Moj internet dnevnik
nemam pojma
Brojač posjeta
91521
dream theater
BLOG AZILA IZ RIJEKE
LUKA RITZ


Tvoje svjetlo će sjati sve jače i jače, jer ovo nije kraj - ovo je početak...
ponekad se rode anđeli koji znaju naći put
do svačijeg srca
zaljubimo se u ono čime zrače
zapanji nas boja njihove aure...
ponekad, doduše vrlo rijetko, nečija majka
rodi svačije dijete
nesvjesna koliko je njezina bol 
svačija bol i kako je njezina sjeta
svake majke sjeta
ponekad se rode anđeli miloga lica
besmrtna pogleda
ponekad se rode anđeli radi svih nas
i radi zaspalosti našega srca.

 Elfrida Matuč-Mahulja Krk
Blog - travanj 2009
srijeda, travanj 29, 2009
Skrušeno priznajem da nisam znala za taj slučaj do jučer. Svatko tko je živio u Rijeci barem se jednom susreo s tim sitnim čovjekom. Nisam mu znala imena, ali nije bio jedan on onih kojih bi se čovjek bojao, vidjelo mu se na licu da je bio dobričina.

Kakvo je to vrijeme došlo da jedino što možemo je graditi spomenike, crtati grafite, pisati poruke za one kojih više nema? Za one koji su pretučeni, ubijeni, maltretirani iz čiste obijesti,  iz čistog zla u ljudima.

Zar stvarno ne možemo ništa više? Pa pobogu, nas normalnih ima sto puta više, zašto se imamo bojati malobrojnih kretena? Bojati toliko da okrećemo glavu u nadi da nas isti neće primijetiti? U pičku materinu, što smo stvarno takve kukavice?

Da, takvo je vrijeme došlo. Da, vladaju takvi jer im se to dozvoljava. Jer ih se ljudi boje.

Ja ne zagovaram nasilje. Barem nisam do sada. Ali majke mi, tebe koji si ga bacio bolje da ne vidim uživo. Jer si bacio nedužnog, slabijeg od sebe samo zato da bi svoju usranu malenkost i iskompleksirani mozak nahranio nadmoći nad dobričinom. Majke mi, treba te živog odrati i objesiti za jaja na stupu srama usred grada. Tebe i tebi slične. Dosta mi je bagre poput tebe. I onih koji se boje takvih kao što si ti toliko da puste čovjeka da umre. Vas stoku sram treba biti. Niste ništa bolji. Zapravo u mojim ste očima još i gori od ovog stvora koji se ljudskim ne može zvati.

Neke persone stvarno treba javno linčevati. I stojim iza svojih riječi 100%.

Odbijam živjeti u ovakvome društvu. Odbijam se zvati pripadnikom takvoga društva. Vikati ću na svih stalno, dok me netko stvarno ne čuje. Pa onda nek i taj viče i bori se. Ima nas više od kretena, samo da krenemo hodati pregazili bi ih.

A svima vama koji učite svoju djecu fašizmu, narcisoidnosti, nasilju, netrpeljivosti, mržnji i svemu što stvara ovakve genetske ispljuvke - elegantno jebem mater.

Ako ja jednog dana odgojim takvog stvora - slobodno me ubijte. I donirajte organe.


R.I.P. Simke, siroče, nisi zaslužio takvu smrt.

olimpia @ 20:08 |Komentiraj | Komentari: 10 | Prikaži komentare
četvrtak, travanj 23, 2009
Kada sam izgubila vjeru u ljude? Ne znam ni sama u kojem se to trenu dogodilo, ali nije se dogodilo onda kadase možda, po svakoj logici stvari, trebalo  dogoditi. Štiti me nick pa mogu slobodno progovoriti o tome da sam ljudsku zločestoću, ne - to je preblagi izraz, zlo u ljudima doživljavala od malih nogu. Odgajana u uvjerenju kako treba biti pošten, empatičan, vrijedan - zapravo mi je u jednom trenu postao teški hendikep kada sam se već kao dijete suočila s činjenicom da velika većina ljudi uopće ne razmišlja na isti način kao ja.

Štiti me nick.

Bila sam silovana i izmaltretirana kao dvanaestogodišnje dijete. I to ne jednom. Već dva puta. Od različitih osoba. I zbog toga obilježena kao kurva među vršnjacima. S tim žigom na čelu živjela u maloj sredini. Ne bih ulazila u detalje, moji roditelji to nisu znali, iz jasnog razloga. Kontala sam - ako me prijatelji tako doživljavaju, onda će i moji roditelji. A kao dijete intelektualaca stršila sam kao govno u punču, uzimajući u obzir su se oni doselili i da ne pripadaju starosjediocima, što je bila još jedna otegotna okolnost moga djetinjstva. A ja sam jako voljela ljude. Bila sam tako prostodušna, druželjubiva, sa svima se upoznavala, otvorena, iskrena, uvijek svima pomagala., odličan učenik, svirala klavir, čitala svaki dan po jednu knjigu...

Nikad nisam dobila pozitivan feedback.

Bila sam obilježena.

Do srednje škole sam već bila puna ožiljaka i nesigurnosti, ali sam i dalje vjerovala u ljude: Vodila se vjerom u to da u ljudima uvijek ima dobrog, da treba biti dobar, pomagati, spašavati, svih razumjeti. Sve prigrliti, opraštati, okrenuti drugi obraz. 
Natrijeznila sam se pijanih na rubu smrti, prala glave razbijenima, razdvajala bijesne ovnove u tučnjavama, vadila pištolj iz ruke pijanima, prosvjetljavala reketara ovisnog o heroinu, bila na strani onih jadnih, koje "život vjerojatno nije mazio" pa su "malo" prešli neke granice, ali to nije bilo važno jer u mojoj glavi je u mojoj glavi bila misao "jadni, ne znaju što čine" pa ih treba spašavati, znala tko je provalio u moju kuću ali nikad ružno pogledala tog stvora (di mi je bila pamet, bože dragi), uključivala se u humanitarne akcije, štitila mladog piromana jer "policija ne razumije zašto je on takav", bila na strani onih koji su me kao djevojčicu maltretirali (njih dvanaest me maltretiralo psihički i fizički cijeli jedan dan... ne, ovi me nisu silovali ali su me držali zatvorenu nekoj kući, pokidali mi robu itd. itd.) kada ih je policija po tkoznakojiput kupila nakon pizdarija i mlatila pendrecima.

Do dvadesetih godina bila sam spremna krenuti spašavati svijet. Entuzijast do jaja. Nabrijana pozitivnim porukama o humanosti, dobroti u ljudima, svjetlu na kraju tunela, prosvjetljavanje, pružanje ruke, pomaganje....Tvrdila kako samo treba biti dobar i da će ljudi oko tebe biti bolji. Propovijedala o opraštanju, jadnim zavedenim ljudima, egalitarnost, altruizam, empatija... bla bla.

A onda se dogodio kvrc u glavi. Blackout.

Nije bilo pozitivnog feedbacka. Svijet je bio isti, ljudi oko mene još gori. Dogodilo se "prosvjetljenje" - shvaćanje me pogodilo poput munje u tikvu. Postalo mi je kristalno jasno  da ljudi NE ŽELE biti bolji. Ne žele jer je to naporno. Naporno je biti dobar i truditi se. Naporno je opraštati, naporno je shvaćati. Ljepši im je osjećaj nadmoći, psihičke ili fizičke, ljepši im je osjećaj da je njima bolje nego drugima. To im i je smisao života, na kraju krajeva. Tako je lakše živjeti. Većina ljudi zna da ugađanje najnižim porivima nije niti moralno, niti etično niti dolično niti dobro. Ali im se ne da to ne činiti. Naporno je biti dobro osobom. I točka. Mogu se ja na trepavice postaviti.

Ja nisam dobra osoba. I ja sam možda "oštećena roba". Ja više ne vjerujem u dobro u ljudima.

Samo se i dalje nadam


olimpia @ 09:23 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
petak, travanj 17, 2009
Redovna gužva u jednom od naših Zavoda u kojima rade iste žene već dvadeset godina, već dvadeset godina imaju razdjeljak na istu stranu, već dvadeset godina nepopravljeni prednji zub i nepopravljivo crne podočnjake.... uvijek žute i iscrpljene, kisele.. a jadne su, znam.

Šarolika se ekipica skupila tamo pa ih promatram: mlada dotjerana ženskica, jedna ultra mlada mama, i jedna sfrustrirana računovotkinja koju znam otprije... i jedan muškarac, kojih 35 godina, ispijena lica i poluduge masne kose skupljene u repić. Izbjegavam slušati što tko govori, ali utom uleće stariji gospodin i pita ovog s kosom

- jel gotovo, maajke ti? ka'š ti doć nared?
- a evo, sad sam, a štas ti nerviraš kad sam ja miran?

Jedna od ispijenih djelatnica usput u prolazu na zahod dovikne
- gužva je malo jer nam reinstaliraju kompjutere, ispričavam se!

Na to će ovaj stariji mlađemu:
- jes čuo, reinstalariraju komputere... oni i njiovii komputeri... kak ona ne vidi moje podatke a vidla je kad sam jean dan bio neprijavljen... mamcu im njihovu... i njiovim komputerima... kaže ona ne mož vidit to a može vidit taj  dan kad mi trebao putni nalog a ja bio neprijavljen... kako to vidi u komputeru a ovo ne vidi!

Odgovara mu mlađi:
- je, je,  trebalo bi kao da kopjuter ubrza a ono ništa, samo te zajebavaju s tin kopjutorima... šta će im onda to, bilo je bolje prija kad nije bilo kopjutora...

Sve bih se  odvalila od smijeha, zasvrbilo me da ga ispravim, ali rekoh sama sebi još ćeš Oli za uho dobit, gledaj ulijevo i pravi se da je ona fleka na zidu najzanimljivija stvar koju si ikada vidjela.

Dođe red na dugokosog. Zatvore se vrata i nakod deset sekundi krene rafaljna paljba:
- NEMOJTE ME MASIRAT, MA NEMOJTE ME MASIRATI!!!  kakva prijava! pa sam se došo sam prijavit, neće m oni prijavit, ovi sokolovi tamo! zovte ih pa ćete vidit!

odgovara mu žena:
- ali gospodine, oni Vas moraju prijaviti, ili vi uzmite tiskanicu T2, ispunite i donesite ovdje zajedno sa iskaznicom.
- ALI JA NEAM ISKAZNICE! DAJTE, NEMOJTE ME MASIRAT! PRIJAVITE ME! EVO, ZOVTE NJIH PA IM RECITE DA SAM JA TU I DAJTE IH MENI!

žena će na to:

-ali dragi gospodine, ne mogu Vas prijaviti, uzmite to i to, odite tamo i tamo, napravite to i to i neka Vas oni iz Sokol Marića prijave!

- MA NEĆE ONI MEN PRIJAVIT, MA....  I DRŽAVA... I BRANITELJI... I POPIZDIT... I POBIT...
 
i tres!!! izleti majstor preko vrata glasno opsovavši.

Začudno se po prvi put nisam uznemirila. Nekako sam očekivala takav rasplet. I čak se sažalila nad tim jadnim ženama koje takvih imaju po deset na dan.

I ondak se ja čudom čudim stanju u rvackoj. Sa silnim komputerima i kopjutorima. I polupismenim divljacima.
olimpia @ 16:00 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Definitivno ne spadam u kategoriju onih koji redovno prate politiku. Ne zato jer sam polupismena i neosvještena, već zato što nemam želuca niti to čitati, niti  to komentirati i zato većinu vremena živim u blagom i lijepom neznanju o biločemu što se dotikava politike.

Ne pretežem ni na jednu stranu niti ijednu stranku smatram dovoljno dobrom da bih o njoj uopće razmišljala a kamoli bilo što drugo. Ali definitivno jednu stranku smatram užasom i sramotom i uvijek se iznova pitam - zar je zaista toliki broj građana glasao baš za tu stranku. Ne mogu a da ne kažem kako, bez obzira na to što nisam gorljivi političko-osvješteni građanin, smatram tu stranku leglom kriminala, lopovluka i svega ostaloga što mi se ne da nabrajati. Nedavni brojevi 0, 999 i 900 u mrduši donjoj i sličnim mjestima samo nepobitno dokazuju zašto i kako neka stranka dobiva glasove. Rado bih ja tu rekla ime te stranke, ali trenutno imam previše obaveza koje puno koštaju, ne mojeg već roditeljskog novca, a da bi dane provodila po sudovima i iza rešetaka, uzimajući u obzir "demokraciju" i "slobodu govora". No, doći će i to jednog dana na red.

Da, čak sam jednom i dobila diskretnu smjernicu da bi bilo dobro da uđem u tu "kulturno-umjetničku udrugu Zejci", naravno, ako se želim probiti, što sam jasno i glasno odbila uz komentar da je to čista stranka lopova (nije da su i drugi nešto puno bolji, ali ovi brate strše i smrde na kilometar). Jer, kako kaže moja bolja polovica na moje pokušaje da pronađem barem jednog normalnog čovjeka u toj hrpici raznoranih likova svakavih negativnih atributa i smrdljive povijesti, "ni jedan normalan čovjek ne bi bio u toj stranci i točka." I nerado to priznajem, ali u pravu je.

Zašto su oni onda tako jaki kada već i vrapci na grani znaju tko su i što? Kada i vrapčići pjevuše "mafija, mafija, živ, živ, živ.." E pa sad ću ja vama reći zašto - oni su svoje korijene pustili u cijelom gospodarstvu, ne samo krađom i uništavanjem, već su sustavno i dugom vremenskom intervalu postavljali ljude na sva direktorska mjesta koja su ključna za gospodarstvo svih manjih adminstrativnih jedinica. Ne mislim tu na HAC-ove, Ine i slične, već na manje gospodarske subjekte koji nisu od nacionalne važnosti ali ih ima puno i značajni su za svoju regiju. Nisu to ljudi za koje bi većina vas rekla da su baš tim putem došli do toga, većina čak i nisu članovi te stranke, niti na taj način istupaju u javnost, ali su latentni pristaše ne zbog uvjerenosti u proklamirano rvatstvo već isključivo iz ekonomskih razloga, a samim tim su glasači, kao i njihove obitelji itd. Iznenadila sam se koliko umjerenih i stabilnih, čak pametnih ljudi ima, za koje bi i vi i ja rekli sa stopostotnom sigurnošću da nemaju veze s navedenom kulturno-umjetničkom udrugom. Čak i u mojem kraju, administrativna vlast je jedna, ali je gospodarska sasvim druga. Šokirala sam se shvativši koliko su lopine, bez obzira što nisu na vlasti, infiltrirane u sve pore gospodarstva, čak i tamo gdje ih nikada, ama baš nikada ne biste očekivali. Izviru kao langolijeri odasvuda.

Zar je ovaj narod zaista toliko glup i da pored svega sranja  što im ga svakodnevno serviraju na pladnju i dalje samo komentira i ništa ne poduzima? I dalje glasa za tu bagru? Hebo ih njihov Vrane, Vrane je mrtav i hladan već deset godina. (P.S. Potiho se nadam da je prevlast takvih proizašao upravo iz manipulcije brojevima jer mi je tako teško prihvatiti da ima toliko njihovih birača. Zar je zaista toliko ljudi tupo? Zašto ja njihove očite pristaše i glasače doživljavam kao masu čiji kvocijent inteligencije ne prelazi temperaturu tijela?)

 Nisu ni drugi puno bolji, ali barem nisu tako očiti u svojim prljavim rabotama.

I što sad? Ako ne izađem na izbore gristi ću se da sam si sama kriva što mi je loše. Ako izađem, i pročeprkam po toj smeđoj hrpici i možda se odlučim za nekog tko najmanje smrdi - opet ću gristi samu sebe jer sam pogriješila.
Ako glasam za "crvene" - oni su se dovoljno "iskazali". Ako glasam za nekog nezavisnog - ode sve vrit. Ako glasam za "crne" - sačuvaj me Bože. Ako glasam za kulturno-umjetničku udrugu Zejci - mogu se odma sama ubit. Žuti, plavi zeleni - možda nisu lopovi ali su sitne duše, picajzle koje se grebuckaju za ono malo otpada iza najjačih.

Nemam pojma. Majke mi.

Od dva zla izabrati ću ono manje. Treće.

Znate zašto se nikada ne bi bavila politikom - ne zbog toga što je politika bla bla bla.. Već zbog toga jer bi morala postati kao i oni, ili bi to postala jer kao osoba ipak nisam dovoljno moralno snažna niti bogznakoliko etična pa bi sama sebi skočila u oko (vidjela sam mnogo primjera gdje su i najjači se "preobratili"). Ali se nadam da ima onih koji bi imali dovoljno snage oduprijeti se nagonima za lovom i moći, dovoljno pravednih i pametnih i čistog obraza da barem pokušaju nešto promijeniti.

Ne, u biti nadam se, i kada se jednog dana pojave takvi, da će ovaj narod imati dovoljno pameti da
ih prepozna i da glasa za njih. Na kraju krajeva, kako kažu - "narod ima vlast kakvu i zaslužuje".

Za kraj, poručujem svima onima koji glasaju za dokazane lopine uvijek i iznova - imate pameti koliko i rasvjetni stupovi. Evidentno.

olimpia @ 10:32 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
utorak, travanj 14, 2009
Možda to većinu ljudi u rvackoj neće zanimati jer mi smo previše obuzeti politikom i prepucavanjima... toliko smo ogrezli u preživljavanje i umijeće istog, da smo kompletno izgubili zanimanje za svijet izvan tih okvira, zanimanje za sve što je daleko od nas i sve što se ne dotikava našeg standarda i stila života; izgubili smo zanimanje za prirodu i život koji nas okružuje, bez obzira radilo se tu o nečemu što je samo 100 km ili 3000  kilometara daleko od nas... što je i razumljivo uzimajući u obzir katastrofu od države u kojoj živimo... ali tu i tamo bi se trebali malo i osvrnuti i na nešto drugo, nešto što nam i nije tako blisko ali kristalno jasno pokazuje koliko smo zapravo posljednjih desetljeća načeli prirodnu ravnotežu.. ne načeli, to je preblagi izraz - izbacili iz ravnoteže te bespovratno oštetili taj krhki sustav koji je besprijekorno funkcionirao od kad je svijeta i vijeka. Potresena sam.

Gledala sam sinoć jednu emisiju. Naravno, ne na HTV-u. Rijetko odlazim u svoj stan, ali kada odem, zalijepim se za NG Channel ili za Discovery i fiksam se za narednih mjesec dana. Intravenozno, bez prekida.

Slonovi - ta divna, velika, posebna bića. Generalno u svijesti ljudi doživljavana kao jako miroljubiva. U povijesti je zabilježeno malo napada na ljude. Zapravo toliko malo da su bili zanemarivi. No, i to se počelo mijenjati. U par godina zabilježeno je čak 500 napada na ljude. Sa smrtnosnim ishodom.
Zastrašujuće snimke slonova kako napadaju ljude i aute obilaze svijet. Mirna koegzistencija ljudi i slonova u Africi prestala je postojati. Počeo je rat.

Zašto? Zašto baš sada?

Slonovi, osim što ih doživljavamo kao simpatične, egzotične stvorove moramo znati i da su vrlo inteligentne životinje, što i ne bi trebalo biti čudno s obzirom na veličinu njihova mozga. Najveći su kopneni sisavci i žive vrlo dugo - od 60 do čak 90 godina, ovisno o spolu životinje.
No ono što čovjeka fascinira je njihovo pamćenje. Imaju enormno pamćenje i vrlo živo pamte sve što im se ikada dogodilo - i dobro i loše. Dokazana je njihova sposobnost suosjećanja, nevjerojatna. Pamte gdje su ostaci uginulih iz njihova krda te ih čak i obilaze, kao velika obitelj, i nježno gurkaju kosti uginulog. Takav običaj nije nigdje zablježen u životinjskom svijetu. Ako izuzmemo homo sapiensa, naravno.

Ako su sposobni suosjećati, onda su sposobni i osjećati bijes. Da, bijes. I ja sam se zaprepastila vidjevši sliku jednog napada slona. Vidjelo se, stvarno se vidio bijes u očima i pokretima. Zastrašujuće.

Tu se već pomalo nazire i uzrok napada.

70-ih i 80-ih godina 20.st. nastala je opća pomama za slonovačom i u kombinaciji sa naprednim oružjem, dovela je do masovnog ubijanja slonova. Legalnog u ono vrijeme. Brojka od 3 000 000 slonova u desetak je godina pala na 600 000. Utom je životinja zvana homo sapiens shvatila da to baš i nije u redu i zabranila lov na slonove. No, krivolov postoji i danas i u uvjetima kakvi jesu u Keniji, teško da se može efektivno boriti protiv toga.

A slonovi pamte. Jako dobro. Oni slonovi koji su u to doba bili mali, sada su zreli slonovi. Slonovi koji pamte što je čovjek učinio njihovim majkama, očevima, braći, sestrama. Koji pamte klanje, pucanje, čupanje kljovi. Bijesni slonovi. Slonovi koji se, vjerovali to ili ne, osvećuju. A ne staju dok ne ubiju. Iz razgovora sa pripadnicima plemena Massai i plemena "šaptača slonovima" (koje se rijetko može vidjeti na tv-u) saznaje se da su uvjereni u to kako slonovi napadaju iz osvete. Oni se ne brane - jer se nemaju potrebu braniti s obzirom da  u životnjskom svijetu nisu plijen.

Oni se osvećuju.

I sad, ponekad se kao jedino rješenje nazire ubojstvo onih najagresivnijih. Ne, to nije fer. I dalje nastavljamo sa lošom praksom, produbljujući konflikt između ljudi i slonova koji su koliko-toliko kroz povijest živjeli mirno jedni uz druge.

Možda će se nekome učiniti da o slonovima pričam kao o ljudima. Što je zapravo i točno, jer sam naklonjenija njima nego ljudima općenito... slonovi pokazuju više humanih karakteristika nego čovjek sam. Zadivljena njihovom inteligencijom i osjećajima, te pamćenjem koje bi i meni dobro došlo, ne mogu a da ne stanem u potpunosti na stranu slonova.

Ne, ne mogu se sažaliti nad krivolovcima. I ne, nije me briga od čega oni preživljavaju. Oni su ionako samim time što su pripadnici ljudske vrste  već u prednosti.

No nada ipak postoji -  polažu se velike nade u one malobrojne entuzijaste koji rade na ponovnoj izgradnji povjerenja između čovjeka i tih prekrasnih stvorova. Ako čovjek to uspije, na dobrom je putu da ispravi barem dio štete koju je nanio, ne samo slonovima, već i cjelokupnom ekosustavu našeg prekrasnog planeta.

Ako ne zbog prirode,  a onda barem zbog čovjeka samog.

olimpia @ 16:42 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 8, 2009
Da, došlo je.

 Glava me boli, želudac kolje, ne mogu spavati, hormoni divljaju. Ali ga svejednako volim... Leptirići se u meni probudili, cvjeta cvijeće, ptičice veselo cvrkuću, sve je počelo zeleniti (jest da significant other umire u proljeće -  ja cvijeće u sobu, on cvijeće van iz sobe i tako ukrug, ali nema veze)... 

Da je bar cijelo vrijeme do jeseni ovako, da nema ljeta... ne bi bilo sretnijeg bića od mene...


olimpia @ 14:30 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, travanj 3, 2009
Dakle, gledam ovaj film o boksačici. Uvijek sam se pitala - kolika je stvarna šteta od tolikih udaraca u glavu? A ne pitam bezveze, jerbo se i Olimpia s dvajspet godina u guzici bila jedno vrijeme (kratko, nekih godinu i pol) odlučila baviti kick boxom. Ne onim aerobičarskim - nego onim pravim.... hahahahaha... ajoj... možete zamisliti prča od 157 cm i (tadašnjih) 52 kg u sparingu s izbacivačem nakrcanim steroidima... Moram napomenuti da sam u to vrijeme imala izvanredne rezultate na ispitima, sve sami petaci, tako da me baš zanima da li to mlaćenje u glavu može imati i pozitivne posljedice :))) Evo vam par anegdotica.

Kad sam tek došla na trening, neki drugi put po redu, još nisam niti znala išta niti imala opremu. A majstor od trenera me stavi u sparing s nekim krakatim tipom za pol metra dužim od mene. I opa cupa, frajer se nabrije, zaboravi i  pljas! - direkt meni u nos. Pljas! još jednom. Pomislim si ja O pas ti mater tvoju krakatu sfrustriranu, pa šta ne vidiš da ni rukavice nemam! Malo krvice, Oli se usrala, zamalo suze na oči, plače mi se ko deriščetu ali ne smijem plakat,  samo mi treba da se rascvilim ko prava p...a med muškarčinama. Na kraj treninga, krakati dolazi meni, bez da kaže sorry što nisam pazio, bez jel' ti prestala ići krv, nego samo onako mi usput dobaci - Znam ti ja dobrog otorinolaringologa, imam vezu. Nabij si ti lijepo otorinolaringologa u onu rupu kojom se isti ne bavi.

Naravno, jel moram napominjati da sam svima bila vreća za mlaćenje, tako ti je to kad si najmanji i od ženskih i od muških. Ali, neeee, ne bi Oli odustala, pa nije kukavica... Ako ništa, bar da se u špagu nauči raskravit i kad je trijezna.

A onaj nakrcan steroidima? Joj majko mila, em se znojio ki nerast a oko njega je bila lokva kao bara nakon kiše, a onako bos zagaziš na to - brate letiš ko na snowboardu i bez da te dotakne, a on sivonja, nesvjestan svoje snage, lupi jednom i sporo, al brate sa svakim bup! išlo je i jedno sorry odmah iza. A hebiga, i da me volusina od 120 kila samo pomazi po glavi bi me srušio. Sirota, a tako se trudio da bude nježan. Izbio me iz cipelica... štonobise reklo...

Neću spominjati epizodu kojoj me trener lovio po dvorani. Zašto? Jer se biserna Oli natrpala inćuna  u maslinovom ulju i češnjaku pol ure prije treninga. A na početku treninga  min 300 trbušnjaka... ajoooooooj... Kako sam dobila batine taj put. Ccccc....

A kad me stavio sa novom curom, isto dvajst kila težom i tri glave višom? Šta zna cura, ona digne nogu, a svaka noga njena ko balvan, a ne zna ni kud bi s njom, bil' lijevo, bil' desno pa se odluči u zadnji tren u sredinu i nogom drito med moje dvije noge. Je, upravo tamo. Joj, joj, joj, joj joj...Tada sam postala bolno svjesna venerinog brežuljka i kako je muškićima kad ih netko med noge odvali. Dečki, potpuno vas kužim. Pljusnula koliko sam teška na trticu. Sjedila na jastučićima dva tjedna.

Ali vrhunac, vrhunac je bio.. ma neee, ovo nećete vjerovati... 'ko s kim nego ja s njim u sparing. Trenerom. Meč: Trener - 180 cm, 110 kg. Olimpia: 157 i pol (tih pola je važno, jel... ipak je to borba :))))) i 52 kg. Ravnopravno, što jest jest. Opa, opa, hop cup, simo tamo, i TRAS!!! Završi njegova lijeva noga na mojoj čeljusti. Mawashi geri (kako god...). Sljedeće što vidim jest: Pod. Dvije dvorane. Po četvero ljudi u sparingu. Nešto zvjezdica. I naravno, ne čujem ništa na desno uho. Dobro, čujem - zvona. Ali zašto bi se Oli zaustavila... Neeee, zatetura se prema treneru i udri! nogama rukama, svuda, po trbuhu, po glavi, i po jetri... Ooon će će  mene, ssssseronja... Ajde, dobro, udrila sam ga ja koji put, ali to je više ličilo na scenu iz Tommy i Jerrya nego na kick box. Ja bi plakala. Nisam. Tamo. Jesam. Doma.

Naknadno sam shvatila  - to se zove knockout  i uopće ne boli. Reko mi dragi da se to tako zove. Samo ti se malo pomakne čeljust, ne vidiš dobro 4 dana, tjedan dana ne čuješ i imaš free brodsku vožnju. Niš strašno.

Ukratko - istukli  me ko vola u kupusu. Nezaboravno iskustvo. Sad vam je bar jasnije zašto sam posvađana s mozgom.

Znate onu kad sam bijo mali progutao sam gramofonsku ploču... i ništa mi se nije dogodilo, dogodilo, dogodilo, dogodilo....


olimpia @ 22:26 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
Arhiva
« » tra 2009
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Index.hr
Nema zapisa.