Moj internet dnevnik
nemam pojma
Brojač posjeta
91521
dream theater
BLOG AZILA IZ RIJEKE
LUKA RITZ


Tvoje svjetlo će sjati sve jače i jače, jer ovo nije kraj - ovo je početak...
ponekad se rode anđeli koji znaju naći put
do svačijeg srca
zaljubimo se u ono čime zrače
zapanji nas boja njihove aure...
ponekad, doduše vrlo rijetko, nečija majka
rodi svačije dijete
nesvjesna koliko je njezina bol 
svačija bol i kako je njezina sjeta
svake majke sjeta
ponekad se rode anđeli miloga lica
besmrtna pogleda
ponekad se rode anđeli radi svih nas
i radi zaspalosti našega srca.

 Elfrida Matuč-Mahulja Krk
Blog - travanj 2008
četvrtak, travanj 24, 2008
Došlo je vrijeme da se malo maknem od bloga. Ne da mi se više pisati. Ne osjećam potrebu za tim Barem ne u ovome trenu. Došlo je vrijeme da se neke stvari u mojem životu okrenu naglavačke.

U biti, imam osjećaj da se približavam jednom velikom raskrižju u životu na kojem ću morati donijeti važne odluke o svojoj budućnosti. Jako važne. Vrijeme je da brinem svoju brigu. Uvijek brinem tuđu, to me i košta zdrave pameti.
Mislila sam da ću pisanjem izbaciti svoje frustracije, zadovoljstva, da ću si iskristalizirati misli i izbrusiti zatupljene instinkte ako se na taj način posvetim sebi.
Pogrešno. Kao i mnogo toga što sam, kao, htjela učiniti za sebe. Mislila sam da ću se uspjeti otvoriti.
I to je bilo pogrešno. Jer sam slaba. To što bučim me samo čini glasnom, ne i snažnom.
Ne dolazi u obzir. Još uvijek gradim zidove umjesto da im skidam red po red. I zapravo, ne mislim to promijeniti. Takvom me napravio život. S nekim razlogom. Valjda.

Ovaj ću put na raskrižju pogledati unazad. Da vidim da li već korov raste po putu koji sam ugazila. Da vidim da li sam bila u pravu kada sam mislila da je na tom putu uvijek debeli i siguran hlad.

Ja sam jedna velika laž. Laž koju prodajem drugima da me ne bi previše dirali. Jer svi oni kojima sam pokonila dio sebe nisu to nikad shvatili. Ne moraju cijeniti, samo shvatiti da postoji biće koje ima je otvorilo srce i pružilo ga na dlanu. Ovaj svijet poput langolijera ždere sve pred sobom. Manje jaki, rastrojeni, dobrodušni, nedvosmisleni ne preživljavaju. I ako slučajno prežive moraju se dobro sakriti da ih ne bi langolijeri proždrijeli.

Kada čovjek dođe na raskrižje, nikada, nikada ne smije smetnuti s uma da postoji lakši i teži put. Lakši u tom trenu izgleda bolji, ali se čovjeku obije o glavu. Ništa nije lako zabadave. Zapamtite to. Jer ništa nije besplatno. Sve se plaća, pa makar i ako se radi o emocijama, mislima... Sve što učinite vraća se poput pošte koju ste poslali sebi u budućnost.

Ja sam stvor koji je preživio dosta. Možda i previše za nekog. Za nekog premalo. Silovanje, problematične veze, nerazumijevanje okoline, problemi s alkoholom, problemi sa živcima, depresija - sve to pa do dvadesete. Dovoljno, previše. Svaku sam bitku sama izborila... Nije mi trebao skupi psihijatar, nisu mi trebale terapije.. Trebalo mi je samo da shvatim kako svijet nije blagonaklon prema osobama poput mene. Da su ljudi opasni iako na sebe stavljaju masku ovaca. Da su ljudi zli. Shvaćam, ali ne prihvaćam. I godinama nakon toga.

O da, imala bih ja puno za napisati. U biti, sve je to zapisano na papiru, ali nikada to ne bih iznijela u javnost. Svaka borba same sa sobom, sa onima koji su me htjeli povrijediti, suočavanje s nerazumijevanjem, svaka suza, svaka tužna misao, želja za samoubojstvom, želja za nečim višim, čistijim, mirnijim... Sve je to zapisano i stoji sakriveno u starim, prašnjavim bilježnicama mojeg života, brižljivo spremljenih u jednu kutiju.

Godine borbe sa samom sobom, da prihvatim svoju esenciju, da prihvatim da ću uvijek biti čudna ljudima koji me prvi put upoznaju, da će moji stavovi biti neobični i pogled na svijet takav da se ne može ukalemiti u nijedan stereotip. Jer ne priznajem i ne poznajem stereotipe. Ni u kojem obliku! Ljudi se u želji da budu prihvaćeni uvijek uguravaju na silu u nekakve stereotipe. Guraju se u definicije. Objašnjenja. Ja sam pravi stereotip čovjeka koji ne spada u stereotipe.

Kod mene toga nema.

Nisam niti dobra niti zla.
Niti pametna niti glupa.
Niti lijeva niti desna.
Nisam niti obična niti neobična.
Niti intelektualac niti primitivac.
Ni urbana ni ruralna.
Ni metalac ni narodnjak.
Ni pozitivna ni negativna...

Ja sam ja. Ona koja samo pokušava živjeti a da nikoga ne povrijedi.

Samo sam malo umorna od ljudi. To je sve.
olimpia @ 19:33 |Komentiraj | Komentari: 38 | Prikaži komentare
Pravila moje igre koja nisu tu zato da bi ih kršila



- vjerovati ljudima

- biti poštena

- biti pažljiva


- biti iskrena

- uvijek sagledavati stvari iz različitih točki gledišta

- poštovati različitosti unatoč postojanju predrasuda protiv kojih nitko na kugli zemaljskoj nije cijepljen

- imati uski krug ljudi oko sebe kojima sebe u potpunosti dajem

- davati sve od sebe u svemu što radim

- ne ulaziti u bespotrebne konflikte

- boriti se za pravednost i za one kojima se nanosi očita nepravda

- činiti sve što mogu da svijet oko mene bude bar na tren bolje mjesto

- opraštati i razumjeti



Ima ih još, ali mi se ne da više nabrajati
olimpia @ 14:19 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 23, 2008
Jedna od, meni, najljepših pjesama ikad napisanih


UTJEHA KOSE

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.


Antun Gustav Matoš

Koliko god da je puta čitam, naježim se od glave do pete i suze mi navru na oči. Svaka poezija mi je lijepa i zanimljiva, ali ova pjesma....ova pjesma zauzima posebno mjesto u mojem životu. Obavezno je  po nekoliko puta godišnje pročitam i nikad mi je nije dosta.

Da, da, pekmezasta sam i kenjkava, ali to pokazujem samo nekoliko puta na godinu. E pa, sad je jedan od tih trenutaka... da ne mislite da jedino znam pi..arati i pričati kao kočijaš.. tu i tamo ispliva  žensko, kenjkasto stvorenje na površinu... :)))


P.S. htjela sam napisati da vas svih volim, dragi moji blogeri koje čitam svaki dan, ali onda bih doista bila sroljasta do kraja... a danas mi je valjda, takav sroljavi dan...
olimpia @ 19:08 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 21, 2008
Opralo me proljeće. Onako, krvnički. Hormoni su mi podivljali. 

Yup, okefalo me proljeće. Stalno trčkaram za mojim muškarcem. Pogađate zašto.  On počeo bježat od mene. Jer ja bi stalno ono. I stalno mu se vješam oko vrata, a on ima posla. Imam i ja, ali ne razmišljam o poslu. Ja bih stalno radila zločeste stvari.

Pa tko još nakon osam godina veze može stalno to raditi? Čovjek je postao nesretan sa mnom. Jer bi ja i vani, i u autu i kraj ceste (sad vam je jasno zašto mi je Privatan posjed iz prošlog posta dignuo živac...). A on ima peludnu groznicu, kiše, slini, glava ga boli i ne može živit . A ja mu jašim po mozgu non stop (recimo )

Ma proći će to mene. Vjerojatno vrlo brzo. Ali sada imam taj problem. Ne mogu čeeekati da to prođe.
I mislim na Sjeverni pol, pa čitam Crnu kroniku samo da ne mislim na to. Jok, ne pomaže.
 Vrpoljim se na stolici i čekam da se on vrati. Šmrcao - ne - šmrcao, nema mu pomoći.

Ma proći će to mene... proći će... Kad malo bolje razmislim - neću da prođe!
olimpia @ 19:53 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
Jučer smo išli na izlet u Istru. Onako slučajno, kad mi nekamo krenemo obično se ne zna gdje ćemo završiti.
Krenuli smo s prvim zaustavljanjem na Veprincu, mjestu iznad Opatije. Prekrasno mali, malo srednjovjekovno mjesto s jednim od najljepših pogleda na svijetu. Naravno, scra teška od tuge što nemamo love da si tamo izgradimo vikendicu odlučili smo nastaviti put preko Učke, malo odmoriti dušu od gužve i od ljudi.

Kad ono brate mili ko' da si u centru grada. Gužva za popizdit. Biciklisti, motoristi, obitelji sa  i bez dječurlije, hrpa ljudi i hrpa auta.

A ništa, rekosmo ajmo u Buzet vidjet što tamo ima. Grad tartufa pa se ponadali da će biti neka spaghetteria s tartufima za nevelike pare. Stari je grad jako lijep, na svu sreću tamo nije bilo baš previše ljudi. Htjeli smo ići u neku oštariju, kad ono pogledamo malo bolje cjenik - Fuži s tartufima za dvije osobe 150,00 Kn!!!! I to su vjerojatno oni tartufi od SMs-a koje možete kupit u dućanu.

Ma koji klinac se oni toliko cijene, pa ionako se ne stavlja brdo tog čuda u jelo da bi trebalo tol'ko koštat.

E ma ne bi vam dala tol'ku lovu pa da su od zlata. Prokleti bahati Istrijani, vidi ti kako se oni cijene!

Mah, najobičniji bahatluk.

Nakon toga odlučismo malo do Huma, najmanjeg grada na svijetu. Usput smo naletili na ono malo mjesto Kotli, poznato po tome da Mirna teče između kuća, arhaično selo s jednom biritijom.
Obradovani što smo otkrili nešto novo idemo istraživat.

Kad tamo ljudi moji, 30 motorista Talijana, 20 auti, ljudi plaze posvuda, u jednoj jedinoj birtiji ni jedno mjesto za sjest. Kao otkrili smo toplu vodu. Aha.

Rekoh svojem Inače volim motoriste, al' brate danas mi idu na živce za popizdit! Za popizdit! Pa čovječe gdje se god okreneš paštari sa svojim lajanjem bla bla bla bla bla bla....

Ajmo do Huma. Možete mislit kako je tamo bili. Dobro da se nismo jedni drugima preko glava penjali.

Ali jedna me stvar osobito iziritirala - gdje se god okreneš posvuda znak "Privatan posjed, ulaz strogo zabranjen". Ne smiješ ni nogu iz auta promoliti na travicu uz cestu.
Na hotelu na Učki (koji naravno be radi već godinama i sav je razrovan kao da je granatiran), krelac od vlasnika je čak postavio i upozorenje da možeš metak dobit u glavu ako prekoračiš žicu.
A pazi sad ovo - frajer reklamira svoj ranč tamo, a onda kad dođeš pred ulaz ti piše "Zabranjen ulaz - privatan posjed". Mislim, nije mi jasno - koja ti je logika da se reklamiraš a onda to napišeš. Svašta, stvarno svašta.Na peti smo se okrenuli i otišli. Zašto da mu ostavljam pare kad mi ne da ni ući ko čovjeku.

Sve uspomene na vrijeme kad smo bili djeca, kad smo mlatili po livadama bez straha su jučer pale u vodu.

Blažena Lika, tamo su kuće još bez špičastih i metalnih ograda, sve još liči na Hrvatsku, ljudi su topliji... Za razliku od Istre koja se fura na proklete Slovence.

Sljedeći izlet - put Like!
olimpia @ 11:08 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
petak, travanj 18, 2008
Bilo je proljeće ljeta gospodnjeg tog i tog. Srela sam te slučajno, ne vjerujući da takva osoba postoji u ovakvome svijetu, u ovakvome društvu. Povjetarac je nosio miris propupalog cvijeća, valovi su lomili tišinu glasnim šumovima.... Proljeće je bilo u zraku, posvuda, u meni. Vrijeme za promjene, promjena na horizontu života nazirala se poput oluje nad morem u daljini.

Tvoje oči su bile plavije od neba, sivlje od olujnog neba. Zapravo, više nisam ni sigurna koje su ti oči bile boje. Samo znam da su u meni probudile neki čudan osjećaj, osjećaj kojeg do tada nisam poznavala. Kada si me pogledao, lavina emocija me preplavila i od straha pred nečim novim nijemo sam sjela na stolicu čekajući tvoj novi potez. Kao u šahu, tako smo se igrali riječima i prepirkom pred radoznalom birtijskom publikom. Publikom koja je navijala iako nije znala za što i koga navija. Bilo je bitno da se bitka vodila.

Iako to nije izgledalo tako - sve bitke sam izvojevala ja. Puno mlađa, puno nevinija od tebe - ali borbenija i strastvenija. Nosila me hrabrost. Ne, nosila me ludost na svojim bijelim krilima, vjerovala sam da mogu sve, da sam veća od života. I bila sam, tada sam bila već od tebe, od njih, od života....

Htjela sam samo tebe. Samo ti si bio objekt moje čežnje, cilj mojeg osvajanja. Ti si, naizgled, bio neosvojivi vrhunac, dalek od mene, totalno drugačiji, iskusniji, pametniji. Nisam u tom trenu znala da si već tada bio moj. Da si pripao meni čim si me pogledao, čim si mi se obratio. Nisam znala u žaru bitke da već sve o meni znaš, da znaš kada liježem i kada se budim, kada plačem i kada šećem.... Ništa to nisam znala. U svijetu u kojem informacija znači moć, ja sam uprkos neznanju bila ispred tebe, držala te u šaci a da toga nisam bila ni svjesna.

I dobila sam bitke. Ali nisam dobila rat. Mjeseci nakon toga bili su puni strasti, čežnje, ljubavi. Ali najviše od svega, najviše od svega bilo je teško iščekivanje. Znala sam da ćeš uvijek pripadati meni i da ću ja zauvijek biti tvoja, koliko god se tome odupirala. Znala sam, iako to nisam htjela vjerovati, da sam tvoja jedina ljubav, onako, prava, iskrena, posvećena. I još uvijek to znam. Još uvijek to osjećam.

Svako proljeće osjećam te u zraku. Znam da si tu. Osjećam te kako stojiš i iz daljine promatraš moje prozore. I gledam u mrak, tražim te pogledom u sjenama drveća, čujem tvoje korake u zvucima kiše, očekujem te. Očekujem te već deset godina. Očekujem da se iznenada stvoriš i da kažeš kao da nema tih deset godina Mali mišu, što je? Volim te mali mišu...

Pustim si Apokalipso i potonem u uspomenama.... Pokušavam se sjetit kako izgledaš, pokušavam osjetiti dodir tvoje ruke na mojoj... Ali ne mogu... jednostavno, previše je vremena prošlo. Ostao je živ jedino osjećaj. Osjećaj o tebi, sjećanje na ljubav koja je bila u zraku između nas dvoje.

Živo se sjećam jedino tvojih očiju. One su bile ogledalo tvoje duše. One su bile ogledalo moje duše.
Jer mi smo bili jedno, rastavljeno u kozmičkoj igri podjela reinkarniranih duša prije milijun godina, ponovno spojeni ljeta gospodnjeg tog i tog. Ponovno rastavljeni ljeta gospodnjeg tog i tog.

Ponor je bio predubok, razlike prevelike.

Uvijek će biti.

Zauvijek tvoja bez obzira na vrijeme. Vrijeme ne postoji za nas dvoje.

Sresti ćemo se opet u nekom drugom životu, na nekom drugom mjestu.

Sretnijem mjestu.
olimpia @ 21:09 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
Prije, pa, dobrih deset godina, negdje sam pročitala da je nemoguće sastaviti popis od 101 želje... Rekla sam - ma nemoguće i probala sam napisati sve živo što mi je palo na pamet da želim ili da bih možda poželjela jednog dana željeti. I ne, nisam stigla dalje od 20! Jednostavno više od toga nisam mogla poželjeti. Pa sam krenula:

- želim završiti faks (ispunjeno)
- želim naći dobar posao
- želim da se tata ne muči na poslu
- želim da sestra nađe dobar posao i da bude sretna
- želim da mama nema psorijazu
- želim da se svima mojim prijateljima želje ispune
- želim da svi nađemo sreću i radost
- želim da nitko koga volim nikada ne osjeti tugu
- želim.................

I na kraju, kad sam malo bolje pogledala popis, shvatila sam da sve te silne želje stanu u samo jednu:

Da svi koje volim, poznajem, koji me okružuju budu sretni. Jer kad oni budu bili sretni - biti ću i ja.

Više od toga mi ne treba.
olimpia @ 10:55 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 17, 2008
Ne griješiti prečesto. Kakav je to osjećaj?

Uhvatila sam se u retrospektivi vlastitih pogrešaka. Malih, velikih, opasnih, bezazlenih.... Kako nemam baš običaj gledati u prošlost prečesto i pretumbavati događaje po principu što bi bilo kad bi bilo, ovaj me val introspekcije i revizije duševnog stanja iznenada zatekao, naravno, onda kada mi to najmanje treba.

Počele su me progoniti greške iz prošlosti. I ne mogu ih se otarasiti. Kako je geda rekla u prošlom komentaru, tako bih se i ja najradije ispljuskala zbog svojih glupih pogrešaka. I ne mislim pri tome na nekakve blamaže u javnosti jer kad bih se i njima zamarala ne bih stigla živjeti uopće.
 Inače sam sklona valjanju gluposti i izvođenja pizdarija u javnosti, tako da sam se tu pomalo i navikla na vlastitu glupost.
Što je meni popiknuti se pred brdom ljudi, pametovati pa ispasti glupom, režati na bolju polovicu pred svima,  ne znati držati jezik za zubima pa slučajno opsovati pred nekima koji to i ne bi trebali čuti, divljati i tome slično... To je normalno za moje Uzvišeno Glupočanstvo.

Ali mislim na debele, masne, proganjajuće pogreške koje, ma koliko se trudila ne mogu izbrisati iz pamćenja.

Da li i vas proganjaju? Kako se nosite s time?

Ja sve teže i teže. Odjednom mi dođu na pamet, pa mi se grlo stisne a srce mi na trenutak stane pa počne divljački lupati i cijelo vrijeme me pritišće u grudima taj osjećaj da nešto moram ispraviti ali nikako ne nalazim ni načina ni modaliteta kako to napraviti.

Takve se greške ne mogu ispraviti.
A ima ih dosta.

Uvijek se tješim da ima ljudi koji i gore griješe od mene. Govorim sama sebi Oprosti prvo sama sebi pa će ti i Bog i Svijet oprostit... Ali ne pali... Onda krenem okrivljavati druge, situaciju, Boga sve svece za to što sam učinila jer se ne usudim obrušit sama na sebe onako kako vjerojatno i zaslužujem... Pa se onda vratim na izjedanje mozga i srca zbog toga što sam učinila, grizem si ruku, prste, čupam nervozno kosu, prije spavanja se tisuću puta okrenem u krevetu uvijek iznova proživljavajući svoju glupost.... Nemali broj puta sanjam kako ispravljam ono što učinih, kako odabirem neki drugi trenutak i neki drugi put.

Ali ujutro kada se probudim sve počne iznova.
I tako stalno u zadnje vrijeme.

Svi mi volimo misliti kako smo bezgriješni i uvijek pravedni iako duboko u sebi znamo da to i nije baš tako. Barem ja tako mislim. Kako su neke druge stvari krive za naše pogreške. I uglavnom tako i živimo. Ali što kada se pogreške počnu obijati o glavu, na bilo koji način?

Što onda?
olimpia @ 12:16 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 16, 2008
Živci su me konačno potrgali. Prepustila sam se osjećaju bespomoćnosti do kraja. Prepustila sam se najdubljim, najgorim emocijama da me vode, pustila sam bijes da izađe na površinu, ne trudim se ni najmanje zatomljavati prijezir i netrpljivost prema svemu što mi se ne uklapa u sliku savršenog svijeta.

Crni podočnjaci, raskuštrana i nepočešljana kosa, tri krpice bez reda nabacane na sebe, obvezne tenisice i cigara u rukama - tako ćete me prepoznati. Na kavi, na ulici, u dućanu... odmah na prvi pogled očito da "veselje ne stanuje u mozgu tog čupavog ludog stvorenja" - sigurno je prvo što biste pomisli da me sretnete...

Mrgud. Sjećate se Mrguda? E, pa takva sam trenutno. Zbuljena u ekran (bilo koji - važno da je ekran), crvenih očiju, razmazane maskare, u oblaku dima, nervozna, nabrijana, depresivna, anksiozna, ljuta... Sve ljepše od ljepšeg. Baš sam si krasna.

Ljuta na sebe. Ljuta na svijet. Ljuta na sebe i svijet.

Najbolje kad prodajem priču drugima kako radost treba tražiti u sebi, u malim stvarima, kako treba gledati u budućnost. Ma kome ja to serem? I sad meni drugi tu istu priču prodaju. Je, ljudi ja sam tu priču osmislila, ne pali ni najmanje.

Ono malo kuštravo stvorenje s dva roga na glavi i špičastim repom na uho mi stalno šapuće Možeš ti bolje, moraš biti u svemu naj, moraš sve napraviti kako treba, moraš bit uspješna, zdrava, pametna i lijepa, moraš bit ovakva onakva.... Moraš biti savršena... Pa ga klepim kao kad lupiš komarca kada ti zuji kraj uha dok spavaš, ali stvorenje se ne da, stalno mi šapuće, stalno me nervozira... Jer  sad nemam kontrole nad svojim životom. A ja sam control freak.

I  cijelo vrijeme imam osjećaj da hodam ali se ne krećem, da grabim prema naprijed ali stalno ostajem na istome mjestu. Znate onako kao kad sanjate da trčite ili bježite ali nikako da se teške noge pokrenu i koliko god se tjerali da potrčite još uvijek stojite na mjestu, a opasnost je sve bliža i bliža. U snu se to lako rješava - samo se probudim. A kako se probuditi iz ovakvog sna?

Je, nije lako živjeti sa mnom. Zajebano sam ja stvorenje. Komplicirano do jaja. Sama sebi navjeći neprijatelj.


olimpia @ 11:16 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
utorak, travanj 15, 2008
Ne mogu izdržati a da se ne osvrnem na Puk Puk aferu. Eto, ja naivna kakva jesam, na prvu sam pomislila "Oh, Bože, jadna žena". A onda, malo pomalo, kako prije nisam uopće pratila što se događa s tim likovima, počinjem čitati jedan, pa drugi članak... i sve si mislim "Gdje ima dima ima i vatre".



Kao prvo, uopće mi na pamet nije palo da se oni malo šmrču. I da je gospa možda zato na medikamentima. Uopće mi nije palo na pamet da gospon koji visoko kotira u novinskome svijetu svoje traume rješava bijelim. Uopće mi nije palo na pamet  da iza svega stoji ipak malo drugačija priča.

I onda atentat. Ako se tako uopće može nazvati. Kad nekoga treba likvidirati, onda se rijetko pošalje onakvog dibidusa koji nekog ne bi mogao izbliza upucati. Ili je naš narod u svemu traljav, pa onda ni jadna mafija nema da plati poštenog ubojicu da smakne tamo nekakvog ninju Pukanića.

Pa ono prislino odvođenje ženske. Da, pitam se, je li moguće da se tako nešto dogodi usred svjetala reflektora i hrpe novinara, da se odvede žena koji izgleda puno smirenije nego ja kada imam PMS i da tu nitko ništa ne može? Stvarno ljudi moji, do kud to sve smrdi kada se i to dozvoljava?

Pa na kraju veleglasna i velejasna gospa Rudan. Žena koja uvijek teatralno u svim medijima naglašava naglašava svoju neovisnu pamet i jezik, koja se uvijek zgraža nad nepravdom jasno i glasno da svi vide i znaju koliko je u stvari neovisna i hrabra - upravo ona podvila rep i pobjegla. Bitno da se obrušava svom silinom na manekenke koje se probijaju preko svojeg izgleda. I ona sad ispala sponzoruša veća nego one koje uopće ne poriču da to jesu.

Mislim, a što reći nego: BLJAK, FUJ, UAH, FUJ, BLJAK, BLJAK  ODVRATNI STE SVI SKUPA.
olimpia @ 13:58 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 14, 2008
Evo me nazad.... Malo sam se raspala na sastavne dijelove zadnjih nekoliko dana pa nisam ni stigla do kompjutera.

Moram se pohvaliti da sam nakon duuugo vremena bila vani u gradu, prvo na nekoj fancy proslavi rođendana u najskupljem restoranu, a onda sam se dokrajčila pelinom u okolnim klubovima. Sve smo to, kao i svaki vikend, začinili dobrom svađom, mojom histerijom za koju bi vjerojatno prije imali razlog za  prisilno odvođenje mene nego jadne gospođe Pukanić.

Iscrpljena od psihoze koja vlada u mojoj firmi i dokrajčena silovitim PMS-om koji me uhvatio tjedan dana ranije aposlutno nespremnu na hormonalne napadaje, odlučila sam otići na bolovanje i posložiti kockice u glavi i dotjerati iscrpljeni organizam u red.

Osim toga, trodnevna migrena me natjerala na razmišljanje pa mi poput signalne lampice daje do znanja da nešto nije u redu s mojom tikvom.

Sve moje drage blogere ću danas pozorno obići, naravno, nakon što izvršim jedno još desetak obvezica pa da na miru mogu sjesti i kao čovjek pročitati sve drage mi napisane s desne strane.

A i molila bih da mi neko upućen objasni što se to događalo s gospom Pukanić jer sam za to tek čula jučer ni ne željevši zapravo čuti, ali je ostao Red Carpet na Novoj dok sam nešto radila i uho mi zasvrbila ta novica pa sam ipak popustila i odgledala taj mučan prilog.
olimpia @ 17:53 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 9, 2008

USTAV RH -  Svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama. Svi su pred zakonom jednaki.

Je li to uistinu tako?

Jedan od najcjenjenijih i vjerojatno najizgovaranijih pojmova današnjice (osobito u Hrvatskoj) je sloboda.

Kako kaže wikipedija Sloboda se odnosi, u općenitom smislu, na tvrdnju biti »slobodan« (neograničen, nezarobljen). Francuzi su ustanovili da je stanje slobode prirođeno čovjeku radi činjenice da posjeduje dušu i svijest, s dodatkom da svaki odnos s društvompodrazumijeva donekle gubitak slobode. No, ideal slobode pokretač je ljudske aktivnosti, dok društveno ograničavanje slobode pojedinca mora i može biti jedino dopušteno na sprječavanju gubitka sloboda drugih jedinki. Time se ostvaruje društvena ravnopravnost, socijalna država ali postoji opasnost od gubljenja kriterija i individualizma, poput poznate uravnilovke u komunističkim državama.

Svatko od nas slobodu doživljava na svoj način. Hrvatska kao društvena tvorevina i kao skup jedinki koje su u većini željele slobodu odn. da Hrvatska ostane cjelovita i pod vlašću demokratski izabrane vlasti od strane jedinki koje se pišu hrvatske nacionalnosti - slobodu je ostvarila u Domovinskom ratu.

Međutim, ponukana svakodnevicom i zbivanjima oko sebe konstantno si postavljam jedno pitanje:

Koliko smo uistinu u današnjem društvu slobodni?

Ako uzmemo da razvoj društvenih sloboda ide nekako slično kao i u ostalim "demokratskim" zemljama poput npr. Amerike, Italije ili neke druge, neminovno je zapitati se to pitanje, jer društvo koje dopušta tzv. slobodu izražavanja, djelovanja i javnog iznošenja stava očito ne može to pravilo primjenjivati egalitarno za svih s obzirom da smo svakodnevno svjedoci sve goreg i sve očitijeg kršenja ljudske slobode koje ima svoje uporište i legalnu osnovu u zakonima neke države.

Primjerično, možete govoriti što želite. Ali ćete snositi posljedice ako vas netko za to odluči odvesti na sud jer prema zakonu na to ima pravo. Iako možete govoriti što želite, sud može presuditi u korist vašeg tuženika i morati ćete platiti globu za klevetu. Ako nemate novaca to će bitno ograničiti vašu slobodu.

Dalje, država i vlast donose zakone koje su nemali broj puta na štetu građana. Kako se oni smatraju predstavnicima naroda u posrednoj demokraciji  za razdoblje od 4 godine, vi nemate pravo ni načina utjecati na njihove odluke. Osnovni i najbliži primjer za to vam je neobjavljivanje referenduma o ulasku naše države u EU i NATO. Druge primjere se ni neću truditi navoditi.

U biti sjetila sam se još jednog - ako vam netko provali u stan  nemate pravo braniti svoje vlasništvo. Dakle, ako provalnika u 3 ujutro odalamite po glavi završiti ćete u zatvoru jer ćete po zakonu počiniti veći kazneni prekršaj nego on. Krasno.

Znači, ako vaša država odluči da biste se sutra mogli pripojiti susjedima, vi do sljedećih izbora ne možete učiniti ništa po tom pitanju. Slobodni ste?


Nadalje, u RH se iz državne blagajne plaća daća Katoličkoj Crkvi. Kako vjera i vlast moraju biti odvojene, osobito zato što u državi živi i nemali broj građana drugačije vjeroispovijesti - i oni su prisiljeni to indirektno to plaćati iako to vjerojatno ne žele.

S druge strane, u svakodnevnom životu, svjedoci smo umanjivanja vrijednosti žena kroz nejednakosti u pozicijama i plaćama, svjedoci smo kršenja prava radnika na sve moguće načine i to se većinu puta ignorira s obzirom da biste se mogli tužiti s nekim za to morate imati novaca, a ako ste običan radnik - vjerojatnije je da ga nemate. Dakle, tu vas država samo nominalno štiti iliti mrtvo slovo na papiru.

Isto tako, sistem štiti bogate jer su zakoni krojeni po njihovoj mjeri, a ti isti redovno nelegalnim potezima i korištenjem utjecaja svakodnevno na razne načine ograničavaju slobodu drugih, običnijih ljudi.

Također, ovo vam društvo uopće ne garantira ono što je propisano ustavno kao ljudska elementarna fizička prava: pravo na hranu i piće, pravo na odjeću i krov nad glavom, pravo na obrazovanje - tj. pravo na dostojanstven život. Ako ste gladni, goli i bosi to zasigurno na najgori mogući način utječe na prakticiranje i ostvarivanje vaše slobode.

Opet, ako pogledamo famoznu Ameriku ili čak Nizozemsku, možemo uvidjeti da prakticiranje slobode kako si oni zamišljaju dovodi do izopačenosti i štetnih utjecaja po društvo. Stvaranjem stranke pedofila u NL zasigurno postoji opasnost po živote i slobodu djece. Zabranom komunističkog djelovanja u Americi oni krše vlastiti ponos i diku  - demokraciju - na najočitiji način. Dopuštajući djelatnost raznoraznih sumnjivih sekti dovode u opasnost mnoge ljude koji mogu biti ili zavedeni ili na meti takvih sekti. S druge strane progone svakog sumnjivog muslimana.

Ako se i naše društvo razvija (ili bolje reći nazaduje) u tom smjeru - koliko jesmo i koliko ćemo uistinu biti slobodni?

I što je na kraju krajeva sloboda? I da li taj pojam uopće ima smisla danas koristiti kada se pod tim podrazumijeva sve i svašta, a najmanje ono što ona uistinu predstavlja?

Da ne duljim i ne odem previše u širinu - ja se ne osjećam slobodnom.

A vi?

olimpia @ 17:14 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
ponedjeljak, travanj 7, 2008

Nedjelja bi trebala biti ugodan dan. Nedjeljom bih trebala zaboraviti na sve loše, sve što je uznemirujuće.

Nedjelja je dan kada bi jutro trebalo započinjati s lijepim vijestima uz kavu. Nedjelja je dan koji treba završiti s optimizmom.

Ali, to nije bilo tako.

Novine su, kao i uvijek prepune crnih vijesti, kao da se ništa, ama baš ništa pozitivnog ne događa u ovome gadnome svijetu.

Kakav je ovo svijet u kojemu ja ne pronalazim ništa vrijednog?  Svijet u kojem gnjusno bogati žele biti još gnjusnije bogatiji, u kojem najjači žele biti još jači i potlačiti još više nemoćnih, u kojem prevaranti  i lopovi dobivaju zaslužja...

Svijet u kojem se plače za zločincima. Svijet bez empatije, bez pomoći, bez bliskosti, bez trunke povjerenja.

A što s nama „neprilagođenima“ u takvome svijetu? Kako se riješiti tog osjećaja bespomoćnosti pred sustavom koji ne dopušta elementarna čovjekova prava, koji lažnu slobodu proglašava vrijednom pogibije?

Ali pravda pod Bogom još uvijek postoji. U to sam se uvjerila jučer. Znam da će mnogi reći da sam zla što su ispričati ovo što slijedi, ali to mi je bio prvi očiti dokaz da je karma ipak nesmiljena.

Na našem jednodnevnom izletu, odlučili smo poći do Raše. Na cesti nas je pretekla grupica bikera na sportskim motorima. Predzadnji među njima sa sobom je vozio i mladu djevojku. Svojom vožnjom natjerao nas je u kraj da bi ga propustili između nas i drugog automobila.  Ugrozio nas i onog u suprotnom smjeru. Vjerujte, nije vozio sporo. Kilometar dalje, iza malog zavoja, možete pretpostaviti što nas dočekalo. Kolona automobila, ostatak auspuha na cesti, razbijen auto i dvoje je ležalo na obali rječice. Grupica ljudi oko njih.

„Možda ipak nisi trebao pustiti ga da prođe između nas, razbio bi se jer bi morao kočiti iza nas, ali vjerojatno bi ostao živ.“  - kažem ja mojem.

„A tko je mogao znati. Uostalom, i zaslužio je.“- veli on.

„Znaš koji je to? To je sigurno onaj koji je žurio da stigne kompanjone koji su odvjetrili ispred njega. To je sigurno onaj sa curom odostraga...“ – velim ja.

„Da, sigurno je taj, htio se preseravati pred curicom. Sada se može preseravati. Ako nije sletio u vodu, nema šanse da je ostao živ.“ Tada još nismo znali da nije preživio. Nadali smo se da je preživio i u toj nadi se vratili kući.

On nije preživio. Ona je s teškim ozljedama. Pitanje je hoće li preživjeti. Braća bikeri stajali su u šoku. U nevjerici. A što su mogli očekivati?

Išao je iza zavoja PRETICATI AUTOBUS. A nije bio balavac. Mrcina od 30 i kusur godina. Mrcina koja je već vjerojatno dvadeset godina na cesti.

Ne može mi nitko reći da nije bilo za očekivati. Ugrozio je nemali broj ljudi na cesti da bi svojoj djevojčici pokazao tko je gazda na cesti.

I bogami, pokazao je i njoj i svima nama. Na pravdi Boga dogodilo mu se ono što mu se dogodilo.

I iako žalim svaki ljudski život – za ovim ja neću plakati.

Jer što da je odnio nevini život?  Što da smo mi zbog njega sletili sa ceste koji smo vozili po propisima? Što da je ubio nekog u autu u koji je lupio?

Nekako nakon toga vjerujem, da će se svima onima koji čine namjerno zlo i za to se nimalo ne pokaju - bumerang ipak vratiti.

Kozmička je pravda spora, ali dostižna.

Kad – tad, kažem ja... kad - tad

olimpia @ 19:00 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, travanj 5, 2008
Gledaj rajo kako te američki krelac dignuo govorom! Svaka čast njegovom PR-u, točno mu je rekao što mora reći da bi raja pala u trans - KEYWORDS:

DOMOVINSKI RAT

ŽELJEZNA ZAVJESA

SLOBODA I NEZAVISNOST

JEDNA OD NAJLJEPŠIH ZEMALJA NA SVIJETU!!!

Da mi je znati koja mu je hrvatska prodana duša pisala govor? Da mi je znati koji je kurac u glavama onih idiota koji su mu došli pljeskati? Jel' znaju da su došli pljeskati cijeloj jednoj marketinškoj mašineriji koja okružuje tog polupismenog idiota? Jel' znaju da on ni  ne zna gdje se nalazi, ali zato kompanije koje ga financiraju itekako znaju da imamo naftu novoga doba? Već ionako prodaju nama našu vodu iz špine... A da, a što si mislila rajo - čija je Bistra? Od Coca - Cole, nego čija...

Kako sada jadno i bijedno izgleda hrvatski narod, trsi se i čupa, troši pola budžeta da bi jednog stočara naučio da na karti zapamti gdje se nalazimo... Jad i bijeda, sramota....

Gdje je ta Amerika bila kada su nas gađali? Morali smo im platiti da dođu i da obuče naše vojnike, PLATITI, nisu sami došli "braniti mladu demokraciju". Morali smo ih na koljenima moliti da nam pomognu.

Digli su se jedino kada su Srbi krenuli na Kosovo. A što misliš, polupismena rajo, zašto su baš Kosovo išli braniti? Zato jer je bogato raznoraznim nalazištima! Jebe se NATO-u i Americi za jednu malu Hrvatsku ili Kosovo...

Polupismena raja će sada brujati "Kako je divan, živjela Amerika..."

Rajo, prvo malo u školu naučiti čitati i pisati pa onda pročitati i koju knjigu da bi mogla pljeskati okupatoru i tiranu kao što je dablju! Prodane duše hrvatskog naroda, sramiti se možete sebe.

HRVATSKI POLITIČARI - SRAM VAS MOŽE BITI, SVE DO JEDNOG
olimpia @ 11:19 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
petak, travanj 4, 2008
Dragi blogeri, odlučila sam pisati vam o sebi. Ne kao u onoj reklami ja i batmobil, već o sebi, o meni koja živi svoj život unutra, duboko, skrivajući taj život kao zmija noge od svijeta.

Ne znam zašto sam to odlučila, vjerojatno zato što sam nacvrcana i to dobrano (suton će to dobro znati :))) pusa sutonu). Jedino sam tada iskrena prema sebi do kraja.  Možda razlog leži i u tome da se na ovom blogu pojavljuju samo fragmenti mene kao osobe, nikad ogoljene do kraja, uvijek pomalo skrivajući svoju golotinju, svoju dušu i sve što me iskreno muči.

Sada sam gola pred vama. Želim da to znate.

Ovaj grubi post dolje i onaj prije njega odražavaju samo dio onoga kakva sam ja zapravo. Nikad, ama baš nikad neću se svrstati u neku skupinu ljudi koja nešto a priori podržava ili ne. Jednostavno nisam takva osoba.

Kakva sam politički? Ekstremist. Ali u oba smjera. Socijalist i nacionalist. Zašto? Zato što  je socijalizam kakav je postojao u Yugi jedini oblik društvenog uređenja koji naginje ka utopiji. I da, znam da u svakome uređenju postoje pojedinci koji će učiniti sebi bolje. Ni jedan sustav danas nije imun na čovjekovu glupost. Ali da poštujem i volim komunizam i socijalizam - to stoji.
Nacionalist? Da, jesam. Preponosna sam na hrvatsku povijest, baštinu, kulturu i sve povezano sa ovom zemljom iako možda genetski i nemam previše veze s njom. I da, ne mogu oprostit rat. Ne mogu.

Da li sam možda anarhist? Vjerojatno jesam u smislu da očekujem da će nakon anarhije svijet postati bolje mjesto.

Homofob? Nisam nikad bila. Volim ljude bez obzira na to što su po demografskim karakteristikama ili seksualnoj oriijentaciji (ne ubrajam tu pedofile). Sve što trebaju po meni imati da bi ih voljela jest plemenitost, osjećaj za pravdu i nepostojanje pohlepe. Ali da me živcira konstantna potreba homoseksualnog dijela društva da hetero pojedince preobrate - živcira me. Ako ja njih uvažavam - neka i oni mene uvažavaju, jednako kao i one koji se možda protive takvom načinu života. Ne moraju mi goli paradirati da bi me uvjerili da je to ok.  Ni ja njima ne paradiram sa čupicom izloženom nihovim pogledima.

Crkva? Vjernik sam (u smislu da nisam pripadnik isključivo jedne religije). Vjerojatno vjerujem u Isusove riječi više nego što mnogi deklarirani vjernici vjeruju i poštuju. I držim ih se maksimalno.
Ali ne, ne mogu probaviti institucionalizaciju ljudske vjere. Nikako i ni u kojem obliku. Kada se odreknu svoje cjelokupne imovine u ime siromašnih, prva ću doći, oprati i poljubiti im stopala.

Divim se životinjskome svijetu, duboko ga volim i poštujem. Plemenitijie  su životinje  od ljudske rase. Nažalost.

Mizantrop? Nisam, upravo zato što volim ljude se toliko i ljutim na njih. Da ih ne volim ne bih ni trznula na to što sebi čine.

U što vjerujem? Kao pravi naivko, vjerujem u moć ljubavi, duše i razuma da će jednoga dana ipak nadvladati ovo smeće koje nas okružuje.

Feministkinja? Sačuvaj me Bože, ne pada mi na pamet loviti se pneumatske bušilice kad znam da bi me otprdila čim bih ju uključila. Ali, da bih zolju sprašila u kuću krelcu od 150 kg koji je izmlatio svoju ženu - bih. Isto tako, tu bih ženu pitala di joj je pamet da ostaje s takvim idiotom u 21. stoljeću kada se to ipak može nekako riješiti, bez obzira na to što će selo reći.

Sponzoruše? Kokoške. Nemam što reći o njima.

Europa? Jednoumlje nove vrste. Iako sam ekonomist, poznajem mentalitet hrvatske rase i svjesna sam činjenice da socijalni kapitalizam kod nas neće nikada zaživjeti. Zato nam je bolje da se ne guramo tamo gdje nam nije mjesto, Osim toga, imamo dva resursa s kojima itetkako, kao i Norveška, možemo ucjenjivati Europu - MORE I PITKU VODU.

Kapitalizam? Zakon džugle. Ništa više od toga. Pohlepa je glavni motivator. Mrzim pohlepu.


Ali najviše od svega, najviše od svega mrzim nepravdu. Nepravdu u bilo kojem obliku, u bilo kojoj situaciji, s bilo kojim opravdanjem.

Kada vidim nepravdu sposobna sam i ozlijediti, raniti, čak i ubiti.

Najosjetljivija sam na nepravdu. Ona me proždire. Ona me ubija. Svaki dan. Ne prema sebi, već prema bilo kojem nemoćnom elementu koji egzistira u ovome svijetu.  Prezirem nepravedne, licemjerne i opasne. Spremna sam ih likvidirati. Otuda onakav moj stav prema svemu. Nepravda me čini bolesnom, a kada sam bolesna reagiram poput bolesne ili bijesne životinje - grizem.

I ne, nisam više pacifist. Bila sam to nekada dok nisam osjetila na svojoj koži primitivnost i krvoločnost. Dok nisam ušla u psihologiju čovjeka i shvatila da on, na ovome stupnju razvoja, ne reagira na ništa osim na to da se na nasilnika jednakim načim udari nazad. Bio on psihološki ili fizički nasilnik. On razumije samo način na kojem on komunicira sa okruženjem  -  a to je nasilje.

Čak i ovo što sam napisala, nije dovoljno da bih ogolila sebe do kraja. Jednostavno, po nekim sam pitanjima previše komplicirana da bih to mogla iznesti u nekoliko rečenica,  pogotovu na ovome digitalnome mediju.

 I ne, nisam pratila boravak gospona dabljua da bih mogla sutra kompetentno raspravljati o tome.

Jednostavno, želudac mi se previše okretao da bih to učinila.

olimpia @ 22:27 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
Od milijun duša što svoja žitija u glavnome nam gradu živu, dvije i po duše rvacke i deset iračkih i palestinskih, digle glas protiv tuđe čizme i imperijalističkog terora američkog dušmana.

Uz te dvije i po duše, svoju dušu ispustio i glas rvackoga naroda, gdje od toliko bučnih dva izađoše na ulicu boriti se za ono za što su se i branitelji lavljeg srca prije 15 godina borili i živote dali.

Uz teške muke, obavijen tišinom i s dva transparenta, preminu je danas, dana gospodnjega 04.04.2008.  u 17 h sati duh nezavisnosti rvackoga naroda, pregažen od strane straha običnoga puka, prodanih političkih duša, siromaštva duha i novaca, jada i bijede svekolikoga rvackog pučanstva. Pregažen od strane surova kapitalizma.

Umro čemeran jer mu lagali da to čine za njegovo dobro, za dobro djece nam naše, za dobro Lijepe nam naše.

U tuzi je ostavio budućnost naše djece i buduću rvacku djecu, prepuštajući ih volji, milosti i nemilosti stranaca što polakim, ali sigurnim korakom stežu obruč oko jadne nam Lijepe naše.

Ostatak tugujuće obitelji moli za tihu sućut.

Posljednji ispraćaj nekima nam dragog, a nekima nedragog nam pokojnika održati će se sutra na Markovu trgu, simbolu hrvatske slobode govora, u prisutnosti samo odabrane publike  i nekolicine njegovije krvnika.

Epitaf:

Umro je za našu slobodu.  Ubili ga zbog tuđe, prekooceanske.

Nekad nesalomljiv, nepokoriv, gord i snažan, nosio je ljubav u srcu boreći se protiv zla prekodrinskog, snagom želje za slobodom pregazio neprijatelja.

Glavu mu pognu, čizmom pritisnu vrat i u čelo pljune, jedan jedini,  ipak nepobjedivi neprijatelj. Pokorio ga premoćno jači neprijatelj.

POHLEPA.


Počivaj nam u miru, duše hrvatski...



olimpia @ 18:38 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Danas u Rvacku dolazi velevažan gost. Rvacko, na koljena padni i pokloni se idiotu koji ni ne zna u koju državu dolazi. Rvacko, pogni glavu po milijunti put, nek' te pregaze političari, ionako te ni ne pitaju što ti misliš o svemu.

Hdz-ovci dobili naloge po cijeloj Rvackoj - u kamione, autobuse, traktore, s čim god mogu - ukrcaj pa pravac Zagreb po direktivi mahat zastavicama onom idiotu. Uz obvezatni smiješak - zna se.

Narode, digni se više na noge, pa što nam ovo treba da svima naša politika guzicu liže? Uvijek smo bili i biti ćemo sami! Nema nikog koga je briga za neku tamo Rvacku, jebe se svima i za nas, ne trebaju oni nas da bi nam, jel'te, pomogli od sveopće propasti, kako kažu, ako ne uđemo u EU, ako ne uđemo u NATO.... oni trebaju nas da nas izmuzu gdje god stignu, da nam ljudi rade kao Kinezi za 1 dolar, da im prepustimo more, ne da im prepustimo (to je blagi izraz)  - da ga se po mogućnosti i ludosti naše politike totalno i odreknemo!

Odrekni se svega Rvacko draga, pogni glavu, naguzi dupe i poliži cipele nepismenije idiota koji ti govore što ti je činiti! Da, to nam poručuju,  dok naša mila politička lica samo gledaju gdje će svoje masne, debele prste zariti u javne nabave i posjesti debele guzice u mekane fotelje.

Trpi Rvacko kad se na noge ne znaš dignuti!
olimpia @ 07:18 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 3, 2008
Taman smo izlazili iz kafića kada mi je On rekao "Hej, si čula?". Pogledam ga upitno "Koje? Ne, nisam"

"Ubio se Korade" kaže on.

"A kako? Gdje su ga našli?" pitam ja.

"Ne znam, nisam uspio čuti..."

"Nije se ubio, smaknuli su ga i neka su ga."

"Kako znaš?"

" Ne znam, imam feeling..."



4 sata kasnije otvorili smo teletekst.

"Da, imala si ti pravo. Tu piše da je bila pucnjava i da se ubio. Nema šanse. Kada im je ubio legu nije mu bilo spasa. Ovo je priča za javnost."

"Hm, eto vidiš, danas sam vidovita"

Uostalom i nije smaknut zato što je bio opasan za javnost, nego zato što je bio opasan za sve one koje je dobro poznavao i za čije je mutne poslove dobro znao.

Prvi put da je nešto učinjeno na obostrano  zadovoljstvo i spas i nas jadnika i velikih lopina.


Hrvatska javnost za ovim i ovakvim "generalom" ipak neće žaliti. Barem se nadam da neće.
olimpia @ 22:04 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Sumoran dan je bio jučer. Vozila sam polako, promatrala ljude kako bježe doma s posla, trče jer nitko nije očekivao kišu. Bar ne onako hladnu. Stavila sam glasno muziku. Baš me nije bilo briga da li se čuje i kroz zatvorene prozore... Baš me briga što ti malograđani sitnih duša misle o meni... 
Par začuđenih sredovječnih gospođa pogledalo je upitno u smjeru mojeg auta, ne očekivajući žensko za volanom u autu iz kojeg teški metal para ona jadna dva zvučnika. Nasmijala sam im se posprdno.

Uvijek se vozim kući uz more. Ljepše je, mirnije... More je svaki put drugačije boje.

Za ručkom se povela rasprava o kući koju On i ja namjeravamo graditi. Kraljica majka inzistira na tome da pitam pater familiasa što o svemu misli. E baš neću. Njegov prvi odgovor na sve je NE. Već sam pola života potrošila na uvjeravanja s njim i sve je uvijek završilo kobno po naš odnos. To će biti moja kuća, ja ću je plaćati, to će biti moja četiri zida, daleko od svih. 

"Ti si neozbiljna. Kad ti za nešto zapneš, ti bi htjela da to bude odma' sutra. E pa, ne ide ti to baš tako!" Salva njegove kritike digla mi je živac. Pogledala sam ga šutke i uvrijeđeno.
"Ja nisam neozbiljna. Ako sad ne budem o tome razmišljala kada ću?" Rasprava je tu završila.

Sjela sam, zapalila i srkala čaj. Pogledala sam kroz prozor u nadi da će se pojaviti barem naznaka sunca. Ništa... Nebo je bilo iste boje kao i otok preko puta, a otok je bio iste boje kao i more. Siv, bezličan, dosadan... A umor duha i tijela nadvijao se iznad moje glave kao Draculina sjena.

Umor me konačno svladao. Oči su se počele sklapati same od sebe. Crne slutnje su se počele motati oko mene.

"Odi, lezi kod mene... Mazi me"  - rekla sam mu. Legao je kraj mene. Okrenula sam mu leđa i ugurala mu se među ruke.

Zaspala sam. Čak sam i sanjala. Sanjala sam čudne situacije. Sanjala sam neke čudne događaje. Ništa nije imalo veze s onim što sam ikad doživjela.
Probudila sam se mokre glave, izbezumljena, nisam znala gdje sam. On je sjedio tiho kraj mene. Gledao me svojim lijepim, dječjim pogledom. Mazio me po glavi i licu.
"Zaspala si, devet je sati. Nisam te htio buditi, tako si lijepo nanala da mi te bilo žao probuditi. Nančila si kao janješce..."

U tom sam trenu shvatila da ga zbog toga volim. Shvatila sam da mi ništa nije važnije od toga da On bude sretan.

Šetali smo uz more, vlažan zrak je punio pluća, depresivno vrijeme pritiskalo nas je do te mjere da smo se iznenada posvađali. Svatko je odšetao na svoju stranu. I sreli smo se opet na povratku na istom mjestu.

"Dobra večeer susjeda" posprdnim tonom rekao prolazivši kraj mene. Okrenula sam se "A kamo ti sad ideš? Ne misliš se sa mnom vratiti s autom". On stane, vrati se "Ne, ići ću pješke nazad, Dobar trening". I prođe kraj mene kao da se ne znamo.

Bez riječi sam sjela u auto i odvezla se doma.  Kad sam se sparkirala, mačka je s vrha ceste uočila moju priliku i počela mijaukati kao da ju netko čupa. Zaletila se na mene i zarila mi  nokte tako duboko da sam ju poželjela uloviti za vrat.

Ušla sam u stan, On je već bio u sobi. Sat vremena tišine. Nitko nije rekao ni riječ.

A onda je došao u kuhinju i izvadio sir. Sir. Samo sir.

"Mmmm, dobar je" promrmljao je sebi u bradu. Ja sam i dalje šutila. Okrenuo se na peti i otišao u sobu. Zatvorio vrata. Nakon 5 minuta opet ušao u kuhinju.

"Daj i meni malo" rekla sam. Stavio je narezane komadiće pred mene. Pospremio ostatke s kuhinjske ploče. To nikada ne radi. Baš nikada.

"Volim te, znaš?" progugutala sam.

"I ja tebe medo mali, i ja tebe" - odgovorio je .

Svađa kao da se nikada nije ni dogodila.

Vani se dignuo vjetar, lakši i reskiji zrak je ulazio kroz prozor. Tišina je bila nekako lakša. Lakše se diše, pomislila sam.

Sutra je novi dan, ne isplati se u gorčini ići spavati.
olimpia @ 11:09 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 2, 2008
Čitajući sutonov post o pisanju zatekla sam se u razmišljanju o vlastitom izražavanju. Prisjetila sam se sebe od prije desetak godina kada sam samo pisala i pisala, od pjesama do proze, rječnik koji sam tada upotrebljavala bio je bogatiji i izražaj puniji, sočniji, zanimljiviji.

Prisjetila sam se jedne sasvim drugačije osobe, pune života i doživljaja, bogate duhom i mišlju, bogate cijelom lepezom najrazličitijih osjećaja.

A onda su se neke stvari u mojem životu počele mijenjati i ja skupa s njima. Pritisnuta svakodnevicom prestala sam se baviti samom sobom, a svoju pažnju usmjerila na izvršavanje svakodnevnih zadataka - učenje, traženje posla, pomaganje roditeljima. Vrijeme je postalo prekratko za činiti one stvari koje nisu spadale u opis istih.

A ni okolina nikad nije blagonaklono u ono vrijeme gledala na čudake poput mene - bučne, željne promjene i drugačijeg svijeta. Previše sam si ciljeva za ispuniti stavila pred sebe a skoro nijedan kako treba izvršila. Okolina me ipak uspjela dotući. A to je posebno izražajno u ovoj maloj sredini u kojoj, nažalost, moram živjeti i raditi.
Kratak fitilj i netrpeljivost prema mediokritetnoj okolini natjerao me da postanem surova, bezosjećajna, ne posvećujući ni malo vremena neproduktivnim aktivnostima. Namjerno sam otupila jer ne mogu probaviti svijet u kakvom i kojem živim. Ne mogu probaviti ljude i njihove gluposti, ne mogu probaviti bilo kakav primitivizam, fanatizam i zadojenost. Da bih se obranila od ljudske zloće trudim se biti objektivna i racionalna, pa me ljudi na momente doživljavaju hladnom i proračunatom. A kako sam takva u RL, većinom tako i pišem postove.
 Ma, ionako me doživljavaju čudnovato hladnom na ljudske probleme, ali istovremeno i  impulzivnom osobom u nastojanju da postupam ispravno i korektno i trudeći se svakome približiti i na svakoga obratiti pažnju. A oni to ne zaslužuju jer je ljudi su pokvarena rasa, odvratna i zla. Ne trpim ljudsku glupost. Jednostavno ne trpim.
Sve me to polako, ali sigurno rastače iznutra, kao što kiselina izjeda sve čega se dočepa.

Uvijek gledam samo unaprijed, uopće se ne trudim okretati za sobom. Nikad, baš nikad se okrenem u svoju prošlost. To nije baš dobro. Svi podaci, slike, utisci, doživljaji, uspomene - sve je potpuno ili djelomično izbrisano. Ništa ne pamtim i ne trudim se dozvati u pamćenje ništa, apsolutno ništa.
 Ostao je jedino uvjetovani refleks na već proživljene situacije i obrambeni mehanizam koji se povlači iz doživljenog. Kao i pas - kad zatreperi crvena lampica i ja počnem lučiti adrenalin i slinu u očekivanju situacije. Ništa više od toga ja ne osjećam.
Ostala je samo ljuska od nekadašnje osobe koja je život udisala punim plućima, koja je voljela ljude i svijet, koja je voljela sve što je drugačije, novo, zanimljivo.

Kako da pišem  iz srca kada se više ne znam ni smijati iz srca?

Kako da pišem kada ništa ne osjećam? Jedino što mogu jest reproducirati stvarnost koja me okružuje, bez emocija, bez pristranosti, bez impresija. Bez mene.

A srce više uopće ni nemam. Svijet ga je iščupao, prožvakao i ispljunuo.

olimpia @ 10:49 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
Arhiva
« » tra 2008
Index.hr
Nema zapisa.