...

Razmišljam o svojem praznom mozgu, opterećenom svakodnevicom i problemima....

Razmišljam o svojoj umornoj obitelji i o tome koliko bih im htjela pomoći a jednostavno nisam u mogućnosti jer sam pritisnuta svojim brigama... O besmislu svakodnevnog života, o ispraznosti ljudskih odnosa, stavova i postupaka... Gotovo da mogu vidjeti kako iz mene curi energija, kao pijesak u pješčanom satu, zrno po zrno mi otkucava do trenutka kada ću se raspasti na sastavne dijelove.

Ali, najviše - najviše od svega progoni me prošlost, moje greške, tuđe greške, moja opraštanja, putevi kao posljedice pogrešnih odluka...
olimpia @ 09:25 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 27, 2008
Svima obznanjujem da se nakon dugih tri tjedna apstinencije danas namjeravam baviti sexualnim aktivnostima:

- predigra - kao uspaljujući uvod biti će pranje suđa i skupljanje ostalog suđa po kući;

- predigra dva - skupljanje čarapa i ostalih sitnarija i trpanje u koš za prljavi veš - hmmmm, tu već počinjem duboko uzdisati; hmmm..

- čin - ludi ritam bokova počinje prilikom usisavanja i pranja podova, iskustvo koje se ne može opisati, duboki uzdasi već se polagano pretvaraju u lagane vriskove; aaaaaaaaaaaaaahhh

- čin pred vrhunac - brisanje prašine me doslovno izluđuje, uzbuđenje je na vrhuncu;

- vrhunac - vrišteći se lovim sredstva za dezinfekciju i krećem u napad na kupaonicu... yes, yes, yes!!!

Onda slijedi tuširanje nakon vrućeg seksa i odmor uz cigaretu i čašicu žestice... Sa suzom radosnicom u oku zbog vrućeg sexa, liježem umorna ali zadovoljena u mili mi krevet....

aaaaah "#$%$&$%#%&/
olimpia @ 17:12 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
Vezano na jučerašnji post i ponukana činjenicom da me muškarcii zajebavaju za moj šlaufić, odlučih krenuti na dijetu. Ali, kako nakon dijete uvijek završim s nekoliko kg viška, odlučih svoju dijetu izložiti javnosti (upozorenje bulimičarkama  i anoreksičarkama  - ovaj je post opasan po vaše psiho-fizičko zdravlje, ne čitajte ako vam se vrti u glavi od gladi):

1. Doručak - ne doručkujem, to su obično kava i cigarete;

2. jutro na poslu - kako kod nas uvijek ima nečeg za jesti - započinjem dan grickanjem čipsa, krokija, smokija, krekera - da ne budem kasnije pregladna, jel'te...

3. marenda - imamo organizovanu marendu u 11 i 30, pa kako je zdravo jesti kuhano - danas su recimo bila pileća prsa na žaru s pomfritom i ajvarom - pojedem sve i nakon toga malo i desertiram - kako ne bi pregladnila i ručala doma, jel'te.... Zdravo je jesti kuhano.

4. ručak - uglavnom nešto frlo fino skuhano čeka kada se vratim doma, pa kad se već sirota šparam cijeli dan - da se malo i nagradim, a i da ne budem više gladna pa upropastim dijetu, jel'te...

5. šetnja poslijepodne - kako je šetnja vrlo zdrava, nakon šetnje se uvijek nagradim s kupljenim sendvičem - sve u ime dijete, da ne bi bila gladna i jela navečer... jel'te...

6. večera - da ne bih večerala i pokvarila uspješan dijetni dan - uvijek pojedem nešto niskokalorično, poput tortilja s dipom, cornflakesa s punomasnim jogurtom...

7. grižnja savjesti zbog uspješnog dijetnog dana - nakon lijeganja u krevet, želudac kruljenjem upozorava da će me buditi cijelu noć, pa iz straha da slijedeći dan od neispavanosti ne jedem previše - dižem se i stavljam nešto sitno slatko u usta (ne volim slatko, stvarno, no u nas uvijek puna kuća slatkog zbog vječne i strasne ljubavi moje bolje polovice i sexualnog objekta zvanog čokolada)...  Nasmiješena i zadovoljna liježem u krevet te zaspim snom pravednika..sve u ime dijete, jel'te...

Subota - zbog uspješnog dijetnog tjedna nagrađujem se s pol kile pelinkovca, chickenom ili soya burgerom s pomfritom (ketchup i majoneza, bez diskusije) u 3,30 ujutru...

Prema navedenom - kao i jedna blogerica koja je otvorila blog "10 kg u mjesec dana" - tako ću i ja - samo u suprotnom smjeru na vagi

Eto, tko ne bi poželio takvu dijetu...

Uspjeh zaagaraantiran - dijeta s osmjehom i bez osjećaja gladi.... Osmijeh zaagarantiran (do slijedećeg pogleda na vagu )

olimpia @ 15:26 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, veljača 26, 2008
Mislim stvarno... Muškarci su veće babe od žena. Žao mi je da to moram prevaliti preko usta, ali stvarno jesu. I ne volim žene, alergična sam na kenjkave, praznoglave, bezciljne kokoške (svih oblika, oblina, boja i dizajna) i oduvijek u životu preferiram muško društvo jer nema ispraznog kokošarenja o dijetama i kremicama proiv celulita i ostalih light tema pretežno prisutnih na ženskim kavama, al' da su muškarci skloniji babastom komentiranju i analiziranju izgleda žena - jesu.

A što se onda tu neki na blogovima čude kada dobiju odjeb? Pa normalno da će dobit odjeb ako idu analizirati ženski izgled... Najbolje da mi vani dođe neki nepočešljani smrdljivac i da mi komentira izgled. Da odjeb, vritnjak bi mu sprašila da leti do Slovenije...

I onda bi oni lamentirali o tome kako izgled nije važan - mda, za koga? Da, njihov izgled ne bi trebao biti važan jer su većinom pivskih trbuščića i neobrijane brade, neoprane kose i hodaju okolo u nekakvim vrećama. I onda se neki takav namjeri na nekakvu bahatu, praznoglavu manekenkicu i slini za njom, i kad dobije odjeb - ups, vidi kučke koja pada na izgled (ili lovu, whatever isti kurac)...

Mislim stvarno... Za dobro jutro mi lik uleće u kancelariju i viče za pozdrav, onako, omalovažavajuće: "a ča je mića, si se udebljala malo, malo ti je trbuščić narasal..." ma daj, hvala što si mi rekao, ja inače nemam ogledalo doma... 

Budaletina jedna stara...

Uleće drugi i već gledam kako se fokusira na moj novostečeni šlaufić, te se sprema zaustit, no uskačem na vrijeme: "nemojte me uopće gledati i nemojte komentirati jer ne podnosim kada su muškarci babe i ne podnosim muškarce koji analiziraju moj izgled..." na što on odgovara "ne, ja samo promatram kako bi se tvoja izbočina uklopila u moju udubinu..." 

Ma odjebi idiote...

Dolazi mi treći, naravno moj šef i dobije košaricu kao šlag na kraju: "da, da, malo si mi se ubuckala...". Ja odgovaram "da, jesam i presretna sam što je tako jer za promjenu imam cice i guzicu zadovoljavajuće veličine na veliku sreću mojeg dragog koji se patio što nemam velike cice i guzicu. Kad je on sretan, sretna i ja... Osim toga, imam ionako dovoljno jebača sa strane kojima se sviđa što sam se ja ubuckaala... Kome smeta, nek ne prilazi... doviđorno..." 

Odjebi i ti u skokovima...

Krasni su mi ti uleti....  Ali, ha, kako je to čudno - nekako mi se čini da, niti jedan od navedenih ne bi imao ništa protiv da ga odvučem negdje iza ugla i raširim noge... hm, tko zna - možda bi ih moj šlaufić ipak zasmetao?

Općenito sam alergična na analiziranje tuđeg izgleda, oblačenja i takvih stvari koje se mene uopće ne dotikavaju... To je omalovažavanje čovjeka.

Još manje sam sklona tračanju i razglabanju o tuđim načinima i stilovima života. I upravo je to najveći razlog zašto izbjegavam kokošarenje s drugim ženama. 

I onda mi dođu ovakvi majstori. Da odjeb - šaku u glavu bih im sprašila... Pogledajte se majstori malo u ogledalo pa vidite na što ličite, nije baš da se ovlažim odmah čim vas ugledam... a kad zinete još manje...
 Još su mi jači oni koji komentiraju "joj, vidi ovu - nema s kim se nije... ma drolja obična... glupača.... kučka... ne bi ni u snu s njom". 
He he he, mda - još bih i povjerovala da to misle da ih batina ne odaje u vertikalnom položaju.

Muškarci su najobičnije babe. Fakat jesu.
olimpia @ 12:46 |Komentiraj | Komentari: 22 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 24, 2008
Baš sam s nekim jučer razgovarala o tome zašto volim ovaj brdoviti Balkan. I znam da će se većina zgroziti nad ovom izjavom, jer se oduvijek izraz "Balkanac" koristio pogrdno, kako bi se opisao apsurd i primitivizam ovog poluotoka. Ali ja volim duh i način života, različitost naroda na tako malom prostoru, bogatu povijest i prirodne ljepote Balkana. Jer, koliko god svi brundali - ne mogu me uvjeriti u to da život na ovom poluotoku nema svojih čari. A sada ću vam ispričati i zašto.

Kada sam bila mlađa, uvijek sam slušala starije kako govore "Joj kako su ovi Nijemci fini, ne bacaju smeće, staju na pješačkom - zamisli ti to... ti vani ne možeš baciti smeće di hoćeš... kako su Englezi uglađeni i pristojni.... ma to ti je Zapad!" Da, to ti je Zapad. Razvijeni Zapad.

A onda sam odrasla. I shvatila da i nije sve baš onako lijepo kako se čini, već je trulo ispod površine.

Kao prvo, Nijemac kada je skužio da neće morati platiti kaznu ako ne stane pješačkom - prestao je stajati. Nijemac, kada je skužio da može ostavljati smeće di hoće i da će proći nekažnjeno - počeo je ostavljati smeće. Pogledajte naše plaže pa ćete vidjeti o čem pričam. Englezi - potlačili su pola svijeta, zajednos s Amerikom krenuli na Irak - mda, jako su uglađeni i fini. Samo pogledajte njihove nogometne huligane pa ćete vidjeti kako su fini. Ni igrači im nisu bolji. Švicarci baš i ne mare za higijenu svojeg donjeg rublja, što mogu posvjedočiti naši doktori koji rade tamo. I to ne siromašni, već i oni malo bogatiji.
Nijemac - pogotovu zapadni - ti nikad neće platiti rundu.
U Nizozemskoj se osnovala stranka pedofila... (sic!)

Neću nabrajati dalje. Mislim da svi znamo kako "uglađeni" Zapad funkcionira. Na jednostavnom principu - oni će raditi ono za što neće biti novčano ili zatvorski kažnjeni. Što znači da njihovu "kulturu" definira iskljkučivo zakon i sredstvo zakonske prinude.

A evo i zašto ja volim biti Balkanka:

1. kada idem vani jesti, volim dobiti balkansku porciju - nema veze što je neću pojesti - ja želim da moj tanjur bude dupkom pun,
2. ne volim kada je muško više žensko nego što sam ja sama - ako već moram birati između Talijana - napudranog i namazanog, s šljokicama na kosi i tonom parfema - i staromodnog, dlakavog ispod pazuha, sa škembicom od pive i malo masne brade Balkanca, biram Balkanca (da se razumijemo, podrazumijevam osobnu higijenu :))
3. ja stajem na pješačkom jer mi to kultura nalaže,
4. mene su učili da je kulturno i pristojno oprati se prije nego ideš kod doktora,
5. ja volim plaćati runde i bez nekog posebnog razloga (naravno, ako imam love),
6. mene kazna ne mora siliti da ne bacam smeće u more - ja to podrazumijevam, a vjerujem i većina balkanaca, iako smo mi uvjerenja da su Balkanci najgora stoka. Vjerujte, radim s ljudima već 15 godina u turizmu - i oh da - Balkanci spadaju u kategoriju pristojnijih, vjerovali ili ne...
7. kada se nekome na ulici nešto dogodi - ljudi mu trče u pomoć - bez straha da će ih taj isti možda kasnije tužiti jer ste mu krivo pomakli ruku pa mu je zato kičma u klincu nakon prometne nesreće..  "uglađeni" zapadnjaci to neće učiniti jer ih je strah tužbe...

Nabrojala bih ja toga još puno. Znam da će sada mnogi reći da to nije istina, da su Balkanci ovakvi, onakvi, glupi, tvrdi, čvrsti i zajebani... ne kažem ja da toga nema, ali uglavnom to normalni ljudi promatraju kao iznimke - a iznimke su upravo zato jer potvrđuju pravilo. Neko utvrđeno pravilo ponašanja.

Iako je ovaj prokleti Balkan vječno "bure baruta", na kraju - ja se ne sramim što sam Balkanka.
Duh i duša ove regije je ipak drugačija od Zapada, mi koji ovdje živimo drugačije rezoniramo i doživljavamo život od zapadnjaka.

Da, ja sam unatoč svim sranjima ovog Balkana, ponosna što živim na njemu.

Meni "uglađeni", iskvareni i perverzni Zapad ni najmanje ne nedostaje.
olimpia @ 20:43 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
subota, veljača 23, 2008
Periodično me hvataju naleti depresije. Ničim izazvani, jednostavno me obuzmu. Obično uspješno odolijevam takvim opsadama najcrnijih osjećaja i ne dam se tako lako. Ali ovaj mi put ne uspijeva.

Naleti plača i bijesa, osjećaj nemoći, crne slutnje, sve u jednom komadu mi sjedi na prsima i ne miče se.
Obično predosjetim da će doći i poduzmem korake da to spriječim. Najbolji je prethodni pokazatelj trodnevna uzastopna migrena. Pojede me živu. Pojačani napadaji panike upozoravaju da mi se spremaju crni dani. Ali ovaj ih put nisam uspjela prebroditi.

No, u svom tom mojem crnjaku, postoji jedan trenutak mojeg osobnog zadovoljstva. To zadovoljstvo predstavlja činjenica da u takvom stanju moj mozak funkcionira savršeno - reagiram, pamtim, razmišljam, analiziram i sintetiziram nevjerojatnom lakoćom. Fokus koncentracije je izoštren, nema blokada koje inače zaustavljaju moj mozak. Da, ja sam u biti jako depresivna osoba, a kako to konstantno pokušavam zatomiti i moj mozak shodno tome, te sasvim nesvjesno, zatomljuje svoje aktivnosti kako me ne bi povukle u crnjak.

Nevjerojatno, kada sam depresivna, podložna sam navalama empatije, ljubavi, kreativnim napadajima, polutransu u kojem čak mogu predviđati nekakve sitne događaje, osjećam na neki način budućnost kao da se već događa....

Kada sam "zdrava" i "vesela", ogorčena sam i ograničena, nogama čvrsto na zemlji i orijentirana poslu i svakodnevnim zadacima. Svemu što mi zapravo blokira  mozak. Tada svjesno odbacujem sve što bi me moglo opteretiti - ne čitam novine, ne zanimam se za društvene probleme i svakodnevnu tematiku, ne gledam teške filmove i ne slušam tužnu muziku. Jer u mojoj vezi nema mjesta za dvoje pretjerano osjetljivih ljudi... Jebiga, netko mora stajati na zemlji. A ja sam odabrala upravo takvu ulogu.

Zapravo je nevjerojatno kako moj mozak funkcionira apsolutno nezavisno od moje svijesti i kako mi ne dozvoljava pristup u onaj tamniji dio mene, osjetljiviji na podražaje... Naravno da me ljudi više vole kada sam hladna, čvrsta, sarkastična i energična - tada me doživljavaju kao snažnu i nezavisnu. Ha,ha da, baš sam snažna... Nitko nije vidio moje teške napadaje panike kada moram ući u nekakav prostor krcat ljudima i sa neonskim osvjetljenjem, nitko nije skužio da usred vožnje panično otvaram prozor da bih došla do zraka... Pih, da snažna...

Ja već dugo ne pričam o sebi nikome. Ne želim da netko nanjuši poput zvijeri moju ranjivost. Ali već se dugo osjećam prilično mrtvom. Praznom. Izgubila sam sebe i cilj pred sobom. Hodam zagušljivim i praznim tunelom već dugo. I ne vidim mu kraja. Samo osjećam kako me žari u prsima i kako u meni svakim danom raste i jača očaj. Očaj zbog vlastite nemoći.

No, proći će i to... I opet ću se vratiti u zadovoljavajuće okvire. Samo iz prokletog inata. Iz inata neću dozvoliti crnjaku da me proguta. Sama ću otjerati proklete demone iz svoje glave.

A najmanje ću si dozvoliti kapitulaciju pred takvom gluposti kao što je obična, ružna depresija.

Jer sam prokleto prgavo stvorenje koje se ne predaje tako olako.
olimpia @ 17:00 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
petak, veljača 22, 2008
Petak, napokon.... željno dočekujem petak, ne zbog izlaska, već zbog toga da ću se NASPAVAAATI...

Jučer smo se malkice urokali - frend, Mars i ja. Pojeli i popili skoro sve što je bilo u kući - litru crnog, 3 litre pive, pola boce votke od meda i feferona i pol boce pelina. Dobri smo jel'da? I to sve pred kompjuterom, čačkajući gluposti po Internetu (ne, nismo tražili pornjave).

Oni htjedoše gledati neku bljuvotinu od filma s Tiom Carrere. Jer je kao ona dobra. Ja ne dala, jer ona meni nije dobra - pa ima kockastu glavu - šta to nitko ne vidi (!?!) ... Na moje inzistiranje odustadoše od tog filma i stavili neki drugi. Kako smo bili u dubokoumnim raspravama o nekim tamo pitajboga kakvim ribama ubojicama koje iskaču iz potoka i ćapaju srne za glavu, pa do teme o BIOS-u i kako on radi, pa smo se vratili malo i do ENIACA, malo skočili do Kosova (nakon toga se više ne sjećam što smo pričali) nismo ni primijetili da je prošlo pol filma...

Sjećam se samo kad sam se pogledala u ogledalo da sam se prepala same sebe - plava usta, plavi zubi, žuta ko Kinez, s podočnjacima od razmazane šminke...


Nije ni čudno, ako pogledate sumu popijenog. Onesvijestila sam se negdje oko pola jedan, a njih dva oko dva sata ujutru. Odvukla sam se u sobu, stavila svoju omiljenu pidžamu koja ima rupu veličine dvije šake među nogama, pristojno pozdravila i dalje se više opet ne sjećam...

Posljedice su bile vidljive - popijena litra vode uz kavu prije posla, lagano pucanje u glavi na poslu, zaboravljeni ključevi od auta u knjižnici (koji lumen čovjek mora bit da bi zaboravio ključ od auta - u knjižnici ?!?), bolan želudac i žgaravica ko  u penzionera, vožnja sa zatvorenim retrovizorima, sudaranje s štokovima od vrata... Ma baš sam si krasna...

Zato dobrodošao vikende - napokon ću se odmarati!
olimpia @ 16:00 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 20, 2008
Politika i ja - dva nespojiva pojma. Političari i ja - još manje spojivo.
Najodvratnije je spoznati politiku na lokalnom nivou. Mislimo da smo se osamostaljenjem Lijepe naše makli od jednoumlja. Jesmo, ali smo sad na dvoumlju. Ti sitni političari, upravo ta stoka sitnog zuba (da citiram našeg pokojnog "osloboditelja")  upravlja životima ljudi jedne lokalne zajednice. Guraju se u sve moguće sfere iz raznoraznih interesa, gospodarstvo zajednice odvlače na samo dno kako bi mogli upravljati njihovom prodajom radi provizija... U svojem ratu jednih protiv drugih ne libe se ni kopati po privatnim životima, podmetati svinjarije i miješati nedužne ljude u svoje prljave igre. Oh, kako su vidljive njihove rabote u malim mjestima! A oni su sitne ribe. Što tek rade onda oni "veliki"?

Takvi ljudi  i oni koji surađuju s njima daju kompromisu jedno sasvim novo značenje. A ako nešto ne podnosim - to su onda beskičmenjaci koji dozvoljavaju da ih ti isti političari potežu kako ih volja.

Ja sam definitivno za novu revoluciju. Ja sam definitivno za to da se guzonjama poskidaju glave za lopovluk. Ja želim bolje sutra.

 Inercija stanovnika na razini malih mjesta je slika inercije cijeloga našeg društva. Kada bi gore navedenima i njihovim suradnicima počeli letiti auti, jahte i ostala "pošteno" stečena dobra u zrak - malo bi se zamislili nad svojim postupcima. Kada pravda zakaže a pravna država je i ustrojena kako bi zaštitila upravo takve - ja ne vidim drugog rješenja osim nasilja.

Ali jednako kao i političari, krivi su i ljudi sami jer zatvaraju oči i stavljaju ruke na uši, a glasni su jedino u anonimnosti i sigurnosti svojih domova. Možda onda i zaslužuju da ih vode žedne preko vode. Ljudi su  ovce. Zanimljivije im je slušati prepucavanja gore navedenih govnjara i šaputati na uho jedan drugome najnovije tračeve, brinuti brigu o tome da li je netko u Big Brotheru prdnuo na glas ili popušio  nekome ispod popluna... Ako im je to najvažnije, a nije im važno kako će živjeti oni i njihovi potomci - onda oni i ne zaslužuju bolje. Dapače, onda i treba čizmom na njih.
Sa što debljim đonom.

Ja sam za revoluciju. Ali prvo za revoluciju u umovima.
Onda za onu stvarnu.
Krvavu.
olimpia @ 19:44 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, veljača 19, 2008
Ovako - iako sam žensko, a ženske obično pamte sve moguće obljetnice, proslave i datume - ja sam jednu važnu, onu koja je upravo danas, zaboravila. I inače ne pamtim rođendane, godišnjice i ostala obilježavanja, ali ovo je moja 8 obljetnica veze.
 I JA SAM KOMPLETNO ZABORAVILA NA TO. A bogami i on je...

Dakle, moja pretpostavka je, da se i on u neku dobu sjetio da je zaboravio, ali mudro šuti kako ne bi morao trčkarati oko mene, isto kao što sam se i ja sjetila da sam zaboravila, ali u želji da budem tipično žensko i da mu mogu prigovarati kako je mogao to zaboraviti, idem pogledati što ima od boca u kućnome baru da mu to poklonim kada dođe i da glumim patnicu na koju je on po tko zna koji put zaboravio....

Baš sam p...a, jel'da?
olimpia @ 20:08 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
Kako čovjek stari, s vremenom upoznaje sve više ljudi, ali sve manje onih koji mu pruže nekakvo nadahnuće.

Tako sam i ja, sasvim slučajno, u jednom kafiću u svojem malom selu, prije par mjeseci upoznala čovjeka koji me iznenadio svojim pozitivnim stavom, svojom voljom, inteligencijom i pristupačnošću.

Jako je malo takvih ljudi - snažnih i pozitivnih. Isto tako - rijetki su oni koje bih ja nazvala prijateljima - a ovu osobu - bez ustručavanja -  zovem prijateljem. Isto tako, već dugo nisam vidjela nekoga tko se bori za sebe a da ne gazi preko drugih, već sve stvara svojim rukama i pameti. Iako ga život uopće nije mazio - taj čovjek nije izgubio duh, vedrinu i volju za borbom.

Ako netko o tom čovjeku misli drugačije - onda takav ne zna o ljudima aposlutno ništa.

Zaista se rijetko sreću takvi ljudi i drago mi je da sam i ja među sretnicima koju takvu osobu poznaju. Iskreno želim da uspije u životu i da mu se ostvari san. On - ako ovo bude čitao - znati će na koji san mislim :)
Čovjek poput njega mene nadahnjuje, da i ja budem na isti način pozitivna i snažna, da slijedim svoje snove i da se ne predajem tako lako.

Stari, nemaš pojma kako si ti inspirativno stvorenje.

Thx J.
olimpia @ 10:56 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 14, 2008
Evo jedan post antivalentinovski:

Prema starom Hamurabijevom Zakoniku:

 - ako žena vara muža - on je ima pravo ubiti
 - ako muž vara ženu - ona ima pravo pokupiti svoje stvari i otići....

Hi hi hi hi hi
olimpia @ 13:22 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 13, 2008
Odrastala sam u jednome malome mjestu. Kako me srednja škola i pubertet zakačio baš za trajanja rata, nisam imala puno izbora u životu što se tiče nekakvih zdravih aktivnosti, a bogami, ni novaca tada nije bilo previše.
Lokalni se socijalni život sastojao od birtijašenja i opijanja, tu i tamo nekog zdravog izlaska u grad. Nekog velikog društva i nisam imala - društvom se moglo nazvati one koji su se se nalazili u istoj birtiji, a bilo ih je od 15 do 80... Srećom - uvijek sam bila kontraš pa se nisam uklapala u mlade svoje generacije - opet na sreću - jer ih je 90 posto imalo zapis u crnoj knjizi policije.
I tako su tada cijeli moj svijet bili birtija i knjige svih vrsta...
Možete samo zamisliti kakvog sam sve polusvijeta vidjela - ali tada nisam shvaćala da je to to. Pijanci, lopovi, prevaranti, drogeraši, mentalno retardirani, poremećeni...  Teško je u doba opće besparice i psihoze razlučiti tko je kakav. Shvaćala sam ja da su ti ljudi drugačiji od mene, ali mi nije bilo jasno po čemu su drugačiji. Mladi idealist - kakav sam bila - mislila sam da se svakome može nešto objasniti na lijep način i da su svi ljudi u dubini duše dobri. Kako sam se vremenom odmaknula od toga i započela novi život u gradu, postajala sam sve svjesnija koliko je takvo okruženje nezdravo za nekog poput mene.

Tek danas shvaćam vrijednost takve životne škole. Doticaj s takvim ljudima mi je otvorio pogled u svijet kakav mnogi ne poznaju, kamoli razumiju. Dok se mnogi koji su živjeli daleko od takvih ljudi ne mogu spustiti na njihovu razinu kako bi komunicirali s njima - ja vrlo dobro plivam među njima, a osobita mi je specijalnost smirivanje uskuhanog, pijanog, muškog testosterona ljudi nižeg IQ-a i saniranje razbijenih noseva.

Na kojem principu oni zapravo funkcioniraju? Rekla bih da je osnova njihovog razmišljanja golo preživljavanje. Ali ne mislim pri tome na siromaštvo, već na kvalitetu njihova razmišljanja. Oni jednostavno postoje. Oni žive u nekakvom vakuumu prostora i vremena, nesvjesni svojeg bitka i sebe u odnosu na okolinu. Oni jednostavno žive. Nemoćni su suvislo objasniti svoje postojanje, postojanje društva i napretka... Ne shvaćaju da postoji nešto poput etike, morala, poštovanja, kulture... Sve to za njih jednostavno ne postoji, ali ne zato što oni to ne žele - oni to jednostavno svojim kapacitetima  nisu u stanju shvatiti.

Da li se na takav soj ljudi može utjecati nekakvim obrazovanjem? Vjerojatno može, ali za razviti takav sustav treba puno vremena i novaca.
Da li je genetsko naslijeđe uzrok njihovu ponašanju? Vjerojatno dobrim dijelom i je.

No, kao faktor od najvećeg utjecaja, tu se pojavljuje obitelj ili supstitut obitelji, koji na svakog pojedinca utječe u najvažnijim godinama.

Oni koje se sam najviše uočila i koji su mi prava enigma jesu ljudi, pretežno muškarci, izrazito agresivni, skloni opijanju i smanjenog IQ-a. Uvijek se pitam da li se kako tim ljudima može pomoći, da li ih se uopće može podignuti na nekakvu drugu razinu svijesti na kojoj bi počeli uočavati neke društveno - vrijednosne moralne, obrazovne i duhovne konstante?

U percipiranju svijeta oko sebe važnu ulogu igra obrazovanje - ono otvara horizonte i onima koji nisu možda previše inteligentni i koji su skloni devijantnom ponašanju. Ono ih usmjerava na pozitivne vrijednosti i uči ih suživotu s drugima.

Sustav koji bi prepoznao potrebe takvih u mladosti i na vrijeme ih socijalizirao, za sada ne postoji ili ja ne znam da postoji. Takav je sustav za sada utopija, jer bi trebao obuhvatiti nekoliko važnih komponenata:
 - obitelj ili zamjenu za obitelj u kojoj vladaju zdravi odnosi,
- uočavanje mentalnih poremećaja na vrijeme i odgovarajuću terapjiu za njih,
- obrazovanje i širenje duhovnih horizonta,
- organizirano (institucionalizirano) praćenje takvih slučajeva do njihove srednje dobi (neka vrsta socijalne službe ali ne onakve kakva je danas)
- apsolutnu financijsku potporu takvim aktivnostima.

Iako većina nas uopće ni ne razmišlja o takvim ljudima koji su na neki način - uvjetno rečeno - dno društva, oni nas okružuju na svakom koraku i dobar dio njih predstavlja tempiranu bombu i opasnost po društvo. Ako im već ne možemo pomoći, ne treba im ni odmoći ignoriranjem njihova postojanja. Na prvome mjestu, oni koji u blizini imaju takav slučaj, ne smiju okretati glavu od njih u prolazu - već im pomoći ako mogu. Ili barem za početak - pristojno pozdraviti.
olimpia @ 19:21 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
ponedjeljak, veljača 11, 2008
Nigdje se čovjek ne može tako iskreno začuditi , a bogami ni nasmijati, kao kad dođe u frizerski salon...

Prvo sam se natjerala ustati i otišla sam u kupovinu potrebnih stvari - kupila sam mačju hranu i cigarete, a mlijeko i toalet papir pokupila od staraca (dobra kupnja, što kažete ha? :))
Uglavnom, nakon obavljene kupnje, prošla sam blizu frizeraja i rekoh sama sebi "stara, bilo bi i vrijeme da nešto poduzmeš s obzirom da se ne možeš više ni počešljati" jer nakon osmomjesečnog uzgajanja čupe bilo je krajnje vrijeme da se poduzme sanacija štete.

I uđem ja unutra, tamo jedna žena svojih pedesetak i kusur godina na kavi i dvije frizerke - jedna od njih nešto mlađa od mene... Naravno, povede se priča..

Žena.     "Ste čule da je mali od te i te peder?"
Frizerka:     "Ne, ne, nismo"
Druga frizerka:     "Ma to je samo priča... ljudi pričaju gluposti..."
Žena:     "Ma je je, kažu da sam kaže za sebe da je peder..."
Druga frizerka:    "Ne vjerujem ja pričama..."
Ja:     "Pa što i da je? Ako mu tako paše neka je"

Lagani i kratki muk...

Frizerka:     "Ma niiijee..."
Ja:     "Ja znam šta bi psihijatar Gredelj radio s takvima, on bi ih liječio... Aha neka ga liječi, samo ne znam kako bi ga izliječio... možda da ga pošalje u konclogor..." Druga frizerka se smije... kuži spiku..

Muk... druga tema

Frizerka:     "I kako dragi, jel ti tu?"
Ja:     "Nije, na probi je..."
Frizerka:     "I jeste zaljubljeni? Ma viidim ja da jeste... Ma nema veze da ste 8 godina skupa"
Ja:     "Neka njega dalje da se malo odmorim....hi hi hi "
Žena:     "Ja ne znam kako ovi mladi danas, ja sam uvijek bila voljna za vodit ljubav... Ma nisam bila ni umorna nit me bilo brigat brigu kad bi se sexali...Da je moj muž živ i danas bi tako... Do zadnjeg dana smo se hm..."

Hihot. Druga frizerka i ja se crvenimo izbečenih očiju... Frizerka jedan krepava od smijeha kad nas vidi.
Ja:     "Booogamiii....svaka čast" I dalje se crvenim...
Žena:     "Ne treba ni krevet, ako treba i na stolici kad bi njemu došlo... i u sudoperu"
Ja:     "Hm, da moj opere suđe, sigurno bi bilo strasti ... hi hi hi"
Žena:    " Ma koje suđe, ako treba i na prljavome..."
Druga frizerka i ja:     "hi hi hi"
Druga frizerka:     "Ja više mislim na jelo nego na to... Muški se nude stalno, a palačinke? Tko nam nudi palačinke? Nitko! A ja  baš volim palačinke"
Ja:    "Slažem se..."
Žena:     "Upravo sam neki dan pričala s one dvije stare. One kažu ne znaju šta je to sex. A ja njima kažem  - ma vi nemate pojma šta ste propustile, pa neeema ljepše stvari... A tek šta je doobro pod tušem..."
Ja - zagrcnem se:    "Hm,mhm, ha, mhm, da, pa da, hi, hi slažem se..." I dalje se crvenim...
Druga frizerka:     "Pa što, da vodim svoga dok su mi starci doma u kupaonu da se skupa tuširamo... Valjda ne bi znali što radimo..."
Žena:     "Ma daaj, pa te on baci na koljena a vrata otključana - to je još uzbudljivije..."
Druga frizerka i ja se pogledavamo u ogledalu - jedna drugoj govorimo očima Ma vidi staaru...
Žena - obraća se dugoj frizerki:     "A šta misliš -šta tvoji rade kad tebe i brata nema..."
Druga frizerka:     " Ma dajte, imaju pedestpet godina... Šta rade - leže i gledaju teve... Šta rade..."
Žena:     " Ha, to ti misliš"
Druga frizerka:     "Mali Ivan nije sebi moga doć godinu dana otkad je starce uvatija kako se seksaju... Još mali ima noćne more, ne more na terasu izići...hi hi hi"

Opći hihot...
Druga frizerka i ja uglas:     "Joooj fuuuj......"
Pada nekoliko tračeva. Hvalabogu, ne znam o kome pričaju. Ali pričaju bez primjese zluradosti u glasu što me iskreno čudi.... Ipak tu vlada zakon profesionalne tajne - što se tu ispriča - ostaje u 4 zida...
Bogu hvala šišanje se privodi kraju.... I dalje sam crvena... prebirem što ću sve reći dragom kad ga vidim...

Plaćam račun i polako odlazim a frizerka jedan meni:

Frizerka: "Neka, samo se vi mladi ljubite... si čula"
Ja: "Ma voolimo se ja i oon, ja se samo malo zezam..."
Frizerka: "Znam, znam, ali kužiš - nisam mislila samo na njega..."
Ja: "Ha ha, hi hi, ma skuuužila sam"     Jesam kurac.
Ja: "Poozdrav... " Izlazim i van i brzo palim cigaretu da dođem malo sebi...
olimpia @ 19:11 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 10, 2008
Što vama znači izraz da je netko licemjeran? Puno se toga može svrstati pod licemjerstvo.

Hipokrizija se najbolje očituje među malograđanima. Kada svaki dan živite s njima i promatrate ta bića niskih strasti kako se trude prikazati u najboljemu svjetlu, pokušavate se sjetiti neke riječi kojima biste takvu gamad opisali... i pada mi na pamet jedino riječ "opće licemjerje". Iako je možda ta riječ i preblaga.

Svi smo mi pomalo licemjerni - iz jednostavnog razloga što okolina u kojoj pokušavamo živjeti to očekuje od nas. Sasvim je normalno da nećete nekog kojeg ste tek upoznali odmah zasuti sa svojim životnim istinama i stavovima, ili da ga neće odmah napasti zbog nekog stava s kojim se ne slažete. Kao prvo, nećete to učiniti jer bi ispali nepristojni. Drugo, vjerojatno je da ćete se upoznati iz nekih poslovnih razloga, pa ne želite da druga strana o vama misli da ste čudaci. No to su ona mala, sitna licemjerstva koja nam pomažu preživjeti.

No, što kada vam hipokrizija pređe u način i stil života? Pardon, kada vi promatrate kako drugima licemjerje predstavlja život i to onda vama počne zagorčavati život.

Okrenite se malo oko sebe - pogledajte ljude koji prodaju dušu vragu kako bi se mogli preseravati pred ljudima - kupuju markiranu robicu, skupe aute (nakon čega ih stave u garažu jer nemaju za benzu), curice i djevojke koje izigravaju njuferice a izbušene su ko'  turski doboši, susjedi koji se zgražaju nad urom u koju dolazite kući... A znate kako stvarni život tih ljudi izgleda?

E pa reći ću vam: oni koji nose markiranu robicu boje se panično da netko ne otkrije da su bez novaca i da će im na tržištu zato pasti vrijednost; muškarci koji kupuju ferrarije obično su polupismeni highlanderi koji imaju problema s potencijom i misle da su sve žene kurve; curice djevice onom stvari traže uzdržavaoca kako ne bi trebale raditi - a kako su highlanderi njihov najtraženiji objekt - moraju izgledati nevino; vaš susjed mlati svoju ženu i ne da joj pričati sa susjedima pa kako sirota nema hrabrosti uteći svu svoju frustraciju izbacuje gledajući kroz prozor.... Da ne nabrajam dalje. Dakle, za zaključiti je da vlada opća hipokrizija.

To baš i nije neka novost.

Prvi sam se put s očitom hipokrizijom susrela još kada sam bila petnaestogodišnjakinja. Kako sam tada bila u fazi traženja svojeg mjesta pod suncem, često sam se znala skrivati u lokalnoj crkvi i tamo meditirati svoja tinejdžerska promišljanja... Uglavnom, baš taj jedan dan sjedila sam neposredno prije popodnevne mise kada su počele dolaziti one stare babe u crnom da bi u transu moljakale krunicu i ulizivale se popu. U općoj tišini, ona koja je sjedila ispred mene nešto se zagrcne, zakašlje i onda sočno na sav glas "ooo, u pizdu materinu...." opsuje i nastavi moliti krunicu... Ha ha ha ha, meni oči ispale kao da mi netko štapinu zada zabio i ostadoh u nevjerici...

Normalno da me crkva dugo nije vidjela... Od onda mi je bilo posebno zadovoljstvo kada bih prolazila ispred takvih (koje su na redovnoj bazi sjedile u centru), nagnuti se u svojim pocijepanim trapkama na guzici i vezati tenisice ispred njih... Ah, tek toliko da imaju nešto za zgražati se narednih tjedan dana...

Okrenite se još jednom oko sebe... Zamislite se malo - zar nije čudno da velika većina ljudi oko vas ima "taako sretan život.." Nijednu ženu ne vara muž, ni jedna žena svojeg muža... Svi imaju "divnu i dobru djecu" i puno love jer voze dobre aute... Svi pričaju protiv politike a nitko nema muda izaći na ulicu...

I svi se oni čoporativno zgražaju nad onima koji pokažu svoju iskrenost i ranjivost...

Zato poručujem takvoj licemjernoj gamadi: VI STOKO NEMATE MUDA ZA ŽIVJETI ŽIVOT I UPRAVO ZATO ĆETE UVIJEK OSTATI SITNI, JADNI I BIJEDNI!
olimpia @ 12:15 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, veljača 7, 2008
Tri sam dana provela uzastopce za kompjuterom, a bogami, izgleda i četvrti ću. Ovaj inače meni drag stroj, uspio mi se zgaditi do bola.

Crvi mi izjeli guzicu, desna ruka počela trnuti od držanja miša (ha ha... znam što bi neki pomislili ali na moju i njihovu žalost nije taj mišonja...), oči mi upale u duplje i posmeđile - ne pocrvenile - tu fazu su već
prošle - nego poosmeeđile; red cigareta pa red trpanja hrane u sebe  u nenormalnim količinama izazvale mi penzionersku žgaravicu... pas mater i pisanju i kompjuteru i dead- lineovima, pas mater magisteriju, poslu i sve mi ide na živceeeee!!!!

Desnu nogu više ne osjećam a kičma mi je već u obliku upitnika... ma što meni ovo treba u životu...

Ujutro sam na poslu (a inače već poslovično živahno stvorenje puno volje za podjebavati ipuno sarkastičnih primjedbi) šutila i blejala sat i pol u prazno, skoro pa su mi ruku na čelo stavili i gledali me  posvemašnjom zabrinutošću...

Kako sam, naravno, od umora uspjela i zaspati na posao, moj dragi autić je iskusio kako je to kada ga ruliš u manjoj brzini neprestano 10-ak kilometara u pokušaju da stigneš što brže negdje... I koju p...u m.....u sad baš mora zvoniti mobitel kad vozim a ne mogu do njega... Šta ne zvoni onda kada nije frka... tjedan dana ni zvrc, a onda kada ne stignem ni disati, bogati, zvrnda i stižu poruke od onih kojima više ne broja ne prepoznajem kol'ko ih dugo nisam čula.... Bemti život...

Jel' vam poznat onaj osjećaj kada zaspite a morate negdje biti pa se kao žurite, a zapravo ste još sporiji jer vam se noge pletu i sve morate raditi triput jer - ili staviš džezvu na neupaljenu ploču, ili ti četkica za zube padne na pod zajedno s kalodontom, ili obučeš cipele bez čarapa, ili ne možeš pronaći ključ od auta, onda ne možeš pronaći ključ od vrata i dođe ti da sve pošalješ na jedno mjesto otkud je i došlo...

Dođeš na posao pa te šef nešto pita i ti mu kažeš da te ne dira danas i ako mu je do zajebancije neka plati 10000 kn za tvoj neispunjeni rok pa ćemo se onda svi - hahahaha zamisli - tako lijeepo smijati zajedno... pas mater i poslu i neempatičnim bićima... iako već spremam ispriku hi hi, pa nisam ja mislila taako...

UAAAH     "$#%$&&/((!!!!!
olimpia @ 13:51 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 6, 2008
Zašto vjerujemo ljudima? Koliko su nas puta prevarili, lagali, povrijedili... A mi im i dalje vjerujemo. Da li im vjerujemo zato što smo jednostavno takvi, ili zato jer smo naivni i blesavi?

Naravno, naći će se neki koji spremno izjavljuju da ne vjeruju nikome osim sebi. I ja to ponekad ispalim, iako lažem. Well, čisto da se obranim, da već u startu probam otjerati one koji bi me (možda) mogli povrijediti ili prevariti. I ma koliko se trudila, svaki put nasjednem na nečiju šprehu. Jer, kako sama sebi objašnjavam,  nisam imala razloga nekome ne vjerovati. Ali, čovjek je čovjeku vuk, to je poznata stara tvrdnja u koju vjerujem -  ali je se ne pridržavam, jer  je ljepše živjeti u uvjerenju kako su svi ljudi dobri, kako svi ljudi misle pozitivno i ne žele jedan drugome zlo.

Valjda ima puno ljudi koji žele pozitivno razmišljati, voljeti čovjeka do sebe, pomoći mu.... no ja poznajem samo ljude koji su puni jada, gorčine, nepovjerenja, samozavaravanja, koji su lijeni i koji se skrivaju pod kojekavim izlikama.

A žene u zavaravanju protivnika nesumnjivo prednjače pred muškarcima. Toliko da me ponekad sram što sam ženskoga roda. Kako kaže moj supatnik : "Vi žene (osobno se ne slažem s generalizacijom, ali ovdje je u pravu) uvijek imate neki skriveni motiv odn. skrivate ono što vam je stvarno u tom trenu na pameti... idete oko svojeg objekta kao mačka oko  vruće kaše kako biste dobile ono što stvarno želite... "

Na žalost, ženama je lako manipulirati muškarcima upravo zbog neuvijene logike njihovog razmišljanja. Žena ima deset slojeva na sebi tako da se rijetko kada ogoli do kraja (vjerojatno ostane još par navučenih slojeva čak i kada pokuša do kraja).
Ima u tome istine, jer polazim od sebe - koliko god se ja trudila razmišljati i ponašati kao većina muškaraca (jednostavno, bez velikih filozofija), svaki put ta moja ženska priroda ispliva na površinu (onako kao kad stisnete balon pa mu grba izađe na drugoj strani)... A, Bože moj, zašto ne iskoristiti žensku pamet  i ostale atribute kad je već imam, a nisam ju svojevoljno odabrala...
olimpia @ 13:06 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
Evo, ovo je napisao moj frend i jako mi se sviđa - zato ću njegovu pjesmu staviti na svoj blog (što inače nije moj đir, svejednako, ja želim da to bude na mojem blogu.)

idem sada među ljude da im pokažem sebe
u novim cipelama i skupom odijelu

badnjak je, mislim na tebe
puštam si pjesme koje volim

neke su dok sam imao tebe
neke su dok si otišla od mene

nisam lud da plačem da me vide
pričam laži da prevarim sve

u mene se zalijeću sile koje me ne vide
rasturaju mi savjest svu
lažem o sebi sa tobom u meni
tada sam svoj jer govorim kao da si tu

osjetim ljubav, osjetim požudu
iako te više ne poznajem

znam nešto o tebi
što niti sama neznaš o sebi

volim to što je u tebi
a i sama neznaš da to imaš

lud sam već i nakon godina sto
neznam da li će ikada da prestane

dok god traje u meni
imam osjećaj da sam svoj
olimpia @ 00:21 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, veljača 5, 2008
Dobro jutro Hrvatska. Oči su mi još sljepljene od spavanja, vjerojatno će biti grešaka...

Imamo jednu kupaonu, to nije dobro. Obično kupaona navečer pripada Marsovoj strani, a ujutro Venerinoj. No, dana s nije tako. Bilo bi lijepo da gospodin ubrzo izađe iz kupaone jer bi moglo biti okršaja. Imam mali mjehur.

"Ja bi kakao... oćeš mi skuhat kakkao?" pita... Zašto ne piješ kavu kao i svi normalni ljudi ujutro, ne tlači me - mi je prva pomisao... "Otkud mi kakao?" - pitam mrko. Otvara mi ormarić i pokazuje. Nije prošlo...

Pijem kavu i pokušavam se sjetiti što sam sanjala. Nekakve pse. To si ti Sutone kriv...

Trčim na kat ispod jer mi mjehur popušta  Trčim po mokrim stepenicamaa u predugačkoj trenirci i krpenim papučama... ulijećem u stan i sudaram se sa paterom..
Nema dobro jutro, samo pitam "Jel' ima koga u WC-u?"i ne čekam odgovor...  Uh,  boguhvala na kući...

Sada se bacam na pisanje svojeg remek - djela. Ne, prvo se idem ulizivati Marsu jerbo sam se izivkala na njega... nije dobro da dan započne svađom.

Ne pali, ljuti se. Idem probati još jednom...

Svima želim ugodan dan.


olimpia @ 09:25 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, veljača 3, 2008
U iščekivanju inspiracije da započnem svoje najveće pisano djelo u životu, ispriječilo se mnogo destruktivnih elemenata...
Ne da mi se sjediti, svrbe me noge, svrbi me glava, žuli me grudnjak... boli me kičma, imam žgaravicu, vruće mi je pa mjerim temperaturu - pa hladno mi je., pa šećem kao zvijer u kavezu po terasi jer ne mogu ići šetati jer cmrlji kišurdina... Ukratko - ne ide mi.

Onda je tu i Internet - odem na ono što mi treba, pa opetovano šmugnem na bloger. Kao da se skoncetriram. Aha. Ma koga ja to zavaravam?

Nekakva bubačka skakuće po prostoriji i dekoncentrira me. Već nekoliko dana živimo u toleranciji - ja ne diram nju, ona ne dira mene.

Mačka zamjauče i ja sam već kraj nje. Na podestu je gnjecam dok joj se ne počne povraćati....

A imam rok od nekoliko pišljivih dana.

Spava mi se ali se ne predajem, pa makar zaspala pred kompom.

Možda da odem malo pogledati televiziju? Što ima pametnog? Vjerojatno ništa, samo ću si naći izliku da odem u krevet.

Zašto nije nekakav Big Brother stalno na televiziji, onda sigurno ne bi (bih) prismrdila blizu tevea.

Idemo dalje, pardon - idemo napriijed! Ono idemo dalje mi je previše asocijativno.
 Ajmo mozak moj, pokreni se malo majku mu tvoju!
olimpia @ 23:15 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, veljača 2, 2008
Uvijek ista priča. Okupljanje rodbine jednom godišnje na rođendan moje bake (inače genijalno, bistro stvorenje koje obožavam).
I  onda krene - standardna pitanja: "joooj pa kada ćete se vi oženiti, pa već vam je vriijeme... a ti šta ti čekaš - godine lete, šta bi vam falilo da napravite klinca.. "
STOP. NE i NE i NE. Odjebite. Ja ne želim djecu (još), ja se ne želim vjenčati (još). I onda salva kritika na moj račun - "pa kako si ti grozna, pa to je taako lijepo".
Aha. Je.
Vama.
Meni nije. Točka. Odjebite u skokovima.

Kada sam prvi put (naravno, ne razmišljajući) ispalila pred svojom kraljicom majkom da ne želim djecu zaprijetila mi je da će me razbaštiniti. Pa sam ja zašutila, a ona  se malo ispravila.

Ja ne volim djecu (izuzev nećakinje i nećaka, hebiga, rod je rod), a bogami ni ona mene. Nekako se ne kužimo pretjerano. Da se razumijemo, nije da bi im ja nešto naudila, nego ih jednostavno ne ljubim previše. Nisam još osjetila taj famozni "poriv za majčinstvom", i moram priznati da mi nimalo ne fali. Zaboga, pa jedva se brinem sama o sebi, a kamoli da mi tu još uleti neko malo drečavo stvorenje koje mi više neće dati mira do kraja života.
Ma da, stoji, slatka su ta dječica - dok  god su tuđa i ja ne moram brigati brigu.
Mene, trenutno, sva ta halabuka i kerefeke oko djece iritiraju. Žao mi je, ali barem sam iskrena. Dijelim ja tu radost roditeljstva, ali ne baš kako si ljudi zamišljaju da bih možda trebala.
A tek ona famozna "kafenisanja" novopečenih mama po kafićima ujutru... "Joj kako je moje dijete paametno... A tek moje... Joooj, moj je jučer imao zeleni proljev... moj je imao temperaturu..". I onda "Moj muž ovo, moj muž ono...". I onda dreka iznervozirane dječice od koje ti bubnjići vibriraju još deset dana.
Ili kad ideš u posjetu novopečenim roditeljima, samo što ti dijete na glavu ne posjednu, "ma vidi kako piški, vidi kako kaki, prdnuo je -  juuupi!" Pa ti moraš glumiti iako ti je taj dan prisjeo život već ujutro, pa se kriviš govoreći "joooj kako je sladak/slatka... ma bući, bući, bući..."

A što se dojenja u javnosti tiče - ne sviđa mi se ta ideja. Nije mi baš ugodno  dok kupujem kruh i mlijeko da neka žena do mene izvali cicu van. Bude mi jako neugodno i odmah zbrišem. Uvijek postoji neki skriveniji ili zaklonjeniji kutak gdje se to može obaviti.

Ne,  jednostavno nisam ja za to, ne još.

Ja znam da su žene poput mene u majini i vjerojatno nemaju hrabrosti otvoreno govoriti ovo što sam ja rekla, iz jednostavnog razloga što ih automatski okolina proglasi nenormalnima.
Doduše, moji prijatelji i prijateljice su naviknuti na takav moj stav, uostalom, kad sam ja u pitanju ih malo što može začuditi, ali svejedno me ponekad iziritiraju komentarima tipo "proći će ti vrijeme za rađanje, sad ti je najbolje vrijeme... oženite se da ti ne pobjegne".
Ma tko da ne pobjegne? On? Ma nek' bježi ako mu se bježi.
Ako mi jednog dana dođe da napravim derište - napraviti ću ga (na radost sveukupne rodbine i ostalih), ali taj dan još nije došao.
olimpia @ 19:06 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
Daklem narode, od izlaska šipak. Ostali doma s bocom pelina i pred teveom da bi gledali teve. Of course, nisam do kraja ni gledala film nego zaspala u trenirci s kaloriferom uperenim u hladne tabane.

Ovaj put ni Venera ni Mars nisu bili previše spremni za izlazak u život. Našminkana i punog trbuha uljuljkala sam se na kauč i potrudila se podignuti tek toliko da zahvatim čašu s pelinom i zapalim cigaru. Ma ne da mi se ništa, samo sanjarim o ležanju u krevetu i spavanju do besvijesti. A večeras moram prisutvovati nekom zbivanju za čije sam odvijanje u org. odboru firme. A ne da mi se. Fuj, bljak, ne da mi se...
Ne znam da li je to normalno, tako se osjećati umorno i zbrčkano, kao da sam maltene penzioner. Da li i drugi imaju takve faze kad bi najradije grunuli glavu u kantu pijeska i tako ostali neko (malo duže) vrijeme?

Mislim da sam se umorila od toga da pred sebe stavljam kojekakve zahtjeve koje ne stižem sama sebi ispuniti. A bogami ni drugima. Ponekad si mislim kako sam si, možda, ipak, letvicu stavila malo previsoko - da pokušam biti savršena djevojka, savršena kćer, da napravim nešto veliko na poslu, da budem svima oslonac.... A ništa mi ne ide od ruke i to me umara. Kamo god krenem i što god pokušam - raspucam glavu o zid. Već imam čvrgu veličine brda na čelu od raznoraznih pokušaja. No dobro, ja ipak jesam tvrdoglava pa mi teško što može do kraja razbiti glavu.

I zato ću sada sama sebi zapucati jedan moralni vritnjak u dupe, jerbo sam dosadna sebi i narodu.

Živio život i sva sranja koja nam donosi! (to bi kao trebao biti taj vritnjak...)
olimpia @ 13:52 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, veljača 1, 2008
Mi bi kao večeras trebali ići negdje van. Mislim, bilo bi u redu, pa nemam sto godina... To obično krene vrlo entuzijastično - prvo padne prijedlog "mogli bi večeras van, ha?", onda obično negodovanje s jedne od strana (češće s Venerine nego s Marsove strane). Onda padne dogovor - Idemo! 

Dodje večer i koka se sprema (to spremanje obično prati tematska muzika koja odgovara raspoloženju dana..). Uvaljam se u čizme s potpeticom od koje me i mozak boli, tange koje mi žule stražnjicu, majica zbog koje držim trbuh zaljepljen za ledja... dok sam u fazi šminkanja - počinje moralna potpora meni najdražeg pelinkovca... Onda se malo sjednem da se odmorim od stajanja u petama, pa i malo zadrijemam u iščekivanju sudružnika. A onda vidim nešto dobro na TV-u, a vani je tako hladno i ne da mi se promoliti ni nos, a kamoli što drugo... Pa u 23 h već pogledavam čeznutljivo prema krevetu dok se sudružnik sprema...

I napokon izlazak! Vučem se do auta ko krepana mačka, jeeee... idemo van... Prvi birc - ne valja mi mjuza, drugi birc - nije mi atmosfera, treći birc - previše raje, četvrti birc - premalo raje... Ja bi doma. "Pa šta već? Pa oćemo još negdje?" Sudružnik po milijunti put pita u  nevjerici, ko da nam je prvi put da idemo van i ko da ne zna kakav sam proljev kad mi se spava...
Onda ja kažem "Dobro, ajmo još negdje". Pa mene krene a on bi doma. Pa se već dobrano nacvrcani malo i pokoškamo...
I tako to obično biva. A nemali broj puta scenarij počne i završi doma - spremljeni legnemo i gledamo TV uz malo cuge.
Ali moram pohvaliti predzadnji izlazak - Venerina strana se pokazala u punom sjaju nakon popriličnog broja pelinkovaca... Sreća pa je bio dobrani mrak u bircu jer sam se vješala po sudružniku, tj. oslanjala se na njega ko zadnji drunker u lokalnoj prćiji s rukom oko ramena ko dva stara suborca -  "sreećo, maa ja tebe voliim" a on meni "stara, nikad te nisam u 8 godina vidio ovakvu, oko ti je palo i malo gledaš u križ". Malo sam bila nestabilna u plesu pa je sudružnik (za svaki slučaj) stajao meni iza leđa da ne kresnem ko letva na nekog (Bože moj, sramote  )
Na putu do sandwich bara tri sam puta sjela i uz psovanje izuvala je....e čizme s j.....nim petama, zarusala u pet prljavih lokvi i došla doma izgledajući ko da sam ispala iz Vijetnama. Ali bilo je tako dobro... 
Daklem, grade čuvaj se, mi idemo van večeras!

olimpia @ 09:51 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Arhiva
« » vel 2008
Index.hr
Nema zapisa.