Moj internet dnevnik
nemam pojma
Brojač posjeta
92410
dream theater
BLOG AZILA IZ RIJEKE
LUKA RITZ


Tvoje svjetlo će sjati sve jače i jače, jer ovo nije kraj - ovo je početak...
ponekad se rode anđeli koji znaju naći put
do svačijeg srca
zaljubimo se u ono čime zrače
zapanji nas boja njihove aure...
ponekad, doduše vrlo rijetko, nečija majka
rodi svačije dijete
nesvjesna koliko je njezina bol 
svačija bol i kako je njezina sjeta
svake majke sjeta
ponekad se rode anđeli miloga lica
besmrtna pogleda
ponekad se rode anđeli radi svih nas
i radi zaspalosti našega srca.

 Elfrida Matuč-Mahulja Krk
Blog - veljača 2009
četvrtak, veljača 26, 2009
Teško je samog sebe suočiti sa spoznajom da si profulao neke stvari. Da si u datom trenu promašio. Ovo je nastavak off roada.

Ima trenutaka prožetih samospoznajom i otvorenim priznavanjem da smo nešto učinili loše. Ili da smo nešto propustili učiniti. Ova je činjenica jako važna, jer nečinjenje se u nekim slučajevima u pravu smatra  krivičnim djelom jednake težine kao i činjenje lošeg. Samo što u mojem slučaju oštećeni nije nitko drugi nego ja.
Mnogo toga što činimo i odlučujemo je obilježeno odgojem naših roditelja. Ponekad i njihove najbolje namjere mogu utjecati kobno na nas. U želji da nam pomognu učine nas ovisnima o sebi i vice versa.

Skrušeno priznajem - u nekim trenucima važnih životnih odabira birala sam liniju manjeg otpora. Što na kraju krajeva i nije značilo da mi je bilo lakše nakon takvih odabira. Upravo suprotno -  neki su se čak i previše zakomplicirali. Nisam pokazala neku pretjeranu hrabrost. Iz ove perspektive danas pitam se da li bi moj život... ne, lažem, ne moj život nego ja - bila kvalitetnija i ispunjenija da sam, ne znam, u datom trenu spakirala svoje kofere i otišla u bijeli svijet, borila se apsolutno sama, bez ičije pomoći.. Da nisam nastavljala svoje obrazovanje... Da sam radila sve samo da imam novaca.... Da sam beskrupulozno postupala i svoj ponos gazila.

Ne znam.

Ne volim one priče ljudi da svaki trud biva nagrađen. Nije istina da takvi sve postižu samo zahvaljujući svojem trudu. Uvijek, ali baš uvijek mora postojati taj jedan sićušni trenutak kada im se sreća osmjehne i oni baš primjete taj osmijeh. Ne vjerujem u priče da čovjek baš uvijek sam sebi stvara prilike. Ponekad se one stvore same od sebe i u kombinaciji sa trenutkom sreće - čovjek poluči uspjeh kakav želi ili očekuje.
Uložila sam enormno mnogo truda u neke stvari koje se nikad nisu isplatile. Tražila sam svoje 'prilike' na sto strana i rijetko mi se koja, pa makar i najslabašnija, ukazala.
Kada bi svi mi postupali po principu baci se pa vidi što će biti - bilo bi nas jako puno, previše razbijenih glava. Možda ti ljudi jesu hrabriji.. možda su i snažniji.... ali njihova formula uspjeha i kvalitetnog življenja ne mora nužno vrijediti za svih

Nakon 12 godina truda, dosta mi je. U vakuumu sam.

Tika-taka, tika-taka...
Sat nemilosrdno otkucava, na moju žalost ne unazad.

Oni koji me poznaju znaju da se rijetko, skoro nikad ne okrećem unazad da bh uvijek isponova pregruntavala neke odabire i svaki put došla na isti zaključak. Ovo je jedan od tih rijetkih trenutaka. Možda čak i neponovljiv.

Nečinjenje možda i jest činjenje. Za mene. Toliko sam vremena utrošila u to da sebe izgradim, da sve oko mene i svim bude dobro, da ja budem odlična djevojka, radnica, studentica, prijateljica, da sam u nekoj sekundi, prije nekoliko godina, kompletno izgubila sebe iz vida što je dovelo do potpunog kraha moje kule od karata. I onda sam se pustila. Pustila nek me voda nosi. Nečinila i nečinila. Učinila grijeh sebi, sebe na gore nečinjenjem promijenila.

On tvrdi da sam zadovoljnija. Ja mislim - ne čitaš dovoljno često moj blog.
olimpia @ 23:44 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
utorak, veljača 24, 2009
Ovaj post je inspiriran postom jednog čovjeka koji jaaako uživa u životu. Ne usudim se staviti link na njega jer ne znam da li bi mu bilo drago ili ne, no fascinira me svojom iskrenošću, da ne kažem brutalnom iskrenošću.

Znam da će se ženska populacija obrušiti svom silinom na mene, ali me nije baš pretjerano briga.

Odgovorno izjavljujem da su žene velike manipulatorice. Ponekad fascinantno manipulativne. Još ako su tome zgodne i pametne - manipulacija dosiže maestralnu profinjenost; nevjerojatna lakoća ženskih performansi koje su zapravo jednako opasne kao i bungee vratolomije, izaziva u meni koliko osjećaj zgražanja toliko i osjećaj divljenja. Ako nisu baš pametne onda znaju i nagarabusiti ukoliko njihova manipulacija bude otkrivena.

Cilj opravdava sredstvo i sva su oružja dopuštena. Ona isprana i otrcana da je u ljubavi i ratu sve dopušteno je stvarno istinita.
Žene manipuliraju tuđim emocijama. Emocije su njihovo područje. One imaju šesto čulo za tuđe emocije - znaju prepoznati što tko osjeća i zašto to osjeća. A to je, vjerujte mi, vrlo moćno oružje.

Iako je to najčešća situacija upotrebe, žene se ne koriste tom svojom sposbnošću samo u ljubavnim i seksualnim odnosima s muškarcima - one to svoje oružje izvlače u gotovo svim područjima života - na poslu, prema šefovima, kolegama, djeci, rodbini.

Neke to čine svjesno, neke nesvjesno. Zapravo najčešće to čine nesvjesno, u vezama... ili pokušavajući nekoga uplesti u vezu. Sredstva kojima se koriste variraju od najbezazlenijih do vrlo opasnih. Povrijeđena žena će već u prvim sekundama incidenta razmišljati kako da vrati ili da se osveti... Pa će birati nekoliko načina - suzama pokušati izvući sažaljenje, uskraćivanjem seksa fizički se svetiti, izlascima izazivati napade ljubomore, biti mazna da dobije nešto što joj se prohtjelo, finim ucjenama tjerati muškarca u kut...

Žena koja želi nekoga smotati konstatno će smišljati strategiju osvajanja - osluškivati će što njezin objekt žudnje želi u životu, prilagođavati će se njegovim očekivanjima od nježnijeg spola - biti će samosvjesna ako se on pali na takve, biti će čedna ako ga čedne uzbuđuju, biti će nježna kao najnježniji pupoljak ako je on zaštitnički tip; slatko će se smijati svim njegovim i najglupljim šalama, dati će mu i stražnji ulaz makar će joj oči iskakati iz očnih duplji.. samo da postane njen.

Svoju će emotivnu inetligenciju one jako dobro znati iskoristiti i na poslu, osobito ako je šef ili kolega muškarac. One mlađe će ga pokušati šarmirati na razne načine, biti jako simpatične, smješkati se, potvrdno klimati glavom i širom otvorenih očiju pogleda uperenog u njegove oči davati do znanja da sve razumiju i podržavaju, biti poslušne ili, ako nanjuše da se pali na snažne - biti će odrješite, snažne, vrijedne, dolaziti u konfrontacije po pitanju rješavanja nekih poslovnih problema, stavljati svoje fizičke i mentalne kapacitete na apsolutno raspolaganje za potrebe posla.

Ali žena i žena u sukobu - e ljudi moji, to je gaaaadno. Ako se dvije žene ne vole - dečki, žao mi je ali ništa od valjanja u blatu ili čupanja za kosu - to je rat u kojem su i najgnjusnija sredstva u redovnoj upotrebi - podmetanja, tračanja, ogovaranja, latentne uvrede, stvaranje strateških saveza sa drugima ženama i pridobivanje svih eventualno upletenih muškaraca s osnovnim ciljem totalitarnog gaženja i poniženja neprijateljice. It can bi baaaad, very baaad, veeery dirty....

A sve to daleko od očiju onih koji su njihov cilj. Ukoliko su njihove izvedbe bile jako dobre, vrlo će se rijetko desiti da njihov cilj uopće sazna za sve aktivnosti koje su provedene s ciljem dobivanja bitke.

U odnosima s drugim ljudima,  muškarcima i ženama, ako dođu u situaciju da se trebaju izboriti na nešto, one su sposobne iščeprkati i ono najintimnije, najdublje kako bi to imale kao svojevrsno osiguranje da će senjihovi ciljevi ostvariti. I tu stvaraju saveze kako bi bile zaštićene sa svih strana, i ne samo zaštićene - već da drugi čine ono što je potrebno da se njeni ciljevi ostvare.

No dobro, ovo je bio malo nadrealistčki prikaz, no nije daleko od istine. Žene imaju usađenu sposobnost da instiktivno postupaju ispravno (da čine u nekom odnosu ono što će na kraju svega biti u njihovu korist ) te da iskoriste svoju emocionalnu inteligenciju na najbolji mogući način.

Ne kažem ja da  muškarci, kao najčešći njihov cilj, nisu toga svjesni niti da su nedajbože glupi - oni svemu pristupaju puno jednostavnije - kod njih je sve crno ili bijelo, a kod žena je sve sivo u to u svim nijansama sive. Žene iza svega vide neko drugo značenje, dublje značenje, u svemu otkrivaju neku "duboku" istinu. One slojevito pristupaju svima i analiziraju tuđe postupke do u tančine.
Primjer -  netko će se u nekom društvu ponašati mirnije, gledati u stol. Muško će reći - umoran je i that's it. Eee, ali žena ima svoje objašnjenje za to - sigurno mu je netko od nas nešto rekao prije tjedan dana, jesi vidio kako te pogledao kad si spomenuo blabla, ali ja sam sigurna da on mene ne voli jer sam rekla da mi se ne sviđa blablabla, ma sigurno ima nekih problema sa ženom... ne ma sigurno je ljubomoran ne tebe - jesi vidio šta je rekao kad si ti rekao blablabla.... žene su svemu sposobne pridavati neko skriveno značenje i u svemu vidjeti duplu igru. Opet neki blesavi primjer, čisto ilustracije radi - on ide van. Ona u tome vidi ili osvetu jer je ona bila vani pred mjesec dana ili smatra da njemu nije dobro s njom pa zato ide van ili čak da ide van lovit druge.... A njemu je u glavi samo - idem se van napit s frendom kojeg nisam dugo vidio.

I ja sam žensko. Evidentno. I ljuta sam jer nakon devet godina veze više niš ne pali :)))))))))))))))))))).
Mogu se ja na trepavice postaviti.

olimpia @ 12:50 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
Ranjena sam. Ovako već dugo nisam bila ranjena. Povrijeđena. Ostaviti će duboki trag na meni. Zauvijek. Promijeniti će moj svijet i način kako gledam na njega. Zauvijek.
olimpia @ 00:08 |Isključeno | Komentari: 0
ponedjeljak, veljača 23, 2009
Fiksam se s ovom stvari danas cijelo jutro. Ne znam zašto.. ali reko' da i s vama to podijelim...


olimpia @ 18:52 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, veljača 21, 2009
Nisam ondje gdje bih htjela biti... točnije nisam onako kako bih htjela biti. Tonući u san, i to jedva, tek oko pola tri ujutro, stalno mi je jedna misao prolazila kroz glavu Nećeš uspjeti, zakazala si, podbacila si. Ja sam quitter. U biti postala sam quitter. Gadim se sama sebi. Štufa sam. Ništa mi se više ne da. Zasićena.
Nametnuvši si neke obaveze koje sam u danom trenutku, pred puno vremena, s radošću prihvaćala, sada su se pretvorile u težak teret koji mi je zakočio funkcioniranje mozga. A i tijela. I kako dani opako brzo odmiču sve mi je teže i teže ispunjavati te obveze, a pritisak činjenice da bih mogla jako zaribati ako ih ne izvršim me pritišće toliko da čak počinjem i dobivati napadaje panike. Nekad su takvi napadaji bili produktivni - danas su paralizirajući.
Ja sam perfekcionist. Da bih mogla funkcionirati u mojem životu sve mora biti posloženo tako da se ja između događaja, obveza i zadovoljstava, poput slijepca u vlastitome stanu - mogu kretati s lakoćom, zatvorenih očiju i bez razmišljanja kako ću od stvari A do stvari B. Čim nešto zašteka, zaštekam i ja.

Prije 10 godina, da me netko pitao kako vidim svoju budućnost za 10 godina, rekla bih mu jaku puno toga - no najvažnije - rekla bih da ću biti zadovoljna. Što očigledno - nisam.

Potajno se divim ljudima koji čvrsto i nepokolebljivo idu pravcem koji su si zacrtali u životu. Ja uvijek nađem neki off road koji me odvuče s pravocrtnog kretanja prema ciljevima. I to stvarno off road koji ima toliko prepreka i rupa da se na kraju ni ne mogu sjetiti točno kojim sam ja putem zamislila ići.

Trenutno sam na jednom... ali ono, jako daleko od prvotnog druma.... I kako put pod mojim nogama odmiče u nepoznatom smjeru ja se sve više i više bojim gdje ću to završiti. Do sada, nekim čudom, uvijek su ti čudni putevi i skretanja imali neki logičan, da ne kažem i sretan kraj. Sve odluke su nekako završavale dobro, iako su bile riskantne. No sada, crv sumnje u moje odabire se uvukao i nagriza malo pomalo moju vjeru u ispravnost mojih odluka. Ne samo u ovom trenutku, već preispituje sve važne odluke ikada donešene u mojem životu. Oslabljuje me taj konstantni unutarnji konflikt, konflikt izmežu mojih želja i realnih mogućnosti. Vanjskih i unutarnjih mogućnosti. Čini me nejakom i podložnom.

Off road je bio atraktivan u početku. Prvo skretanje je bilo odlučujuće, drugo skretanje je, čini mi se, kobno.
Da li zasićenje preprekama, pa čak i sitnim ali na svakodnevnoj bazi može dovesti do toga da postanemo lobotomirani, cijepljeni od racia i zdrave pameti, lijeni?
Nisam ja slaba... samo se prepustila...
olimpia @ 11:07 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 18, 2009
Nek' nam se Bog smiluje :)))))))) što je previše je previše....

Ljubim te svejednako i nakon svih oviiih goodina

Vjetar duva,

Šljive otpadaju,

Trule šljive muve spopadaju.



Krmci jedu da ne propadaju,

Tvoje mi se oči dopadaju.
Tvoje oči ko farovi Fiće,

Ti si moje omiljeno biće.







olimpia @ 19:19 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
utorak, veljača 17, 2009
Ja sam gradska seljanka. Ili seoska građanka? Ili samo seljančura? Nazivao me tko kako god mu se htjelo, ja sam se opet danas uhvatila u mrežu vlastitih promišljanja na relaciji selo-grad i urbanci vs. ruralci. Nemali broj  puta sam naletila na komentare tipa "oni se ponašaju kao da su na selu" ili "dovlače svoje ponašanje u grad" i slično, sigurno kužite na što mislim.

Ali nigjde nisam naletila na točno objašnjenje toga što je to zapravo ponašanje koje spada u grad? Koji su to standardi i obrasci ponašanja koji se vezuju uz ruralce? A koji se vezuju uz "građane"?... Tko su građani odn. prema čemu se nekoga može nazvati autohtonim stanovnikom nekog grada ili manjeg mjesta? Pravilo je, da bi se netko mogao zvati Riječanom, Zagrebčanom, Splićanom, povijest njegove obitelji mora sezati čak 200 godina unazad u tome mjestu ili gradu. Koliko stanovnika gradova se može pohvaliti takvim rodoslovljem?

Naravno, ako izuzmemo sušenje kobasica na balkonu, prema čemu se to može vidjeti otkud je netko došao? Ne znam, npr. smeće. Netko baca smeće kraj kontejnera iako je kontejner prazan. Ja živim u manjem mjestu i većinom nema takvih slučajeva. Kuće su dotjerane, ljudi većinom poštuju mir i prava svojih susjeda... Nitko ne suši meso na balkonu. Ljudi čak i voze relativno pristojno i smireno.  Kada dođem u grad (u kojem sam btw. živjela u djetinjstvu i nakon srednje škole) ja se odem parkirati na parking, dok  mnogi ostavljaju auto nasred ceste slično. Po čemu ja mogu zaključiti otkud su oni došli i da li su ruralno ili urbano stanovništvo?


Što se tiče fenomena cajki - da li možete prema tome odrediti otkud je netko došao? Ja ne mogu, jer mnogi moji prijatelji i kolege su u grad bili došli iz manjih mjesta i nisu bili niti primitivni niti slušali narodnjake niti sušili prasca na balkonu. Uglavnom je to bila ekipa koja je išla ilina rave ili na metal....
Nema urbanog i ruralnog u gradu. To je sve grad. Jer to grad ne bi bio da upravo nisu "ti i takvi" se doseljavali u grad. Primitivac može biti i čovjek čiji su pradjedovi i prabake živjeli u gradu... i čovjek koji ima sve akademske titule.... Biti "urban" ili "ruralan" ne znači ništa, možemo samo govoriti o kulturi i kućnom odgoju ljudi, a to nema veze otkuda si došao. Primjer: moj je djed bio iz buržoaske obitelji, visoko obrazovan za ono vrijeme... moja baka je bila seljančica. Ona se htjela obrazovati, on joj nije dao. On nikad nije živio na selu, ona je cijelu svoju mladost provela na selu. On je bio zadrti socijalist i vjerovao samo u seljačku i radničku klasu. Ona mu je govorila da ne budali. On je ostavio svo bogatstvo obitelji "narodu"... Where's the catch?

Grad predstavlja sve, svatko i svašta - jer upravo taj miks čin neko mjesto gradom. Kada bi, hipotetski, svo oni koji su u zadnjih 50 godina doselili upravo odselili iz nekoga grada - koliko bi "urbanog" zapravo ostalo u tom gradu?
Rodijaštvo nije odlika samo ruralnog stanovništva.... Mislim da je dovoljna ona nedavna izjava o genetici i to tko ju je rekao. Može taj slušati Mozarta po cijeli dan, imati rodoslovlje do 1100 godine unazad u tom gradu - pa je opet primitivčina. Taj isti će se ocirati na cajke, a doma pričati o novoj eugenici. Where's the catch?

"Ah, pusti ga, on je seljačina, radi na baušteli...." ili "on je glupi mehaničar..." Mislim, što bi trebao biti - astrofizičar? Kada bi svi bili fini - tko bi radio prljave poslove kojih se nitko ne želi loviti? Koliko vas bi radilo u gradskoj čistoći,  pralo javne WC-e, oralo zemlju, popravljalo kamione i slično tome? Ja sigurno ne bi...

Ne mogu svi biti "prosvjetljeni"... jer nismo svi isti. Mogu jedino biti dobro ili loše odgojeni a to nema veze otkud su nečiji roditelji ili  praroditelji došli. Što će tko slušati je stvar njegovog osobnog odabira i dok god ne šteti drugome - prema tome ga se ne bi trebalo prosuđivati. Da li će netko bacati smeće posvuda je stvar odgoja... Rodijaštvo je karakteristika većine ljudi, otkud god oni bili, priznali mi to sebi ili ne. Van politike i državnih struktura - oni koji imaju vlastite firme - prvi će zaposliti sebi najbliže i ljude kojima vjeruju jer ih poznaju. Ne znam za vas - ali ja bih tako učinila. To je zajedničko svima - živjeli oni u gradu ili na selu.

Dakle - po čemu ja to mogu točno vidjeti otkud je netko došao? Ja samo mogu vidjeti da li je nedgojena primitivčina ili normalan, kulturan čovjek. A to da li je došao iz sela ili iz grada - meni osobno ništa znači u odnosu s nekom osobom.

P.S. Pojam "dotepenca" je isto tako izražen i u malim mjestima, tako da ni malograđani nisu "zaostali" po pitanju dijeljenja svojih sugrađana u kojekakve kategorije. Moj kraj ima jedan "fenomenalan" naziv za doseljene -  "belogaćari"... pa si vi mislite.... Ja sam za njih belogaćar jer su moji doselili (iz grada, op.a.)... No, ovaj post je promišljanje nad "općeprihvaćenim" nazivljem nekih kategorija društva, koje neki ponekad predoslovno uzimaju u obzir i prema tome dijele svoju okolinu
olimpia @ 13:29 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
subota, veljača 14, 2009
Teško je definirati taj osjećaj empatije. Mislim da ga ljudi često nisu ni svjesni. Najčešće ga osjećamo u vezi s nama najdražima i najbližima. Usko je povezana i najčešće je asociramo uz  osjećaj sažaljenja, nad poznatima i nepoznatima i tada ostavlja najviše traga na nama. Puno rijeđe se dešava da se istinski radujemo s nekim.... barem ne s nekim koga ne poznajemo dobro...

Eto, u zadnje vrijeme ja sam ugušena empatijom. Guši me, stegla me oko vrata i ne pušta. Čudno, s obzirom da se inače ne smatram empatičnom osobom, već hladnokrvnim pravednikom.
Ali stisla me i ne pušta, vrag je odnio....
Ne da mi živit. Pogotovu  gledati tv i slušati muziku.
Gledam onaj blesavi uvod u anatomiju i režu nekome nogu. A ja jaučem.
Gledam noć u kazalištu, rekoh - da malo pogledam balet, nisam dugo... Počne me vatati grč u nogama ( a ja ležim), točnije usred tabana (ono kao u moru kad ćopi grčina) - jer me boli kad ove plešu na vrhu prstiju....
Slušam danas u restoranu neku pjesmu i udrile suze na oči a ovaj me moj gleda i veli 'Ma nećeš valjda?!?' a ja njemu 'Brzo, brzo mi ispričaj onaj vic o slovencu i hrvatu u vlaku, prosuziti ću majku mu!'....
Gledam vijesti iz Australije i gutam knedle...
Gledam onaj glupi sex i grad i ja se sramim i pokrivam dekom preko glave zbog glupih situacija... (bože dragi, stvarno svašta sa mnom)
Sažaljevam se nad svime i svakime.... Pazi o v o    s a d - gledam nešto u  nekom adresaru poduzeća i sažalim se nad nekom firmicom jer nemaju svoje stranice pa su stavile kontakt iz adresara na tuđoj stranici... Mislim, stvarno  n i s a m    n o r m a l n a....

Čudan je taj osjećaj. Ma nije taj osjećaj čudan nego sam ja čudna.

Ne, ja odbijam biti kenjkava. Ja NISAM KENJKAVA.
olimpia @ 20:49 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 11, 2009
Da li ste ikada razmišljali, ali ono stvarno se zamislili nad tim osjećajem užasa? Užasnemo se (ili užasavamo)  skoro pa na svakodnevnoj bazi.

Moćan je taj feeling. Kada srce zastane pa počne mahnito lupati, dlake na rukama se nakostriješe, ledeni trnci prolaze po tjemenu... Nije to čak ni strah, iako mu je od emocija strah najbliži i najsličniji. Samo što strah za posljedicu ima navalu adrenalina pa imaš osjećaj da bi i brdo pomaknuo malim prstom... ali užas, užas je tu drugačiji, on te paralizira, odsiječe ti noge, učini te malenim i bespomoćnim... tako da se osjećaš kao mrav naspram prijeteće slonove noge.

Postoji nekoliko tipova užasa - nad zlom koji ljudi čine sebi i drugima, nad prirodnim katastrofama, kada prolaziš kraj jezive prometne nesreće, kada je netko blizak neizlječivo bolestan, kada ti se čini da se netko ili nešto šulja pred vratima, kada te zapahne hladan dah na vratu...

Užasavamo se i nad svakodnevnijim stvarima, ali one čovjeka nagone nakon prvobitnog osjećaja užasa na ljutnju i bijes, što može biti opasno po okolinu.

Užasnula sam se nad strmoglavljenom cisternom u provaliji dubokoj 250 metara iako još nisam znala da je to cisterna s etilenom, ali sam užasnuto shvatila da tim bolničara gleda u provaliju prekriženih ruku i da taj dolje, netko (33 godine star, naknadno vidjeh), više nije živ. Da sam u tom trenu znala da prolazimo kraj možebitne bombe - moj osjećaj užasa vjerojatno bi bio još gadniji.

Užasnuto sam proklela sudbinu koja te zgnječi kad joj se hoće... i užasava me činjenica da sam pred tim bespomoćna.
olimpia @ 14:19 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, veljača 7, 2009
Yup, prvi znaci su tu. Ne paničarim. Lažem - paničarim. Samo se pravim da me to ne dira.
No, nisam trudna. Govorim o godinicama. Nisam stara, nisam ni mlada. Ja bih htjela da sam puno mlađa pa se tako i držim (čitaj - izvodim bijesne gliste), ali moš se slikat - kad tad mora nešto počet škripat.

Recimo, sagnem se pa uz bolnu grimasu ispravljam. Ono - ma nije mi ništa samo sam se naglo spustila dragi... "Stariš stara, stariš..."  "Ma ne prcaj me, ko stari..."

Pomaknem glavu u lijevo a začuje se pucanje kralježaka kao baražna paljba (krc krrrrc. krk krckrk) ... Okrenem se na desno -  puknu kosti naprijed... Pa jebote, jel ima nešto da ne pucketa kad se ja pomaknem...

Trbuh više ne želi stajati u položaju kojem bi trebao... "Izgledaš ko' bumbar u toj haljinici na prugice, ljubavi"... "Ma napuhnuta sam od ručka..." "Da, jesi, od ručka baš"

Neki dijelovi tijela više nisu na mjestu na kojem bi trebali biti (jel' se to meni jedna spustila malo niže od druge?...) a neki se pojavljuju tamo gdje ih ni jedna žena ne želi vidjeti (kako mi je nešto meko sjediti u zadnje vrijeme, more bit se stolica raskramala...)

Subotnji provod me zašarafi za krevet tjedan dana  ... A elegancija u potpeticama se otplaćuje narednih dva.

Legnem se sunčati i nakon što sam se opružila - opružila sam se dobrano - ne mogu se više ustati jer se kuk pomjerio pa u gaćicama i toplessu zapomažem s terase da me netko dođe okrenuti i podići... onako zguza jer drukčije ne ide, pa uz okretanje, stenjanje (ah.. da... au... tako... nemoj naglo...) i trljanje dragi podiže svoj polugoli paket sa pločica (nek' susjedi pomisle kako smo napaljeni a ne zahrđali)...

Ostavim ruksak u kafiću i skužim da ga nemam sa sobom tek nakon sat i pol.... "Oprosti, jel tu os..." "Ha ha, je, je, eno ga na stolici... još sam te i pitao jel' tvoj i rekla si da je"...  "He he (blushing like tomato )..nisam baš nešto svoja danas"

Tri para čarapa na nogama i spavanje u istima.... Tri majice (crvena, bijela, plava) i dva lajbeka (sivo bijeli i crni) kao slika i prilika beskućnika...

Zalaufam se na uzbrdici ko da mi je deset, maltene što ne potrčim, a na kraju uzbrdice već lovim zrak ko' riba na suhom i vučem noge ko dva trupca iza sebe... (nagib uzbrdice se pojačao uslijed djelovanja podzemnih voda, zato ja ne mogu tako brzo uzbrdo...)

Jutros sam se probudila a da nisam mogla stat na lijevu nogu pa sam na jednoj nozi skakutala po kući... Zaškripalo koljeno... More bit sam se preforsirala u teretani (aha.....).. Pa je zaškripalo i drugo...

I tako redom....

Znate ono

"Pa kako si?"

"A eto, boli me ruka, boli me noga, boli me glava, koči me kičma.... a ni sam nisam baš  najbolje..."


olimpia @ 12:38 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
srijeda, veljača 4, 2009
Ne moram ni pogledati na kalendar da bi znala da je veljača.

Jer:
- pere me depra koja navrati kao da točno zna da se mora pojaviti u veljači

- sve mi je fuj

-sve mi je bljak

- svijest mi totalno pomaknuta pa se ponekad  izgubim i zabrijem da sam još na faksu, u svom stanu...

.....osjećam se:

- bezvrijedno

- jadno

- tužno

- posrano

- izgubljeno


Ajmo sad jednu veselu pjesmu : "Tužna su zelena polja....."

U kiflici sam.... Sva sam bezveze... Fuj me bilo....
olimpia @ 11:28 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
Arhiva
« » vel 2009
Index.hr
Nema zapisa.