Moj internet dnevnik
nemam pojma
Brojač posjeta
91521
dream theater
BLOG AZILA IZ RIJEKE
LUKA RITZ


Tvoje svjetlo će sjati sve jače i jače, jer ovo nije kraj - ovo je početak...
ponekad se rode anđeli koji znaju naći put
do svačijeg srca
zaljubimo se u ono čime zrače
zapanji nas boja njihove aure...
ponekad, doduše vrlo rijetko, nečija majka
rodi svačije dijete
nesvjesna koliko je njezina bol 
svačija bol i kako je njezina sjeta
svake majke sjeta
ponekad se rode anđeli miloga lica
besmrtna pogleda
ponekad se rode anđeli radi svih nas
i radi zaspalosti našega srca.

 Elfrida Matuč-Mahulja Krk
Blog - ožujak 2008
ponedjeljak, ožujak 31, 2008
Evo dragi moji koliko je naša država razvijena - pročitajte što se događalo ovu subotu i nedjelju meni i mojem dragom u pokušaju da učinimo nešto dobro.

Uglavnom, došla sam za vikend u Rijeku s namjerom da nakon dugog vremena izađem van jerbo mi se već mozak isprao u onoj vukojebini.

U subotu navečer, negdje oko pola dvanaest, spremna i nabrijana izlazim van dok me dragi pričekao ispred ulaza u zgradu gdje se nalazi moj stančić. Kako sam se spustila, veli on meni "gle, tu se mota neki mali pasić, susjedi iz drugog ulaza su tamo s njim". Odemo do njih i vidim mladog mješanca, vjerojatno vučjaka, s ogrlicom, umiljatog. Susjedi mu dali malo vode i hrane, kažu uzeli bi ga ali imaju već dva. Kako ni ja u svoju roditeljsku kući više ne smijem ni jednog psa dopeljati nakon što su moji dali 18 godina života našem dragom psu, ni ja ga ne mogu udomiti.

Jebiga, da mi je ova država pružila malo više šansi i ja bih bila u mogućnosti pomoći drugome. Kako nije, još uvijek sam podstanar svojih donositelja na ovaj svijet and I have to play according to their rules in their own house. Shit.

Teška srca  mu donesem staru majicu da ima gdje leći i krenemo van. Naravno, kako sam ja izgleda, magnet za životinje, malecki je krenuo za nama.

I što sad?

Ništa, ostali smo s njim doma, nismo ga htjeli pustiti na cesti.

Jučer ujutro, nedjelja, nigdje žive duše, pokušavamo ga smjestiti negdje. Nitko od poznatih neće. Zovemo azile od Pule do Like - nigdje nemaju mjesta. Otišli smo u dežurnu veterinarsku da provjerimo da li je možda čipiran - ništa - naravno. Sada smo već bili sigurni da su ga napustili. Javili smo i na radio, nitko se nije javio.

I opet, što sad?

Kažemo, ajde, ako treba voziti ćemo ga i dalje. I već na kraju nada, uspijemo dobiti Udrugu za zaštitu životinja, ni manje ni više nego u Čakovcu. Kažu, za mladunca će se uvijek naći mjesto.

Ni pet ni šest, sjedamo u auto u 3 poslijepodne  i put Čakovca.

I stvarno, azil Udruge Prijatelji životinja iz Čakovca je super uređen, supružnici koji ga vode s puno ljubavi se brinu o svih 200 životinja (iako im je kapacitet 120 životinja) i ovim im putem beskrajno zahvaljujem što su našeg mladog  psića primili.

Svaka im čast na trudu, ljubavi i posvećenosti tom teškom zadatku.
Još se uvijek oporavljam od tuge što mu nisam mogla više pomoći. Ništa me ne može rastužiti više od izgubljene i napuštene životinje.

Također, molim svih koji imaju mogućnosti i volje, da pomognu društvima u njihovoj blizini koji spašavaju te jadne životinje s ceste jer su sigurno na rubu snaga i bez sredstava. Ja ću probati koliko mogu, s obzirom da sa svojom bijednom plaćom od 3700,00 koju vidim svakih tri mjeseca i ne mogu previše, ali da ću svaki put odvojiti nešto novaca - hoću.

Isto tako, unaprijed molim one koji namjeravaju ostavljati komentare o tome kako se prvo treba pobrinuti o ljudima u nevolji i tome slično - da se suzdrže jer sam toga svjesna i bez da mi se to govori. Osim toga, čovjek ima usta da kaže što ga mori za razliku od životinja koje su pak apsolutno nemoćne. Također, veliki broj ljudi ni nije u mogućnosti rješavati probleme koje imaju ljudi s obzirom da je to ipak kompleksnija i zahtjevnija situacija od brige o životinjama, a oni koji vole životinje u najvećem broju slučajeva vole i ljude pa im o tome nije potrebno naglašavati.

Još jedan apel - nemojte uzimati životinju ako je ne mislite zadržati, a ako već niste u mogućnosti zadržati ju - dobro se pobrinite da ne završi na cesti.



olimpia @ 15:43 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
petak, ožujak 28, 2008

molim pročitajte post od početka do kraja kako ne bi bilo pogrešnih interpretacija




Ovo je za ne povjerovati. Koji se to vrag s ljudima događa?

Ne vjerujem da je i prije bilo ovako. Ne, ne vjerujem. Neka mi se pokažu statistike od prije 25 i 30 godina i neka mi dokažu da je bilo ovoliko pljački, umorstava, ubojstava i ostalih gnjusnih činova.

 Hrvatska je podivljala. Masovno. Strah je čovjeka i iza zaključanih vrata, a kamoli vani na ulici. Ljudi su postali gori od zvjerki – one ubijaju samo da opstanu. Ljudi se pokazuju gadnima, ružnima, izopačenima i krvoločnima.

Ja sam istinski i duboko zgađena, zgrožena, revoltirana, rezignirana, a najviše od svega – smrtno prestravljena. Jer si svaki dan postavljam pitanje na koje nema odgovora:

Gdje je nestao čovjek?

Jeza mi se uvukla u kosti danas.

 Već sam se pomalo, nažalost i naučila na svakodnevne napise u novinama, pardon, u crnoj kronici o pljačkama, ubojstvima, sijevanju sjekira i ostalog hladnog oružja, ali OVO, ovo je beyond my comprehension.

Računica zločina: četiri mrtva, jedan ranjen i jedna mučena.

Ironija zločina: jedna od žrtava – dvostruki ubojica! PUŠTEN NAKON 6 GODINA!

WTF????

Halo, jesam ja to dobro čula da je netko jučer rekao da je Korade divan čovjek (ili takonešto)? Halo? Što bi to trebalo značiti? Da je svatko tko je i jednom na sebe obukao odoru branitelja automatski i divan čovjek, plemenit, bez greške, kršćanin i osoba neupitnog morala?

Ne mogu vjerovati da će se opet dignuti na noge kojekakvi branitelji čina i djela i arlaukati na sav glas kako je tjeralica za Koradeom u stvari pljuvanje po Domovinskom ratu i svim braniteljima, kako je to čin protuhrvatstva i atak na sve branitelje koji imaju PTSP.... Ma dajte više sjašite s tim glupostima koja više ni mala djeca ne mogu popušiti. Po logici takvih, svatko tko je bio u HV-u ne može biti niti ubojica, niti lopov, a i ako se dokaže da je upravo to - e onda se nalazi milijun razloga za opravdati takvo ponašanje. Znači ako si bio branitelj imaš legitimitet potpunog pomračenja uma i pravo uzeti utoku i poklati sve što ti je na putu. Još bolje ako si bio nekakv čin - tim više imaš moćnih prijatelja koji će ti čuvati leđa.


Ako je nevin - koji klinac bježi?

Koja je to logika po kojoj je OK ubijati, krasti, mlatiti i varati ako si bio u odori HV-a? Koji si kurac išao braniti ljude a sad te iste koje si branio mlatiš i ubijaš? Mislim, ne razumijem.

"Svi smo mi Ivan Korade!"


Pa nije ovaj divljak prvi koji je, skrivajući se iza moćnika, pravednika i čina vojske radio gnjusarije. No za razliku od mnogih – ovaj si je, brate mili, dao oduška pa poubijao svih koje je stigao, čovječe, da nije morao bježati pobio bi i cijelo selo da si dušu olakša. I boli ga kurac.

Jer će opet kojekakvi ugledni i moćni ratni „sudružnici“ svojem legi skočit upomoć.

Pa doklem ljudi moji? Doklem će ovakva bagra sramotiti one istinske, iskrene i prave branitelje? Bagra koja krade, laže, ubija i vara. A oni najpotrebitiji od tih pravih branitelja najmanje se i čuju.

Ne, definitivno treba uvesti policijsku državu. U Jugi si bježao na drugu stranu ulice kad si murjaka vidio. U Jugi, kada bi završio u muriji jer si napravio pizdariju nisi izašao u modricama van, aaa neeee, nisi, jer su te mlatili preko mokrih deka do besvijesti a da ti nijedna plavica ne ostane. I nije ti više padalo na pamet istu pizdariju ponoviti.

Treba nacističkim metodama pristupiti kriminalcima – bili oni branitelji, nebranitelji, kršćani, muslimani, pravoslavci, crni, bijeli, crveni ili žuti.

Bez olakotnih okolnosti, bez milosti, na isti način na koji oni postupaju – postupati s njima.

Uvesti smrtnu kaznu.

Pa tko voli – nek' izvoli....

P.S. vidim da neki krivo interpretiraju naslov - ne mislim da su svi branitelji takvi - upravo to i naglašavam  u postu, nego reagiram na stavove poput "on je bio branitelj", pa  shodno tome izvlače  zaključak da je "automatski divan čovjek". Naslov je parodija na parolu Svi smo mi Mirko Norac, s obzirom da je parola sama po sebi apsurdna jer svi ljudi nisu isti. Odlučila sam napisati ovaj post iritirana istupima gore navedenih i sličnih koji svoja nedjela skrivaju i tuđa opravdavaju iza časne odore  i sudbine istinskih branitelja koji ne zaslužuju da ih takvi čudovišni  primjerci blate uopće svojim javnim pojavljivanjem i istupima.

Kriminalac je kriminalac bez obzira na to kakvo je odijelo nosio.

olimpia @ 16:37 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 26, 2008
Uvijek sam se pitala otkud toliko šala i pošalica na račun bračnog života i dugotrajnog zajedništva. Danas sam se osobito podsjetila na to kada sam u šali rekla svojoj kraljici majci da joj škodi kada cijeli dan provede s paterom.

Da li je to zbog toga što dvoje ljudi koji praktički dijele svaki trenutak života s nekom osobom, sebe mijenjaju i prilagođavaju jedno drugom do te mjere da nakon desetak godina zajedničkog života zapravo apsolutno promijene svoje stavove i ponašanje, pa se zbog toga osjećaju zatočenima... ili je to zbog toga, što na određenoj razini, brak u podsvijesti ljudi predstavlja nešto doživotno, nešto na što su se davno odlučili, ali to smatraju neraskidivom, tvrdom obvezom i vezom  koja sama po sebi podrazumijeva "osudu" na jednu te istu osobu do kraja života?

Pri tome mislim na brakove koji traju duže od 15 godina i nemaju putanju prema raskidu.

Moj pater se uvijek smije kada prođemo kraj gostione u kojoj su oni proslavili svoje vjenčanje i svaki, ali baš svaki put mi kaže u šali "A na, evo, tu sam se objesio prije 38 godina..."

S druge strane, uvijek se sjetim istinite priče koja ide otprilike ovako nekako - čovjek od 80 godina, nakon 50 godina mirnoga braka, iz čistog mira ubije svoju ženu. Svi su koji su ih dobro poznavali rekli su da su se rijetko svađali,  da taj čovjek nikad, ama baš nikad nije digao ruku na svoju ženu...
Kada su ga na suđenju pitali, pobogu, pa zašto je to učinio, on im je mirno odgovorio "50 godina sam trpio njeno zanovijetanje i podbadanje... čitavog života je mi je nešto kokodakala - pa napravi ovo, napravi ono, stalno je črčkala oko nekakvih figurica i dosađivala... ja to više jednostavno nisam mogao izdržati..." Naravno, oslobodili su ga jer nije nikome osim sebi više bio prijetnja.

Dakle, u svim tim šalama zapravo ima jako puno istine...

Pa mi dođe da se zapitam - da li je to stvarno ljubav što dvoje drži zajedno toliko godina, pa čak i da li je to samo navika, kao što mnogi kažu. Mislim da navika nije dovoljno jaka da bi dvoje ljudi, koji možda nakon 20 godina i zaborave zašto su se zapravo odlučili jedno na drugo, ostali zajedno i trpili jedno drugo. Da li je u pitanju tradicionalno pimanje braka kao neraskidive situacije do kraja života?

Uvijek sa simpatijom gledam na one koji se tako šale o svojim bračnim drugovima, jer nekako, potajno, gajim nadu da sve to govore iz dragosti i ljubavi prema bračnome drugu... bar mi tako izgleda kada promatram svoje roditelje. Njih dvoje razgovaraju nedovršenim rečenicama, pogledima se svađaju i dogovaraju, u isti tren izgovaraju iste stvari, na isti se način već godinama posvađaju i smiruju...

Nisu čak ni djeca taj glavni obvezujući faktor - u današne vrijeme smo sve češće svjedocima da ljudi ne ostaju u braku, čak ni radi toga da zaštite svoj podmladak od traume razvoda i razdvojenog života.

Meni je teško zamisliti sebe nakon toliko godina s jednom osobom. Ne zbog toga što ga ne volim, nego jednostavno mi toliko vremena izgleda beskonačno dugo da bih mogla prognozirati kakva ću ja biti osoba, ili kakva će on biti osoba nakon  toliko godina što jedno drugome budemo bili prvo što vidimo kada se probudimo i zadnje što vidimo prije nego što zaspimo.

U ovom trenutku, nakon 8 godina veze, ja točno mogu reći zašto sam s tom osobom tolike godine. Ali, to više nisu isti razlozi kao prije 7-8 godina kada smo bili uspaljeni mladci koji su po svijetu išli s ružičastim naočalama na nosu. Jer ono je bila zaljubljenost, a ovo što sada osjećam je ljubav.

Da li će ta ljubav ostati takva i za deset, petnaest godina ili ćemo i mi okretati glavu jedan od drugog jer se nećemo moći smisliti, promijenjeni pod pritiskom života i problema, kolotečine i svega ostalog što utječe na čovjekov karakter?

Ili ćemo i mi, kao što to već činimo i sada, zbijati šale na račun jedan drugog i našeg zajedničkog života, govoreći kako bi bilo bolje da je nekog od nas bilo bolje izgubiti nego naći ili govoriti jedan drugom Ajde nešto učini za mene - zaleti se dolje do rive... e pa kad dođeš dolje popni se na bitvu, znaš - onu veliku na kraju - pa skoči i nemoj izronit....

Vjerojatno hoćemo, jer za dvadeset ili trideset godina, biti ćemo jedan drugome nasušno potrebni u svijetu u kojem sam čovjek, bez pravog i iskrenog oslonca teško može opstati emocionalno čitav...
Za dvadeset ili trideset godina, biti ćemo jedno drugom jedino što imamo - okrenuti jedan prema drugom, a ne jedan od drugog. U svijetu gdje je čovjek čovjeku vuk - onaj jedan jedini koji te razumije i poznaje najbolje od svih, predstavlja neizrecivo blago, pa makar i ne postojala ljubav (strast još manje) kao u početku.

Mislim da samo iz tog razloga ljudi ostaju doživotno jedan uz drugog. Veže ih neka tajna, neobjašnjiva veza, koju ni oni sami ne znaju više objasniti sami sebi...


Hm... tko zna...

olimpia @ 21:28 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 24, 2008
Kako ja kaskam uvijek za svima, tako sam tek jutros pogledala neke snimke s naše drage nam Dore. I to ni ne bi da mi nije frend rekao da obavezno moram pogledati "Idi, leđa mi okreni".

Ma, mislim si ja ne može bit tako strašno, pa ne bi valjda neku bljuvotinu pustili na Doru... I tako, otvorim ja maloprije jubitou i idem gledati.

Uf, majko mila!!! Sve se crvenim, neugodno mi gledati  ... sve rukama oči pokrivam, pa se po glavi lupam... Prvo vidim onaj styling od kojeg me trenutno glava zaboljela  ... Slušam kako žemska cvili kao da netko mačku kolje, a sraaaam me - mene je sram to slušat i gledat, pa si sve mislim jel' to stvorenje ima pameti u glavu  da se ne obilježi tako za pola života...

Pa bemti, kako da ne budem kritična?!? Sigurno je neko stvorenje s malicioznim namjerama pustilo tu brižnu žemsku da se osramoti, ili oni koji biraju pjesme nisu nego za ovce čuvat i zajedno s njima blejat, pa nek' im milozvučno blejanje ovaca bude novi kandidat za Eurosong.

Onda idem malo pogledat onu malu Maju Šuputicu. Inače mi simptomatično stvorenje iako ne znam ni jedan pjesmuljak njezin, kad ono ružčibasta Maja skakuće u dopičnjaku po pozornici... Bože mi oprosti - nit' za slušat nit'  za gledat!!!

Svrnem malo na Maju Blagdan - izdržala ravno 10 sekundi....

Kraljevi ulice i 75 Cents????????

75 Cents????????

Šola - pjesma za venčanja i sprovode, šteta cure...

Diana Lovrin - prvo si malo namješta šal, pa onda malo kosti prokrčka kao da se sprema za full contact... šteta pjesme, no dobro - pretpostavljam da je debitantica pa se može oprostiti....

Giuliano - ovo mu nije trebalo...

Uglavnom, odustala sam jerbo mi prisjelo naricanje - te ona ode, pa on ode, pa on leđa okrene a ona grli jastuk... pa on u srcu a ona na leđima... pa jedna zaljubljiva a druga nariče jer je luda, pa ona njega zvala anđelom a on otišao (pa što se čudi kad ga je davila..), pa jedan sanja a drugi moli da mu ona otvori oči, drugi bi oči čupali  iz duplji zbog mora... i hvala Bogu da je došao "tužan kraj" jer ovo sve skupa nije ni probavljivo a kamoli gledljivo... Što se uopće čudim da su onu jadnicu pustili da zavija na mjesečinu kad ni ostalo nije puno bolje...

Kakve su onda tek one koje "stručni žiri" nije propustio na pozornicu?

Strašni sud...

Bože me sačuvaj!
olimpia @ 10:29 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
Bolegr, što ti se to događa, kakva je to fora s fading out na stranici? S obzirom da si dio moje svakodnevne lektire, nimalo mi nije ugodono svaki put otvoriti stranicu, a ono sve manje i manje Bolegra na njoj...

WTF is going on?


Jaaaavi seeee!!!
olimpia @ 08:36 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, ožujak 23, 2008
Sretan Uskrs vama, moji dragi  blogeri i svima koje volite i imate - vašim obiteljima, prijateljima i kolegama!

P.S. Nemojte pojesti previše luka - imajte milosti prema onima oko vas




olimpia @ 10:05 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, ožujak 22, 2008
Jučer je između mene i mojeg Marsa izbio popriličan fajt, intenziviran litrom crnjaka, i to sve zbog - Torinskog platna.

Još kao djevojčica sam počela čitati o tome kako je platno otkriveno i stvarno me intrigira do dana današnjeg o čem se tu radi. Kada sam pročitala da je putem metode radioaktivnog ugljika utvrđeno da je ipak mlađe, malo sam se razočarala. No, istom tom metodom ispitivan je oklop žive kornjače i došlo se do zaključka da je ta brižna kornjača stara 2 milijuna godina. E pa sad ti budi pametan.

Ako se o tome krene razmišljati isključivo s pozicije da je to prijevara - onda će se i tražiti isključivo takvi dokazi. Ako se krene s pozicije da je autentično - tražiti će se takvi dokazi. U prilog tome - kopiram konverzaciju s Forum.hr

Contra:
"1. C14 metoda je dokazala, kod više laboratorija, da je je torinsko platno iz 14. stoljeća (interesantno kako kreacionisti kod sukoba s C14 metodom prilikom datiranja fosila tvrde da ona pokazuje preveliku starost)
2. Torinsko se platno nikad anes ponimnje prije 14. stoljeća (čudna koincidedencija, zar ne?)
3. Uzorak tkanja platna je tzv. riblja kost koji je prije 2000. godina bio nepoznat na bliskom istoku
4. Židovi su mrtve zamatali u zavoje, a ne u platno
5. Židovi svoje mrtve prije zamatanja operu (što uključuje i čišćenje rana), a mrtvaci ne krvare - tako da tragovi krvi na platnu ne mogu potjecati od mrtvog Židova, što je Isus bio.
6. Krvna grupa koja se pripisuje Isusu (AB negativna) temeljem torinskog platna, također govori protiv autentičnosti - AB negativna krvna grupa je nastala mutacijom tek u 11./12. stoljeću
7. Crkva ne želi nikakve nove analize platna - tko zna zašto.
"

Odgovor:

"1) C14-Metoda je zakazala iz vise razloga. Buduci da je platno vec jednom pretrpjelo pozar, pa je kolicina nastaloga izotopa bila kvantitativno poremecena. K tome dolazi i oneciscenje tokom (stoljeca) godina. To se pokazalo u jednom eksperimentu kao ozbiljna teskoca kod datiranja predmeta. Napravljen je jedan eksperiment sa platnom iz drugog stoljeca. Pogresno datiranje sa C14 je dalo nalaz: platno je datirano na 1600 godinu, dakle pomjeranje starosne granice za cijelih 1400 godina naprijed. Osim toga svi drugi nalazi govore u korist autenticnosti. Na platnu su cak otkriveni i otisci novcica koji su bili na ocima, iz onoga doba, jer su bili kovani u Judeji za vrijeme cara Tiberija, a i po ondasnjem obicaju kod Zidova su bili stavljani mrtvacu na oci.
2) Povijest platna nije moguce kontinuirano slijediti, ali je sigurno, da je iz Jeruzalema, preko Edese doslo u Konstantinopolis, ad tuda su ga donijeli Kruzari preko Grcke u Francusku.
3) Strucnjak za tkanine iz antike Mechtild Flury- Lemberg, je potvrdila na osnovi nalaza u Masadi u Izraelu, da se ta vrsta tkanja nasla i tamo, a potjece vjerojatno iz Egipta.

4) Po svim Evandjeljima je evidentno, da je tijelo bilo zamotano u platno, koje je Josip iz Arimateje kupio za taj pokop. Kod Ivana stoji u (19,40) iz prijevoda Biblije od B. Dude i Kastelana (izdanje 1969), da je bio pokopan u platnu. Moguce, da se kasnije tijelo omotalo i povojima, sto nije nikakva kontradikcija.
Taj nalaz je onda bi po uskrsnucu spomenut.

5) Upravo je pred sabat, a to je bilo u petak na vecer, pokop bio obavljen po starom zidovskom nacinu, gdje se krv ne smije oprati, nego se mora pokopati.
Osim toga u to je platno tijelo bilo omotano poslije skidanja sa kriza.

6) Krvna grupa jest AB-jednoga muskarca. A znanost nije u stanju dokazati kad je ta krvna grupa nastala, jer ne postoje metode za to. A da je najmladja od sviju, to je u redu. Buduci da dolazim iz te znanstvene domene, znam o cemu pisem. A ti bi mogao donijeti svoj izvor, kako bismo mogli vidjeti, da se tu radi o ne serioznom izvoru, koji nije znanstven.

7) Crkva je dozvolila slikanje platna 2004 godine, ali buduci da je platno ugrozeno ne zeli ga vise prezentirati, jer i sam pozar je bio vjerojatno djelo ljudi, koji ga zele unistiti. Platno je autenticno-tu nema pogovora.
Neprijatelja ima puno, ali Boga se ne moze jos jednom ubiti, pa makar se platno i unistilo. Slika ce ostati dok bude ljudskog roda na zemlji
"

Ta se rasprava nastavlja i nema smisla to tu se sve iznositi. Sve u svemu, teško je čvrsto i nepobitno dokazati o čemu se to točno radi, s obzirom da je najveći kamen spoticanja to kako je slika nastala. Iako Svjetlonoša iznosi da su to neki ostaci tempere - to isto nije čvrsto dokazano, već je samo pretpostavka.  Doduše, njene navode neću uzimati kao relevantne jer spada u grupu onih koji uvijek traže dokaze contra, što znači da u svojim "istraživanjima" ne polazi objektivno već ima pretpostavljenu tezu da je nešto tako kako ona želi da bude. Jednako tako, ne uvažavam dokaze onih koji tome prilaze s pro strane samo da bi dokazali da to je tako. I jednima i drugima poručujem da se u znanosti nekoj tezi mora prilaziti bez prethodnih predrasuda kako bi se došlo do objektivnih rezultata.

S obzirom da ne vjerujem ni jednoj ni drugoj strani u labave rezultate istraživanja - moj skeptični um neće vjerovati u platno, a ja ću kao osoba koja pored razuma ima i dušu, vjerovati da je to jedan zaista misteriozni trag nekog posebnog ljudskog bića.

U svakom slučaju - ovo su zadnje vijesti o tome preuzete s http://www.nacional.hr/articles/view/43813/

Talijanski znanstvenik Giulio Fanti izjavio je kako Torinsko platno, za koji Crkva smatra da je njime navodno bilo umotano Isusovo tijelo nakon skidanja s križa, zapravo autentično. Naime, nakon istraživanja torinskog platna 1988. godine, znanstvenici su došli do zaključka da je riječ o srednjovjekovnoj krivotvorini. Najnovijim istraživanjem dokazano je da su se tada potkrale pogreške u računanju, kazao je Fanti za novine "Il Giornale".

Ističe kako je vjerojatnost da platno potječe iz srednjeg vijeka samo 1,2%. Istraživanja su tada, po nalogu Crkve, provela tri ugledna instituta, nakon čega je objavljeno da je tkanina veličine 4,37 puta 1,11 metara zapravo vješta krivotvorina iz Srednjeg vijeka. Pogrešni proračun u tadašnjim ispitivanjima Fonti je okvalificirao kao moguću 'manipulaciju u cilju dobivanja željenih rezultata.'

Lice mrtvaca s teškim ozljedama moglo je nastati jedino kao posljedica zračenja sa nekom vrstom groma u milisekundi, smatra Fonti, dok tvrdnje kako se radi o nacrtanim linijama, profesor mehaničkih i termičkih ispitivanja naziva smiješnima.Platno je bilo oštećeno u požaru 1532. g., a na njemu se s obje strane vide obrisi tijela žrtvovane osobe na kojoj se naziru krvave rane i ožiljci od bičevanja. Ovi ožiljci slični su ozljedama od bičeva kakvi su se koristili prije dvije tisuće godina.

Kao osoba sklona sam uvijek promatrati dvije strane medalje. Vjerujem da su Isus i Muhamed i Buda itd. uistinu povijesne ličnosti - jer da nisu postojale ne bi postojalo toliko pisane ostavštine. Nitko mi do sada nije pokazao pisani dokument iz vremena Isusa koji kategorički tvrdi da taj čovjek nikada nije postojao.

U želji da sama sebi  srušim vjeru u to, krenula sam čitati s oduševljenjem famoznu knjigu "Sveta Krv, Sveti Gral" a onda me tijekom čitanja oduševljenje pomalo napuštalo. Uvidjela sam da, nakon intrigantne i dobro postavljenje početne teze, autori sve više i više tijekom knjige počinju nabacivati i povezivati dokaze proizvoljno, bez stabilne osnovice, pokušavajući na sve moguće načine potkrijepiti svoju tezu i u biti, kao što je to slučaj i s vjerom, prepuštajući čitaocu na njegovu diskreciju vjerovati ili ne ono što je izneseno. Knjigu sam ostavila na pola pročitanu jer nisam više vjerovala u njihove "nepobitne dokaze".

Dakle, kao što već jednom rekoh - vjera i znanost su uvijek bile u opoziciji, na čovjeku je da odabere u što će vjerovati.

Ovo je zaista bilo ukratko.


olimpia @ 09:27 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 20, 2008

Probudila sam se mokre glave od znoja. Cijelu noć sam se u snu bacakala po krevetu lupajući u stranice od kreveta.

Ujutro sam osjetila da se nešto mijenja. Da li u meni ili oko mene - ne znam - samo sam osjetila da se mijenja. Ma, vjerojatno je to osjećaj zbog toga što sam na godišnjem...

Budim se sve umornija svaki dan. Trudim se ne razmišljati o ničemu. Ako krenem previše razmišljati neminovno dođem do pitanja koje si postavljan gotovo svaki dan - Zar je to to? Zar je ovo život? Gdje je smisao svega ovoga? ....

Malene radosti ponekad nisu dovoljne. Veselim se ptičicama, buđenju prirode i kristalno čistom moru i nebu, osmijehu neznanca, ali onda otvorim novine i zagrcnem se već od naslova "Sudac X napravio to i to", "Dečko ubio curu pa sebe", "Cijene će i dalje rasti", "Prema novom zakonu ne smije se sušiti veš", "Od danas naplata prakinga i ispred vaše kuće", "Nova afera u politici" i bla bla bla.....

Zatvorim novine i zaklopim rukama oči pokušavajući crne riječi i slike izbrisati iz glave.
 I mislim si  - Dobro je, nemoj i o tome razbijati tikvu... misli o čem ljepšem... A o čemu da mislim? pokrećem unutarnji dijalog... Sama sebi postavljam pitanja i sama sebi dajem odgovore. Odgovore koje zapravo i ne želim sama sebi davati niti znati. Ja sam realna i poznajem sebe i zato nikad sama sebi ne dajem odgovor koji  želim čuti, već onaj koji je u datom trenu najrealniji.

Ni u mašti ne znam sebe utješiti. Baš sam čudnovata biljka.

Otvorim oči i razočarano shvatim činjenicu da unutarnji razgovor i nije polučio nekog efekta. Još sam na istome mjestu, svjetlo je isto, zvukovi su isti, ljudi su isti, situacija je ista.. status quo.

I stalno mi je hladno. Smrzavam se kao da imam groznicu. Čujem glasić iz dubine - Ma nije stvarno hladno, to je u tvojoj glavi, to je podsvjesno... Hladno ti je jer se bojiš neizvjesnosti, jer te plaši hladan svijet oko tebe. Ne smiješ biti sama, kad si sama razmišljaš o ružnim stvarima i samu sebe strašiš... Oli, nemoj to raditi sama sebi. Ma kakvi, samoterapija ne djeluje.

Zapalim cigaretu, naslonim bradu u ruku i buljim u prazno. Poput psihičkog bolesnika. Blejim kroz prozor u mrak i pošavam odgonetnuti kakav je to zagonenti odsjaj u mraku. Mmmm, misterija - evo nečeg s čim se možeš zabaviti.... Ma misterija moj klinac... to je mjesečev odsjaj na susjedovoj ogradi.. Bože koji jesi na nebesima, stvarno ti je loš smisao za humor... Znam da se sad negdje gore (ili možda dolje?) grohotom smiješ svojoj neslanoj šali umjesto da mi pošalješ nekakv pametan znak... Je, je smij se, smij... imaš potpuno pravo na to, ionako si ti kreirao ovaj cirkus koji mi smrtne budale zovemo Svijetom.

U daljini preko plave bare trepere svjetla naselja. Na terasi udišem svježi zrak i nosnice mi draška miris proljeća. Zatvaram oči i osjetim kako mi sjetna sjena prelazi preko prsa i grlo mi se stisne od navale suza. Brzo otvaram oči u panici.

Neću plakati. Neću plakati, nisam više balavica da naričem i kenjkam. Nemam zašto cmizdriti.

Negdje iz dubine mozga javljase glasić s odgovorom - Ako nemaš zašto cmizdiriti kako to da ti se cmizdri? Što ti to sama sebi pokušavaš dokazati? Da si snažna i hrabra? Zašto cijelo vrijeme sebe zavaravaš... Uvijek gledaš naprijed i ne dozvoljavaš si ni na tren vratiti se u prošlost, zato ti i otkazuje vlastiti mozak poslušnost pa se ničeg ne možeš sjetiti onda kada ti treba! Pusti se ženo nek te voda nosi, ne možeš uvijek plivati protiv struje, zato i stojiš na jednom mjestu cijelo vrijeme...

Duboko udišem reski zrak. Osjećam kako mi hormoni divljaju. Sjećam se kako sam ja divljala kad sam bila mlađa, kako sam uživala svaki trenutak kao da je zadnji ni ne sluteći da ću s godinama početi bagatelizirati svaki takav trenutak. Trenutak koji život znači. Ni ne sluteći da više nikom neću vjerovati, ničemu se radovati i da ću živjeti fantomski život s maskom na licu. Da ću dobiti bore od lažnog osmijeha.

Zatvaram oči. I dalje sve stoji osim grana koje se njišu na laganoj burici. Osim valova u daljini. Ništa se ne mijenja, ništa ne mijenjam.

Javlja se glasić - That's it, to ti je život Oli, moraš ga udisati, čuti i osjetiti. Moraš pružiti ruke prema budućnosti ali  i svako toliko okrenuti glavu prema prošlosti. Moraš rasti kao što raste lišće i drveće, moraš se kretati kao priroda u valovima, moraš osjetiti slatkoću hladnog zraka u otvorenim ustima i otvoriti zaključano srce da u njega može ući promjena. To je život Oli, to je to što tražiš, to je ono što trebaš da bi živjela... Slobodna si a da to ni ne znaš. Ne budi slijepa i gluha, ne budi nijema i tvrda.
Živi ženo, barijere koje ne možemo preskočiti zapravo postavljamo sami sebi....
olimpia @ 20:19 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 19, 2008
Tražim jebeni normalni posao, s jebenom normalnom plaćom kakvu i zaslužujem s obzirom da sam:

- dipl. oec. pri završetku postdiplomskog znanstvenog studija za područje menadžmenta u hotelijerstvu

- osposobljena za voditelja turističke agencije

- budala koja je počela raditi već sa 14 godina, ali zahvaljujući neprijavama i kojekavim "probnim rokovima" imam samo tri godine evidentiranog iskustva, a realno je najmanje 4... od vešeraja i recepcije do marketinga i PR-a (prrrrrrr )

Ne želim slijedeće poslove:

- ne želim kucati na vrata i uvaljivati osiguranja

- ne želim maltretirati ljude telefonskim pozivima za uvaljivanje namještaja i prodaju Kirby-a

- ne želim raditi poslove koji su za SSS i manje jer nisam išla na faks da bi s kutijom u ruci obijala pragove

- ne mislim se ševiti sa šefom ako je oženjen i nije dovoljno bogat i zgodan da bih mu dala

- ne mislim biti politički podobna niti dopuštati da drugi određuju što ću ja misliti.

Vozim i imam auto koji ne mislim koristiti za posao ukoliko ne bude plaćeno kako treba korištenje istog.

Primam samo ozbiljne ponude na PP. Može i neozbiljne u komentarima.

P.S. Regija Primorsko - goranska Ž.; pušač sam - kome smeta  - njegov problem
olimpia @ 16:59 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 18, 2008
Primjećujem da su mnogi već pisali o ovoj temi, i to obično dok je njihovo blogovanje bilo u samome zametku, objašnjavajući sebe i svoje motive, želje i namjere po pitanju pisanja bloga.  To se može uostalom odmah i uvidjeti po tematikama kojima se bave.

Zašto sam ja počela pisati blog? E, to zaista nisam sigurna više. Zapravo, blog sam otvorila još 2006. ali kako se nikako nisam uspijevala ulogirati, jednostavno sam odustala i zaboravila da ga imam.

A onda, prije par mjeseci sam se sjetila i išla malo čitati blogove. Zaista, otvorio mi se jedan sasvim novi svijet za koji pojma nisam imala da postoji. Svijet koji ima svoje poznate, uvjetno rečeno dobre i loše, stare i nove, lijeve i desne, romantičare i realiste, impresioniste i ekspresioniste....

Kao što i sam naslov kaže - ovo je zaista moj dnevnik, koji bih vjerojatno pisala i na papir, ali na žalost, nemam toliko vremena za to, pa sam odlučila da ovaj mali svijet bude mjesto gdje ću istresti svoje frustracije i zadovoljstva.

Blog je zaista dobro mjesto da oni, koji u životu i nemaju baš previše samopuzdanja slobodno iskažu svoje stavove koje se inače u real svijetu možda nikad ne bi usudili izgovoriti. Ili barem ne na način kako ih manifestiraju i izlažu ovdje.

 O sebi volim vjerovati da ovdje pružam identičnu sliku sebe, svojeg habitusa kakav inače i jest  u svakodnevici.

Toliko puta, kada čitam neke blogove i komentare, zapitam se da li su autori tih blogova upravo takvi kakvima se prikazuju na svojim blogovima? Recimo, teško mi je povjerovati da neki, koji se apsolutno arogantno postavljaju u odnosu na svoje čitaoce i  ne samo njih, već i na ostatak svoje okoline, maltene ih radeći budalama na redovnoj bazi držeći ih za "inferiorne", jesu takvi i u situacijama face - to - face... Ili neki koji se prikazuju moralistima, propovjednicima i vjernicima stvarno žive ono što i pišu.

Da se razumijemo, neke sam i upoznala uživo i uvjerila se da uistinu jesu onakvi kakvima se prikazuju. Ali, uvjerena sam da su takvi u manjini.

Da li  ta anonimnost budi ono najbolje ili ono najgore u ljudima? Sigurna sam da budi podjednako i jedno i drugo, samo o osobi zavisi u kojem će ju smjeru pisanje odvesti. Mnogi pišu o sebi i svijetu oko sebe na način da odaju onakvu sliku o sebi kakvima zapravo, na prvome mjestu, sami sebe žele doživljavati i kako žele da ih drugi doživljavaju.... Možda je to problem traženja vlastitog identiteta kako bi osoba samu sebe bolje upoznala i onda svoje ponašanje korigirala u stvarnome svijetu.

U punom se sjaju ovdje može vidjeti Id, Ego i Super Ego... Zapravo, bolno je za vidjeti koliko puta Id nadvlada jer vlasnika štiti apsolutna anonimnost.


I da li je upravo zbog ovog što sam navela, ovaj virtualni svijet i zajednica možda realniji od fizičkog svijeta u kojem egzistiramo i s kojim se hrvemo svaki dan? Ne, definitivno nije. Ovaj svijet zapravo, samo omogućuje maštovitosti i kreativnosti, uobličenoj frustraciji i radosti, da izađu u konstruktivnom obliku van iz okova  umova svojih autora.

Mislim da čak, iako to na prvi pogled i ne izgleda tako, ovakav način komunikacije sa svijetom nužno doprinosi, ionako rastućoj i sveprisutnoj, alijenaciji u ljudskim odnosima - upravo tom raku društva koji pojedinca ostavlja na vrištini svakodnevice potpuno bespomoćnog i jadnog.

I ne mogu a da se ne upitam -  da li bi svijet  možda postao malo bolje mjesto kada bi ljudi bili o sebi i drugima u stvarnosti iskreni kao što su na svojim blogovima?

Ili bi tek tada nastala apsolutna anarhija?
olimpia @ 16:12 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
Što se tiče mojih nedjeljnjih odluka - do sada nisam baš bila pretjerano uspješna, ali trudim se koliko mogu.

- nisam baš puno manje pušila

- pelin sam na kratko zamijenila vinom

- nisam bila manje asocijalna, no za to ipak treba malo više vremena :)

- visila sam na kompu - doduše svrhovito - radi magsitarskog pa to smatram korisno utrošenim vremenom

- nisam se sjetila pogledati dnevnik

- kaos još uvijek nije zavladao - ajde, barem nešto....

No, nisam se pridržavala nedjeljnog dnevnog reda iz jednog drugog razloga. Odlučila sam nešto drugo, jako važno. Odlučila sam promijeniti posao. Idem razgovarati o tome za kojih sat vremena s gazdom hotela u kojem sam nekad radila.

Nije da je meni loše u sadašnjoj firmi. Još ima mnogo onih koji bi voljeli raditi u njoj bez obzira što je doslovno osuđena na propast.

Firma je velika i užasno birokratski postavljena. Zastarjeli kadar koči i ono malo što bi se dalo napraviti, a dnevnu politiku kuće određuje upravo prepucavanje političkih struktura i gazdovanje lokalnog šerifa na čelu odbora. Ja ne mogu živjeti u konstantnom strahu da ću možda nešto krivo reći i onda dovesti svojeg "nadređenog" u  možebitno loš položaj. A sklona sam bučenju na nepravdu i idiotizam tuđih postupaka.
Osim toga, plaća redovito kasni i nije baš po veličina vrijedna spomena. Ajmo reći da su i čistačice neke bolje plaćene od mene.

Prednosti rada u takvoj firmi je da možeš puno naučiti i upoznati puno važnih i utjecajnih ljudi koji po samoj inerciji stvari imaju posla s takvom firmom.
Druga, za mene jako pozitivna i najvažnija stvar je da radim u najboljem odjelu poduzeća gdje rade izvanredne žene s puno ljubavi, iskustva i znanja. U ovih dvije godine što sam tamo zavoljela sam ih kao da su mi obitelj i teško mi se odvojiti od njih. Još jedna je prednost u tome što zbog ozbiljnosti i teške situacije nitko previše ne obraća pozornost na dolaske i odlaske i korištenje slobodnih dana, pa sam se mogla organizirati po pitanju ispita.

No, opet, s druge strane - bolesni mozgovi na čelu zacrtali su si iz nekog suludog razloga rastjerati svih koji rade u mojem odjelu, pa se tu čak pojavljuju i kojekakve kaznene prijave (naravno, koje budu odbačene jer su idiotske...) a vlada atmosfera straha jer čelni čovjek je beskičmenjak koji samo štiti svoju poziciju a glumi velikog dobročinitelja i ne želi se  suprotstaviti šerifovanju budala.

Ja imam ugovor do 9. mjeseca i pitanje je što će biti poslije... lako moguće da firma ode u stečaj. Navedeni beskičmenjak ne želi da ja odem jer zna da bih mu mogla biti od koristi za njega samoga pa me nonstop zavarava nekakvim lažima i nuđenjima lažnih pozicija da ne bih otišla... gadi mi se... To je čovjek koji je kompromisu dao jedno sasvim novo značanje - beskrajnog konformizma...

Zapravo, situacija je toliko komplicirana, da i da je želim nekome prepričati od početka do kraja, vjerojatno ne bi razumio odnose koji tu vladaju ili  bi rekao da to ne može biti istina od količine apsurda. I ja kada sam tek došla sam mislila da se kolegice šale sa mnom kada su mi pričale svašta što se događa, dok nisam to osjetila na svojoj koži.

Dakle, jako sam dubiozna i nisam sto posto sigurna trebam li otići, ali nemam želuca više igrati među ljudima koji su doslovno vuk jedan drugome. S druge strane, rad u tolikoj firmi ti daje mogućnost da barem djelomično iskoristiš svoj potencijal i imaš određenu slobodu.

Ne znam ni sama. Znam ako se preselim na drugi posao da će mi onda patiti magisterij i da možda neću uspjeti ostvariti očekivanja vlasnika (nu, mi smo si dobri od prije i već me dugo žica da se vratim jer sam jedna od rijetkih kojima vjeruje nakon što su ga drugi dobrano izlevatali...).

S druge strane, bježim od ogavnih stvari u ovoj firmi koje mi ostavljaju gorak okus u ustima.

Vidjeti ćemo nakon što obavim razgovor kako ću se osjećati.
olimpia @ 09:51 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 16, 2008
Jutros sam se probudila odlučna da uvedem red u svoj kaotični život.
Znam da to baš neće biti lako s obzirom da nas trenutno živi zajedno dvoje posvađanih s organiziranošću i sistematičnošću, no jedno od nas će morati stati na loptu.

Kao prvo, odlučila sam promijeniti neke navike:

- manje pušiti

- manje se družiti s pelinkovcem


- manje sjediti pred kompjuterom a više se družiti sa svježim zrakom

- biti manje asocijalna

- upristojiti se toliko da pratim dnevno-političku zbilju - dakle vrijeme je da počnem gledati dnevnik

- ponovno početi čitati i knjige koje nemaju veze sa mojom strukom (što je previše - previše je, na nos mi izlaze stručne knjige)

- ne prepuštati se stihiji i kaosu koji nakon dva dana organiziranosti jednostavno zavladaju u našim životima

- ne očajavati nad neispunjenim snovima...

Odlučila sam i da ću svima koje volim to redovno davati na znanje - obitelji, prijateljima i kolegicama.

Potruditi ću se da moj magistarski rad bude vrijedan čitanja i da definitivno postane putokaz za one strukture kojima je namijenjen, a ne kao neki -  dosadno i suhoparno nabrajanje pojmova i definicija s bezbroj nerazumljivih tuđica.

Dozvoliti ću i svojoj utamničenoj mašti da ugleda svjetlo dana.

Odlučila sam definitivno postati ona osoba kakva sam nekad bila i ne dozvoliti raznoraznim parazitima, licemjerima i ostaloj gamadi da mi pokušavaju upravljati životom.

Hm, valjda ću uspjeti u svemu.

Put od tisuću milja započinje prvim korakom. Po tkoznakoji puta već...


olimpia @ 11:38 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
petak, ožujak 14, 2008
Dragi moji, evo me nazad iz Padove i nisam mogla izdržati a da vam ne prepričam dogodovštine.

Mislite da je Italija kultiviziranija od nas i da je tamo tako divno? Eh, pa - prevarili ste se.

Put je bio sasvim dobar dok nismo došli na autostradu. Od siline kamiona istočnjačkih registracija, nekad slavna i brza autostrada pretvorila se u zagušenu riječku zaobilaznicu (zajebilaznicu...).

Prvo ugodno iznenađenje dočekalo nas je već na prvoj naplati cestarine kada uopće nismo dobili račun. Naravno, jesmo mi budale što nismo pitali scontrino, ali naučeni na balkanske hrvatske autoceste očekivali smo račun za to. Poučeni neugodnim iskustvom, odlučili smo tražiti da nam svakI put daju scontrino. I - dobro da jesmo. Jer europski italijanci su nekako svaki put "zaboravljali" dati račun.

Slijedeće ugodno iznenađenje dočekalo nas je kad smo pokušali naći hotel. Brate mili, nigdje oznake, a ni čovjeka koji priča talijanski dovoljno razgovijetno da bi uopće razumio što ga mi entuzijasti pitamo (i to na tečnom talijanskom) a kamoli, brate, da zna gdje je u njegovom gradu cesturina s 4 trake  i kvart veličine Rijeke.

Never mind - od tri Albanca i jedne Polutalijanke, na koncu ipak nađosmo Talijana koji nam je uredno objasnio gdje je hotel.

Neću spominjati oznake koje krivo stoje.

Hotel

Rezervirali smo u hotelu Ibis*** koji spada u poznati međunarodni lanac Accor. Tko se razumije u hotelijerstvo - vjerojatno će znati o čemu pričam. Kod rezervacije hotela naglasili smo da ne treba biti nepušačka soba. Logično - vjerojatno smo pušači.

Dođemo, uzmemo sobu, uđemo u sobu - oduševljeni! Sve state-of-the-art... Ultra novo, prekrasno...
Kad ja malo bolje pogledam - sve nepušačke!

Ok. Idemo zamijeniti sobu. (Neću spominjati recepcionerke koje nikako nisu na materinjem jeziku shvatile tko je od nas u kojoj sobi, s obzirom da su mojeg dragog nazvale signorinom Goran. O sposobnosti i pameti njihovoj - malo kasnije.)

Jel' ima pušačka?
Ima.
Super.

Ulazimo u sobu i šok. Soba iz 70-ih godina. Prljavi zidovi, kada minijaturna, ostaci žvakaće na ormariću, fiksni tuš  a nigdje kapa za tuširanje. Počnem pičakarati očajna. Dakle, za Europu su pušači manje vrijedna bića!!! Ma, krasno... Nagovaram kolegicu da im kaže. Neće, obožava Talijane, njoj je sve super... Normalno kada nije pušač. Popušta i odlazi sa mnom na recepciju i onim kokoškama od recepcionerki kaže da su trebale naglasiti da je soba drugačija jer ispada da su pušači manje vrijedni. Crvene, recepcionerke ne odgovaraju ništa.

Ma, boli me ona stvar za inventar sobe, al' da je šupski - čovječe je! Osjećaš se posrano.

Kada smo se dotjerali za workshop, silazimo dolje i pitamo za pomoć recepcionerke da nam objasni gdje je hotel koji nam treba. Ona nas blijedo gleda i pita " Pa zar  nemate Navigatore?" (Za one koji ne razumiju - GPS).

Pi..a ti blesava materina, kakav te Navigatore spopao, pa još uvijek imamo glavu da mislimo njome, hebo te Navigatore da te hebo...

Uz  kiseli osmijeh joj objašnjavamo da - nažalost, nemamo. Dakle, spomenuta recepcionerka se vata posla i ide tražit po Internetu da nam nađe uputstva te ih printa i daje, s obzirom da, izgleda, pojma nema kako joj grad izgleda i gdje se nalazi tako beznačajna stvar poput hipodroma?!?

Recepcionerka naglašava (nakon vjerojatno dugotrajnih i napornih konzultacija s šefom) da inače oni naglase da su pušačke sobe ipak lošije od drugih, ali da je - gle čuda - baš nama njena kolegica to zaboravila naglasiti... Aha, moš' si mislit... Lanac, međunarodni, tri zvjezdice, ISO 9001... Pas im mater da im pas mater, znamo svi što...

Koristeći internetski isprintana uputstva dotične - izgubismo se i tražismo hotel koji trebamo 45 hebenih minuta iako je samo 4 km udaljen od našeg stacionarnog hotela...

A šta ćeš, kada nemamo Navigatore...

Never mind... preživismo i stigosmo na vrijeme.

Obavili sve,idemo prema autu, jedna talijanska kolegica ide uz nas i ćakulamo. Kažemo joj da smo se izgubili... I ona pita "Pa zar nemate Navigatore?" Pa hebote ja da te hebo tri puta, pa di je vama ljudima mozak ostao?

Večera u restoranu - napokon stvarno ugodno iznenađenje

Našli smo neki restoran, u samome centru Padove, krasno dotjeran, elegantan  - s jeftinim cijenama (od 6,50 eura nadalje).

Uzeli smo antipasto, primo piatto, cugu (mineralne tri i juice...).

Želimo desert.

Frajer dotrči, uzima stol s dessertima i kaže "Evo - kuća časti - zuppa di fragola i tiramisu iz domaće izrade..." i trpa nam na tanjure u količinama nezamislivima za Talijane...

Ok, - mislimo si mi - super!!!
Tražimo račun.

Konobar pita -  "Jel' baš želite račun?"

Pogledamo se, kimnemo i kažemo "Ma neee"... neka, ajmo vidjeti što će biti... baš nas zanima...

Dolazi on, po skrivećki nam otvara ono kožnato čudo za račun i pokazuje nekakav minijaturno isprintani račun -  "Račun je 54 Eura, samo za vas 50 Eura!"

Čovječe - nije nam naplatio ni cugu, ni kruh koji smo pojeli ni desert koji smo sami tražili!!!!!!!

Povratak u hotel

Zahvaljujući balkanskim instinktima i korištenju vlastitog mozga koji nam služi kao Navigatore, vratili smo se iz prve.

U hotelu smo poželjeli nešto popiti i naručimo. Ja naručila vino rose, kolegica sok, dragi  - campari sodu.

Pića stižu - sva u identičnim čašama (nema razlike - pio ti vino, sok ili vodu...), kakve ja doma koristim i naravno, (a čija bi druga bila nego moja) - moja čaša rasturena...

Nisam se ni digla da odem do šanka zamijeniti - ona već vadi novu jer zna zašto se dižem, pa mrmlja sebi u bradu a kao se obraća meni "aha mda znam, evo, vidjela, odmah..."

Pa pi..a ti materina bezobrazna, meni si misl'a podvalit' muda pod bubrege jer misliš da sam polupismena balkanska stoka, hebo ti ja pas mater talijansku....
Praščina je mislila da neću skužiti čašu koja me može izrezati!!!!! Pa da ne mora baciti ono što je natočila (po standardima se  ne smije pretakati već natočeno u novu čašu - mora ponovno natočiti)...

Ok. Idemo dalje...

Jutro, 8 i 30

Kava i cigarete su moj jutarnji ritual. Kako je naglašeno na svim propagandnim materijalima - "usluga šanka - 24 h 7..." Spuštam se i odvalim maltene glavom u roletama zatvoreni šank?!?

Rezignirana, vraćam se u sobu i žicam dragog da ide sa mnom pitati gdje se DOVRAGA može uzeti kava za van (take out) pa da mogu u miru u sobi popiti kavu.

Na recepciji, nadobudni Talijancin, napirlitani, prvo nema pojma kakva je to kava za van (na talijanskom).
Probamo na engleski - "Coffee take out?"
Ne razumije.

Upućuje nas na caffe bar s vanjske strane hotela nek' probamo tamo.

Pa hebo te ja da te hebo, s kojeg si ti Marsa pao?!!?!!?

Idemo tamo i odvalimo glavom u zaključana vrata.

Ok. (inače, to im je glavna fora govoriti -  "Okaaaaij....?"

Nađemo neki bar malo dalje koji radi i konobara koji je od negdje izvukao plastične čašice i spasio me. Svaka čast, evo mu šaljem vel'ku pusu za to.

Tuširanje

Kako uopće NEMAJU kapa za tuširanje, morala sam se otuširati sa zavezanom plastičnom vrećicom na glavi - NNNI...

Povratak

Na povratku stajemo u autogrillu da obavimo piš pauzu i kupimo poklone.

U WC-u  -  sauna.

Tražim gdje se poteže voda. Vidim senzor al' ne znam što s njim. Mašem rukom ispred njega - ništa.
Gledam jel' ima kakvije uputstva - ništa.
Znojim se od srama, jer mislim si mislim Ajmeeee, sad će ona koja uđe za mnom misliti  - vidje pičke nepismene, balkanske, nije znala ni vodu potegnuti...

Maltene u suzama - izlazim i čujem šum vode - voda se poteže!!!!!

Ok.

Granica

Sretni i ponosni što se vraćamo u svoju domaju, prije granice - KOLONA - ?!?

Sigurni u svoju pamet I DRAGU NAM HRVATSKU, ustvrđujemo "Prokleti Slovenci, opet zajebavaju... more bit da su naši glasali protivu ZERP-a... ha ha ha"

A kad ono - gle čuda - HRVATI PREGLEDAVAJU HRVATSKE AUTE, REDOM RIJEČKIH REGISTRACIJA, OTVARAJU IM BUNKERE I KOPAJU PO STVARIMA, A TALIJANE I SLOVENCE PUŠTAJU DA PROĐU DOK NAS RVATE ZAJEBAVAJU!!!!

Eto ti nostalgije, začas se vratismo u mislima u doba "mraka" i kako su nas onda držali ko' stoku na granici...

KO ĆE KOGA NEGO SVOJ SVOGA!!!!

Zaključak



Hebem ti EU, retardirane zapadnjake, hebem ti Italiju...

Hebem ti prodanu rvacku guzicu i rvacku rasu koja ne zna š'a ima  i kol'ko to vrijedi, a prodaje se  u ništa!!!!





olimpia @ 23:19 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, ožujak 12, 2008
Pusa i pozdrav svima, odoh ja u Padovu sutra na dva dana. 

Slumžbeno, naravski :))

Ne mogu vjerovati, ali  - faliti ćete mi :) Fuj me bljak bilo, sva sam se raspekmezila
olimpia @ 19:55 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 10, 2008
Dosta mi je, umorna sam. Dosta mi je svega - laži u kojima živimo svaki dan, besciljnost koju udišemo čim se probudimo, beznađa posvuda na licima ljudi.

Pogled u oči čovjeka do mene otkriva da oči više nisu ogledalo duše, oči su mu prazne, bez emocija, zjenice se ni ne šire i ne skupljaju više...

Ljudi su prazni. Ja sam prazna. Kada svaki dan razmišljaš da li ćeš imati dovoljno za kavu - život ti sam po sebi ubija volju za borbom.
Ma protiv koga da se borim? Protiv "sistema"? Kojeg jebenog, vražjeg, prokletog sistema? Ma nema SISTEMA, nema ničeg... Čovjeku ostaje jedino ironija i sarkazam kao bijedno oružje u borbi protiv hipokrizije, protiv apsurda...

Umorna sam, dovraga. Osjećam se poput suhe spužve. Suvarak, ništa, out....
Svaki dan gledam u prevrtljivce, ljeniguze, gadove, zmije i ostalu gamad, a najjaradije bih ih zgazila pa da se čuje krckanje kao da gnječiš debelog, masnog žohara kapitalca... sanjam da im to radim, sanjam da ih gazim jer su gadni, jer su ružni, neempatični i antipatični, jer su odvratna bića.

Mrzim one što se pretvaraju da su netko drugi, mrzim one koji se ne pretvaraju da su netko drugi jer imaju za svoje gnjusne čini apsolutni legitimitet i nitko im ništa ne može.

Mrzim malograđane i lažne intelektualce, mrzim sebe što u ovakvom svijetu moram živjeti i opstajati - dan za danom držati si glavu iznad vode bjesomučno mlateći nogama u živome blatu.

Mrzim ljude koji ne poštuju onog do sebe.

Mrzim one koji svoje komplekse zbog malog pimpeka ili sužene piške liječe na nedužnim ljudima, mrzim one što preziru normalne ljude, mrzim one koji se smiju jadnicima i bolesnima, mrzim one koji se izruguju masi, mrzim one koji sudjeluju u masi svojim stereotipnim stavovima.

Mrzim ljude neiskrene prema sebi samima, mrzim plitke žene a još više plitke muškarce.

Ali najviše mrzim sebe jer ne mogu učiniti ništa da učinim ovaj svijet mjestom ugodnijim za sebe i one koje volim. Mrzim sebe jer sam asocijalna, sarkastična, razmažena i egoistična, nesposobna za život.

Kojim jezikom pričati da se svi razumijemo? Kojim načinom govoriti o sebi i svijetu a da nikoga ne povrijediš?

Kako, DO VRAGA, razumijeti i prihvatiti ovakav svijet i sebe u njemu?

Gadim se sama sebi što one, koji su istinski tlačitelji skriveni pod maskom dobročinitelja, ne mogu opaliti posred svinjske njuške; gadi mi se kada me gledaju poput svinje masni papir i onda zađu iza vrata WC-a da se išlajfaju, jer tko sam ja da im ne dam p...e, da im ne želim dati sebe i svoju dušu na pladnju!

Esencija čovjeka izgubljena među hijenama koje ljudske duše kidaju komad po komad i ono što ostane prepuštaju lešinarima da dokrajče. To sam ja danas. Izgubljena esencija koja je nekad bila, više nije.

Bez nade, bez radosti, skupljenih očiju da netko ne bi tražio moju dušu, stisnutih šaka i zubiju da ne ugrizem nedužnog čovjeka koji se tu našao sasvim slučajno. Jer oni koje želim ugrist imaju željezni oklop poput crnih viteza. Viteza lopova. Zaštitnika ljudskog smeća.

Ne dam sebe na pladnju. Mogu jedino dobiti moju glavu na pladnju iz ruku pohlepnika i osvetoljubivih poput glave Ivana Krstitelja.

Sebe živu ne dam.
olimpia @ 11:18 |Komentiraj | Komentari: 28 | Prikaži komentare
nedjelja, ožujak 9, 2008
Dragi moji, vaša i naša Olimpia je jučer s dostojanstvom i pijetetom proslavila Dan Žena i u ime navedenog dana  izlila u sebe kilu pelinkovca, nakon kojeg je jedino uslijedila logična konstatacija moje bolje polovice u stilu "uuu jebote al' si se nalila"  popraćena zvonko-posprdnim smijehom uz stalno pridržavanje mojih leđa da se na iste ne bih izvalila sa barske stolice.

Ova je žena iskazala svoju ženstvenost u velikom stilu i uz prigodni rječnik "nee, pa jembote nisam se tolko naprpila..."  i diskretno pitanje konobaru "jel' vi tu vodite neku evinedenciju ko'ko je ko popijo?" Odgovor je stigao "pa krenimo brojati limune u čaši i tome pribrojimo  one bačene limune iz prethodnih čaša a zadnjih 5 pomnožimo puta 2".

Hmmmm, huuu, aahh, majku mu - puno da ga hebeš...

Na veliko razočaranje moje polovice hodala sam uspravno iako, uz toliku toksikaciju bi i malo ojači muškić podlegnuo ozljedama. I ne, nije bilo izbačaja suvišne tekućine (nisam od te sorte koja to čini, jednom mi se to samo dogodilo u zadnjih 10 godina i to ne pred publikom nego u sigurnosti vlastitog doma).



Današnja se terapija sastoji u meditiranju uz velike količine vode, kavu, čaj, plivadone i multivitamine te izbjegavanje iritantnih zvukova i nerviranja...

Srdačan pozdrav i doviđenja do sutra, odoh po aspirin jer nemam više plivadona.
olimpia @ 20:09 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, ožujak 8, 2008
Maloprijašnji  telefonski razgovor mene i mojeg Marsa:

Venera: "Dobo juto"

Mars:  "Sretan ti 8. Mart!"

Venera: "Vau, sjetio si se!"

Mars: "Ahaaa..." (mora da nije mogao spavat od brige da ne zaboravi kao što je zaboravio godišnjicu pa se crvenio od srama dok su njegovi prijatelji iznosili svoj trošak za svoje godišnjice ...)

Venera: "Odi se ošišat, kupi mačku ogrlicu i meni kupi cvijeće..."

Mars. "ha ha ha ha ha ha, ovo ti je bilo dobro! Evo, idem, idem..."

Venera: "Ma zezam se, ne moraš ništa kupovati..." (kako lažem , naravno da želim da mi kupi cvijeće, a ni štogod drugog nije na odmet i on to doobro zna.. he, zeznuo je godišnjicu, mora se iskupiti, a ja mu to velikodušno naturam na nos)

U iščekivanju iznenađenja, čestitam svim ženama, sebi a i svim muškarcima koji se osjećaju kao žene - 8. Mart - Dan Žena!

Part II.

Mars je stigao!

olimpia @ 11:50 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
Svaki dan pratim vijesti, kao i većina vas i zgražam se nad lopovima, koristoljubljem, političarima, tzv. celebritiy-ma.
Pratimo vijesti o tvornicama, burzama, industriji....  Sve u biti što se događa oko nas, događa se najvećim dijelom iz čovjekove želje da zaradi što više.

Svoju pozornost često usmjeravamo na izdvojene segmente svjetske realnosti - na politiku, ekonomsku situaciju, posao, financijsku (ne)sigurnost, osiguravanje kvalitetne budućnosti.... Često povezano s okolinom, koristimo izraz "novac pokreće svijet". No, da li je to uistinu tako? Da li je upravo novac onaj najdublje skriveni i vječni motiv koji ljude goni na nemoguće stvari?

Ako se malo izdignemo iznad dnevne ekonomske, političke, ali i naše vlastite zbilje i probamo pogledati situaciju iz jedne druge točke gledišta, uvidjeti ćemo da ishodište svemu stoji zapravo u sexu. Da je upravo sex najdublji i iskonski motiv ljudske želje za probitkom na bilo koji način.

Krenimo od prapočetaka. Ne od Adama i Eve, nego od majmuna.

Čovjek je nastao od primata. Kao genetsko nasljeđe (jer mi smo ipak dvonožne životinje, koliko god se to nekom svidjelo ili ne) nosi u sebi praiskonski nagon za održanjem vrste. Dakle - za sexom.

U borbi za prevlast  u čoporu on se zapravo borio za šansu da se pari sa najboljom ženkom, odn. ženkom koja ima najveće predispozicije da rodi zdravo potomstvo a koje će biti u mogućnosti nastaviti vrstu i njegove gene prenijeti na nove generacije. Na isti način, ženka odabire onog mužjaka čiji će geni omogućiti mladunčadi da opstanu.
Evolucija je donijela neke promjene. Uspravila čovjeka, razvila mozak, dala mu sposobnost rasuđivanja i logičkog zaklučivanja. No, praiskonski nagon je ostao. Da nije, mi se danas ne bi seksali nego se svi rađali iz epruvete.  I dalje kroz povijest čovjek bira odgovarajuću ženku. S razvijenim mozgom on dobiva i  neke nove kriterije pri odabiru - ali srž ostaje ista.

Priroda je  bila pametna - uz razmnožavanje je dala i osjećaj ugode, što svaku životinju nagoni da se razmnožava, pa tako i čovjeka.

Snaga i položaj u čoporu, u već razvijenom društvu prelaze u želju za moći i bogatstvom. Mužjak, iliti muškarac, koristi svoju moć da se pari s što više njemu atraktivnih ženki, iliti žena. Na taj način on sebi podsvjesno osigurava da će imati potomstvo, odn što više potomstva.

Iako na prvi pogled to ne izgleda tako, jer u suvremenom društvu više nisu toliko evidentni čovjekovi prirodni nagoni, jer je čovjek ipak u duhovnom smislu uznapredovao, te muško-ženske odnose podignuo na neki drugi nivo, oni se manifestiraju kroz brojne situacije koje danas vidimo kao borbu za vlast, strku za zaradom, želju za etabliranjem u društvu.

Isto što vrijedi za muškarce, vrijedi i za žene. Njihova emancipacija predstavlja borbu za položajem koji će im omogućiti da mogu odabrati najpovoljnijeg mužjaka ili partnera (ovdje podrazumijevam i hetero i homoseksualne odnose iako je praiskonski nagon vezan za prirodan način razmnožavanja, a homoseksualni su odnosi utoliko devijantni što to ne omogućavaju) te da sebi osiguraju kvalitetnu budućnost. Ako osiguraju sebi - i njihovo će eventualno potomstvo biti osigurano da preživi.

Ukoliko smo toliko razumni da možemo razlučiti što je učinjeno radi novca, a samim tim radi sexa - moći ćemo promatrati ljude i njihove postupke iz te perspektive.

Srž muško-ženskih odnosa nije se mnogo promijenila od prapovijesti. Jedino su se povećali i proširili zahtjevi.

U vječnim diskusijama oko toga zašto muškarci biraju većinom zgodne žene, a žene bogate i situirane partnere, razlog leži upravo u onome što sam gore navela.

Zašto muškarci biraju zgodne žene? Kroz povijest, do dana današnjeg,  muškarac bira onu koja mu izgleda zdravo i sposobno roditi potomstvo. A izgleda mu zdravo prema nekom njegovom  urođenom kriteriju, ili bolje reći instinktu - npr. ako je premršava možda neće moći preživjeti bolesti, ako je predebela može prerano umrijeti. Čista, dotjerana i zgodna žena, vjerojatno mu podsvjesno izgleda zdravo i snažno.

Po istom principu žena odabire zdravog muškarca koji izgledom garantira i zdravo potomstvo; traži sigurnost za sebe - što se očituje u njegovom financijskom statusu.
 Da se razumijemo, ja tu govorim o procesima koji se zbivaju u čovjekovoj podsvijesti te van njegovog utjecaja na njih.

Odnosi ostaju uvijek isti i svode se na činjenicu da muškarac bira a žena odabire. Sve se vrti oko toga.

Kada vidite muškarca koji vozi Ferrari, jasno vam je da ga ne vozi iz nekog meditativnog motiva, već ga vozi da na sebe svrgne pozornost možebitnih sexualnih partnera i da time eliminira one manje sretne oko sebe.

Kada vidite sponzoruše - jasno vam je zašto funkcioniraju na taj način.

Da nema sexa, ne bi bilo ni novca ni ekonomije, ni politke ni tzv. napretka.

Ako izuzmemo duhovne potrebe čovjeka - sve ostalo zapravo služi samo jednoj svrsi - osigurati sex i sigurnost. A novac garantira da će sexa biti. Napredak garantira da će ljudska vrsta opstati.

Dakle, uvijek nas priroda nadmudri i ona zapravo cijelo vrijeme upravlja nama, koliko god mi mislili da mi upravljamo njome.



olimpia @ 08:47 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
petak, ožujak 7, 2008
Yup, i ja se odlučih učlaniti u jednu stranku. No, nisam se još učlanila. Zapravo, još sam uvijek u dubiozi.
Prije nego što skoče oni koji znaju koliko mrzim politiku, želim reći da nije nijedna od onih poznatih stranaka, ni lijeva, ni desna, jednostavno nešto poput regionalne udruge poduzetnih ljudi koji žele na prvome mjestu unaprijediti svoj kraj. Njen ogranak ovdje je nov, nije etablirana i moćna, ali je nastala iz poriva što je mnogima poput mene dojadilo vikati kod kuće kako je sve u klincu, a ne biti u mogućnosti da se čuje i njihov glas.

Dakle, najvjerojatnije ću se odlučiti za to iz sljedećih razloga:


- kao što rekoh - stranka još nije etablirana i nije se stigla iskvariti, zapravo njen ogranak ovdje je star jedva nekoliko tjedana;

- u nju se namjeravaju učlaniti ljudi koje jako dobro poznajem, koji su toliko pošteni i vole svoj kraj,a nikada prije nisu bili u politici, nego im dojadilo trpjeti sve ove diletante, lijeve i desne, trpjeti njihov iskreni i očigledni nemar za stanje ovog kraja;

- meni je dojadilo biti "filozof iz fotelje" i ništa ne moći promijeniti. Toliko me počeo ubijati osjećaj nemoći protiv ovog iskvarenog sistema, da imam osjećaj da ću se rasprsnuti ako nešto ne probam poduzeti;

- volim ovaj kraj gdje živim, poznajem sve njegove neiskorištene potencijale, imam jasnu viziju budućnosti - a ne mogu ništa reći. Ovako ću možda imati šansu nešto i reći, a da me netko za promjenu i čuje...

- dosta mi je debelih gadova i praščadi koji koče razvoj ovog kraja godinama, sve zbog vlastitih interesa i političkih sukoba. Politička su prepucavanja postala sama sebi svrhom.Totalno besmisleno.
 Debele su im se guzice toliko zalijepile za upravničke fotelje da su im i korijenje u njih pustile. Treba im utjerati strah u kosti ozbiljnom prijetnjom da tron ipak nije zašarafljen za njihove guzičetine. Spletkare i miješaju kašu i na najnižim nivoima, do te mjere da normalan čovjek naprosto ne može povjerovati na što su sve spremni. Strašno.

- obećala sam sama sebi da ću se iz stranke iščlaniti istog trenutka kad mi se učini da je to sve samo zbog sitnih interesa.

No, imam i razloge zbog kojih se nikada ne bih učlanila u nijednu stranku. Na prvome mjestu što znam kakvim se zlom pokaže politika za one koji su idealisti poput mene.
Osim toga, skačem sama sebi u usta jer sam po svojem iskrenom opredjeljenju zapravo politički sasvim letargična i apolitična. Dapače, mrzim politiku, mrzim čitati i slušati o njoj. Zato jer iskreno prezirem političare.

Mada, nikad od mene pravog političkog govna - ja sam vam tip čovjeka koji svojim prijateljima namješta posao za svoju firmu zato jer mi kao prijateljici daju najnižu moguću cijenu, sve da firma nema prevelikog troška za neke stvari. Po principu - tri ponude - tri su od između 45 000 i 20 000 kuna, a ja nažicam frenda da te iste stvari napravi za 12 000. Eto, baš sam majstor. Brzo bih ja propala među pravim političkim vukovima.

Eto, tako ja trenutno razmišljam.

Ne znam. Što vi mislite?

olimpia @ 16:47 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
četvrtak, ožujak 6, 2008
Jedna sam od, vjerojatno, rijetkih koji vole zimu. Ne volim ljeto, dapače, mrzim ga iz dna duše. Radosna sam kad je hladno, kada se moram zavući ispod pokrivača i trljati tabane da mi se ugriju prije spavanja... jednostavno volim zimu...

Posebno volim buru. Prekrasna, strašna, snažna bura. Puhala je sinoć svom  svojom snagom. Još uvijek puše. Vrata u firmi se drmaju bez prestanka... Svako otvaranje vrata je avantura.

Sinoć sam sjedila pred kompjuterom i promatrala kako se prozor nadimlje pod svakim novim udarom bure. Tresla sam se od straha da se ne pokidaju prozori i ne razlete po kuhinji. Na trenutke se tresao pod  od najjačih naleta... 
Kada se reful spušta, zvuči poput grmljavine koja se približava... Stiže, stiže i ondak prasak, zastrašujući zvuk  okruži kuću, sa svih strana tutnjava i fijuk... pomiješani duboki i visoki tonovi kao da mačka cvili ispred prozora... i onda hladan zrak oko nogu prostruji i naježim se... Bojim se, ali i uživam svim osjetilima...
 Spuštam se po stepenicama, a ona mi ne da naprijed, stvori se iznenada poput nevidljivog zida u koji udarim cijelim tijelom i izbije mi zrak iz pluća, neko vrijeme ne mogu disati... i onda se uhvatim za rukohvat i glavom naprijed pokušavam probiti nevidiljivi zid. I ne čujem ništa osim tutnjave. I onda sve utihne, ni dašak vjetra, ni šuštanje lišća, ni povjetarac - mrtva tišina... i onda opet iz daljine stiže reful, osjetim snažan udarac u prsa....

Gledah jutros more s prozora - iz daljine, pjena i sol koju je bura digla, izgleda poput bijelog praha koji se digao iznad uspjenjenog mora.

Vozila sam se  cestom uz more na posao. Dan nakon kataklizme - drveće prelomljeno napola poput šibice, prevrnute kante za smeće, provizorni pokrivači za krov (oni plastični, valoviti koje ljudi koriste za nadstrešnice) posvuda, prelomljeni stari drveni stupovi od telefona stoje u najnemogućijim položajima, kamenje i granje posvuda... Zastrašujuće. 
Na trenutke udarci guraju auto i imam osjećaj kao da će se auto izvrnuti ... Svaka stvar koju je bura podigla predstavlja projektil koji ima neobičnu putanju - gore, dole, lijevo, desno  - prijeti iznad glava ljudi - kao topovsko tane za koje ne znaš gdje će odletjeti.

Ljudi su se navikli na buru. Iako to ne govore, mislim da ju vole jednako kao i ja. Je, strašna je. I da - opasna je. Ali ta njezina snaga je predivna.

A dan kada osvane nakon bure, zrak je čist i otok preko puta izgleda kao da ga možeš dohvatiti rukom , nebo je prekrasne, bistre, plave boje s bijelim, snježno - bijelim oblačcima, a more tako prekrasno modro da ga poželiš promatrati i  satima diviti se ljepoti što ju samo priroda može prirediti.
olimpia @ 10:10 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
utorak, ožujak 4, 2008
Sama sebi sam jučer obećala da više neću pisati na blogu. Ne znam zašto, vjerojatno zato što mi to oduzima previše vremena. Ali, opet, čim su se misli počele rojiti po glavi, odmah sam sjela i počela pisati. Jer, jednostavno, to moram izbaciti iz sebe van. 

Imam veliki problem - moj mozak više ne sluša moje želje. On vodi svoju politiku. Ja bih lijevo, on bi desno; ja bih pamtila - on neće; ja bih čitala, on ne bi. Moj mozak i ja smo dva odvojena entiteta. Barem je tako u zadnje vrijeme.  Ne da mi da radim što želim. Moj mozak reagira instiktivno, a meni se to ne sviđa. Moj mozak uopće nije racionalan (apsurdno, on bi trebao biti racionalan a ne ja, zar ne?).

Ja mislim da moj mozak namjerava uskoro proglasiti neovisnost. Ili barem dio mozga. Mislim da mu je dosta ropstva pod mojom čizmom. Ja sam loš gospodar. Tjeram ga da previše radi i zato se pobunio. Buni se već par godina na uvjete života. A što ću mu ja, dok je u mojoj glavi nema mrdanja.

No, tu i tamo mu dozvolim da se odmara, da ne radi ništa. I znate što on napravi? Pobriše i uništi sve što je prije godišnjeg radio. Jednostavno sve nestane. I kako da se moj mozak i ja složimo kad imamo različite poglede na svijet....

Nema suživota za mene i moj mozak.

Ništa, morati ću pronaći negdje novi mozak, malo poslušniji i mirniji. Ako netko zna gdje mogu naći jeftin mozak, ali novi - ne rabljeni, neka mi obavezno javi.

Hvala unaprijed.
olimpia @ 09:31 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 3, 2008

Pustiti sve kvragu il' se boriti?

Plakati il' se smijati?

Razmišljati il' se isključiti?

Dignuti se ili nastaviti ležati?

Svejedno, ionako me zaboli za sve.. Ako pustim sve kvragu, optuživati će me. Ako se počnem boriti, zamrziti će me...

Ako plačem biti ću ružna, ako se smijem biti ću luda...

Ako razmišljam - pametujem, ako se isključim - idiot sam.

Ako se dignem, rušiti će me. Ako ostanem ležati pregaziti će me.

Isti k...c, kako god okreneš.
olimpia @ 16:35 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
subota, ožujak 1, 2008
Tko je ili što bi trebao biti intelektualac? "Intelektualac je čovjek koji koristi više riječi no što je potrebno da objasni stvari koje ne razumije." (Eisenhower prema Wiki). 

Neću kopati po Klaiću da bih pisala definicije. Pokušati ću samoj sebi objasniti taj pojam.

 Općenito se intelektualcem smatraju visokoobrazovane osobe, društveno svjesne, velikog opsega znanja i dobrog poznavanja opće kulture. Iako možda i udovoljavam nekim predispozicijama za navedenu kategoriju (ako uzimamo u obzir fakultet), ne smatram se intelektualkom, niti se to trudim biti. A ne trudim se biti jer nije dovoljno završiti fakultet da bi se čovjek mogao samoprozvati intelektualcem.

Za mene je intelektualac čovjek koji udovoljava slijedećim karakteristikama:
- općenita načitanost, široko polje interesa, otvorenost za novo
- kreativnost
- konstruktivnost i logika
- društvena angažiranost i svjesnost
- plemenitost
- skromnost
- prihvaćanje tuđih stajališta
- kognitivna sposobnost
- sposobnost širokog gledanja na stvarnost, sposobnost razumijevanja problematike s više gledišta...

Intelektualac bi trebao po svojim stavovima biti dijametralno suprotan od primitivca, ali istovremeno biti u mogućnosti spoznati nivo razmišljanja jednog primitivca, te moći i s njim argumentirano razgovarati.

Promatrajući naše kvaziintelektualce, došla sam do zaključka da svi manifestiraju određene karakteristike i stavove za koje smatraju da su neoborivi, i već time automatski spadaju u red primitivaca:
- protestiraju protiv svega  živoga i neživoga, ali nikada nisu u prvim linijama fronte;
- svih koji se razlikuju od njih po stavovima smatraju idiotima i primitivcima (tu podrazumijevam argumentirane diskusije)
- na sve gledaju s visoka
- slušaju "isključivo" alternativnu muziku, neka kvazi  muzička imena, što nepoznatija to bolje; oni koji su bar jedan narodnjak poslušali za njih su socijalno mrtvi
- slušanje jazza je za njih vrhunac
- žele uvijek biti najglasniji i da im se svi klanjaju zbog njihove pameti
- uglavnom se s neistomišljenicima obračunavaju preko pisanih medija, ne pokazujući dovoljno muda da se pogledaju oči u oči
- gutaju brdo knjiga i  pretjerano se razbacuju  definicijama i tuđicama kako bi u diskusijama mogli biti uvijek "prvi" - što znači da su stravično egoistični
- masovno i na redovnoj bazi obilaze art događanja i prave se da razumiju umjetnost, svršavaju na umjetnike koji izlažu svoja umjetnička djela poput upišanih i usranih kreveta, šarenih redova kockica koji vode pitajbogatkoznakamo, praznih platna i tome slično...
- većinom lijeni i nesposobni za život u svijetu gdje jači kvači
- duboko iskompleksirani (ni oni sami valjda ne znaju zašto)
- u stanju su beskrajno filozofirati, lamentirati i diskutirati teme bez da dođu do nekog pametnog ili logičnog zaključka,
- na području empirijskog zaključivanja  - totalno zakržljali.

Ja bih takve "intelektualce" nazvala malograđanskom intelektualom. Oni jesu bistri i načitani, ali stavovi su im upravo malograđanski kao i običnim malograđanima koji svoju malograđanštinu pokazuju u svakodnevnoj, uobičajenoj problematici i tematici, dok su kvaziintelektualci tu svoju malograđanštinu podigli na malo apstraktniji nivo.

Uglavnom, od takvih kvaziintelektualca nikakve koristi. Oni su sami sebi svrha, njihovo filzofiranje je čisto l'art pour l'art (najbolje pogledati pod  blog bolegr opis pojam larpurlartizam).

Ne znam s kojim opravdanjem gore opisani sebe smatraju kremom društva, kad to mogu biti jedino ako okolo hodaju sa šlagom na glavi...

olimpia @ 15:32 |Komentiraj | Komentari: 66 | Prikaži komentare
Arhiva
« » ožu 2008
Index.hr
Nema zapisa.