Moj internet dnevnik
nemam pojma
Brojač posjeta
91521
dream theater
BLOG AZILA IZ RIJEKE
LUKA RITZ


Tvoje svjetlo će sjati sve jače i jače, jer ovo nije kraj - ovo je početak...
ponekad se rode anđeli koji znaju naći put
do svačijeg srca
zaljubimo se u ono čime zrače
zapanji nas boja njihove aure...
ponekad, doduše vrlo rijetko, nečija majka
rodi svačije dijete
nesvjesna koliko je njezina bol 
svačija bol i kako je njezina sjeta
svake majke sjeta
ponekad se rode anđeli miloga lica
besmrtna pogleda
ponekad se rode anđeli radi svih nas
i radi zaspalosti našega srca.

 Elfrida Matuč-Mahulja Krk
Blog - travanj 2010
ponedjeljak, travanj 26, 2010
Svi koji me malo duže čitaju, znaju da ne volim ljeto. Mrzim ljeto. Mrzim i svaku naznaku ljeta, što znači da čim živa na termometru pređe 21 stupanj - ja sam bolesna. A danas je bilo 27! Hebenih 27 stuuupnjevaa!!!! A ja taman odlučila krenuti u potpunu metamorfozu. Duha i tijela. Ilitiga - dragi mi je rekao da izgledam ko buhtlica. S čokoladom, naravno. Brzo je nadodao. Da ublaži bijes koji se sručio na njega.

'Ali ti si meni najljepša na svijetu, naaaajljepša!'
Aha. Čupaj se sada kako znaš i umiješ. Ima da me trpiš. I nema sexa dok ne smršam. Evo ti buhtlice sada, na! Šuti i trpi. Mogao si prešutjeti. Ti, koji izgledaš ko Pickwick.

I tako Oli krenula na dijetu. Ilitiga gladovanje. Jerbo kod mene nema između, kod mene nema zdravo, nema postepeno... kod mene ili ima ili nema. A trenutno nema.

I kada kod Oli spojite nejedenje od 5 i 30 ujutro do kasnog popodneva, najgori ovogodišnji PMS jerbo mi hormoni divljaju zbog pramaljeća, osip na vratu koji dobijem uvijek, ama baš jebeno uvijek čim zatopli, te 27, prokletih jebenih smrdljivih stupnjeva.... probajte pogoditi što dobijete... Ooooo da, jadna majka onome koji me naljuti. A ljuti me sve - loši filmovi, prigovaranje, ljudi, vrijeme, auti, posao, mobitel... sve.

Jutros rekoh draganome - stari moj, šuti, niš ne govori, budi dobar jer imam gaaaadan PMS. A ni temperatura vani ne pomaže.
Nije me poslušao. U određeno doba dana, čovjek zbrisao glavom bez obzira. Nije se ni okrenuo, jedva čekao da izađem iz prijevoznog sredstva. Neću reći da ga razumijem. Niti se ne trudim.

Opet razmišljam da krenem na tečaj paraglidinga. Ako pljusnem - ah, a Bože moj, jedna budala manje...

Metamorfoza je počela. Pfuj.

olimpia @ 22:08 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, travanj 25, 2010
Sigurno znate barem jednu osobu u životu koja vam ide na živce, a ni sami ne znate zašto, a najradije biste joj nos odgrizli od muke kad vam se približi.

A kad vas još ta osoba nađe na face-u  i pošalje request, smrkne vam se, a iz određenih razloga ne možete to ignorirati.

E pa za takve osobe posvećujem sljedeću pjesmu, naravno, pod navodnicima.
olimpia @ 15:53 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
subota, travanj 24, 2010
Ne kažu zabadave da se sve u životu događa s nekim razlogom. Sve je nekako povezano na neki čudan način. Jedan, naizgled beznačajan dan, beznačaj događaj, može ti promijeniti život i odvesti ga u sasvim nekom novom smjeru. Ma lako čak i za to, ali može ti promijeniti gledanje na svijet, stavove, osjećaje. Sve nakon toga je samo lančana reakcija.

Meni je jedan dan poslao nevjerojatne ljude u život. U trenu kada sam već mislila kako me ništa ne može iznenaditi, kako je svijet oko mene katastrofa, kako više ništa ne mogu osjećati i da sam tupa za osjećaje poput tupog noža - jedan dan promijenio je tijek mojeg života u nevjerojatno pozitivnom smjeru. Možda se izvana nije moglo primijetiti da se nešto promijenilo u mojem životu, ali sam se promijenila ja. Nevjerojatno.
Od svakoga nešto naučim. Svatko od tih ljudi budi u meni različite emocije. Te emocije me tjeraju da se zamislim nad svojim životom i postupcima, da budem bolja, snažnija, veselija, borbenija.

Bilo je nekoliko takvih dana u životu. Nekoliko takvih trenutaka, događaja. Svaki me skrenuo na drugi kolosijek. Ali ovaj dan - do sada je najbitniji. Osjećam da svaki dan rastem. Da se mijenjam. Da počinjem opet voljeti svijet. Da opet volim sebe. Da ipak ima smisla i da me svemir sluša.

Yup, sve se događa s nekim razlogom. Kojim? Ne znam, ali me nije ni briga. Valjda svemir zna bolje od mene što je dobro za mene. Nek me vodi. Apsolutno mu se prepuštam.


olimpia @ 11:05 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, travanj 17, 2010
Opet sam kenjkava.

Život čini bezbroj trenutaka... radost donose zapravo sitne stvari... ganula sam Marsa svojim donjim postom. On je bio uvjeren da ja to ništa ne primjećujem. Ali moji senzori su uvijek upaljeni.

Da, život čini zbroj radosnih, tužnih, dosadnih, ljutitih, ma -  svakakvih trenutaka. Mi smo svoj bračni predugovor zaključili prstenom od late, od 35 kuna... Ja sam zapravo htjela onaj iz "sve po dvanajst" kuna, ali jednostavno nijedan nije bio dobar :)))). Bit toga? Pitali su me neki prijatelji zašto nije od zlata? Glupo pitanje. Ne, nije klečao preda mnom, nije svirao, nije pjevao... zapravo nije bilo nikakve romantike. Sjedili smo u kvartovskom bircu gdje konobarice još uvijek ne briju noge i pazuhe, pili smo kavu, on je uzeo moju ruku i nježno pitao: "draga - želiš li me unesrećiti do kraja života i otjerati u grob"... Sa suzom u oku rekoh "sa zadovoljstvom dragi". :)))))))))
I taj ću trenutak pamtiti do kraja života. Ne zbog materijalnih stvari, nego zbog toga kako smo se tome smijali.

Vjerojatno smo zato i ostali tako dugo zajedno. Jer radost pronalazimo u malim stvarima, dnevnim ritualima, smijehu. Meni nikakvo zlato ne može nadoknaditi trenutke spokoja kada sjedim naslonjena na njega pred tv-om i pijuckamo vino... trenutke smijeha kada se naganjamo po trgovačkim centrima... kad mi se za 8. mart pojavi s bocom dobrog vina i čokoladicom umjesto cvijećem... hahaha, aaaah, koji specijalac... kada se raspravljamo oko stvari oko kojih se ne slažemo... kada se smijemo kako je letila lopta za pilates po stanu kada smo se žestoko posvađali :)))))). Kada se mazimo nakon sexa. Kako uživamo zajedno u dobroj klopi.

Treba živjeti trenutak. Ofucano je, ali je istinito. Kada se ujutro probudim i izađem na terasu a vani je sunčan dan, ptičice cvrkuću toliko da bi ih potjerala sa stabala, pupoljčići se otvaraju i ja udahnem duuuboko, punim plućima i osjetim radost što sam uopće živa. Što sam voljena i što volim. Što imam svoju obitelj koja me prihvaća i ovako odvaljenom kao što jesam. Što imam fenomenalne prijatelje.

Sitne stvari. Sitne radosti.  To je sve što trebam da budem potpuna. P.S. Upravo uživam u božanstvenom istarskom vinu i jedem čokoladu od kakaa s Madagascara... And I feeeeel gooood ;)...
olimpia @ 23:02 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 14, 2010
Kao i obično, upozoravam one slabijeg želuca da ne čitaju ovaj moj momenat kenjkavosti... omakne se i meni koji put...

Svaki dan mi ponavljaš koliko me voliš. Svaki dan već deset godina. Ponekad mi to ide na živce, jer se bojim da se taj izraz ne banalizira, ne izliže... Ali znaš da te ja volim, svakim komadićem svojeg tijela, svakim astralnim atomom svoje duše.
Kad te nema, gledam naše slike... s putovanja, iz stana, s fešti... i osjećam se tako sretnom, blagoslovljenom ali ponekad i žalosnom zbog svih svojih zloća i gluposti kada sam te povrijedila. Bila sam tada slijepa, mlada i tako nepametna. Još uvijek sam. Glupa ponekad. Odvratna dapače.
Možda na prvi pogled ostavljam dojam da me nitko ne može imati, da nikome ne mogu pripadati... ali ti znaš. Ti me znaš. Ti znaš da pripadam samo tebi i da nikog osim tebe nikad ne bih mogla tako i toliko voljeti. Tako i toliko nekog obožavati. Ja te obožavam.
Sretna sam kada mi sviraš na klaviru. Kada skupa pjevamo uz klavir. Kada tražimo na jubitou muziku zajedno... Sretna kao jučer kada smo zajedno pjevali Carminu Buranu. Sretna sam kada uzmemo ono derište od moje nećakinje i glupiramo se po vani, pjevamo, trčimo, radimo zvijezde, slušamo svi troje metalce, ili kako ih ona zove  "kriminalce" u autu dok se vozimo... Kada skačemo kao mala djeca po plaži da vidimo tko će najdalje skočiti sve dok ne završimo s tenisicama u valovima... hahahaha.... Kada zajedno pijemo vino i sjedimo ispred kapelice s prekrasnim pogledom na grad, poput dvoje teenagera koji su se tek upoznali....
Veseli me kada mi svako jutro prepričavaš kako si me budio da bih se s kauča preselila u krevet... kada mi kažeš kako "raširim svoje okrugle oke" i pogledam te kao u transu jer ne znam gdje sam.... Volim kada me usred noći, u snu uhvatiš za ruku i stisneš. Kada me pokrivaš u snu jer kašljem i nos mi curi. Kada mi ujutro onako pospan i raščupan  čim izađeš iz kreveta poletiš u zagrljaj... Volim kada mi govoriš da ti falim i prije nego što odeš... Smiješno mi je kako ti se dlake na vratu nakostriješe kada primijetiš da mi se netko upucava... hahaha... tako si simpatičan kada si ljubomoran...

Mali, ti si moj život. Ja bez tebe ne mogu disati i pogrešno sam mislila da mogu. Otvorih oči sada. Ne želim, ne trebam i neću nikog osim tebe u svojem životu. Jer samo ti zaslužuješ moju pažnju. Ostali ti nisu ni do koljena... Toliko se nesavršen, ali toliko poseban da bih jednostavno umrla da te nema u mojem životu.

Ma da.... naravno da te volim... nemoj ni sekunde posumnjati u to. Samo sam ponekad glupa ko top.

Fališ mi i jedva čekam sutra da te vidim. Jedva čekam. Neću te puštati iz zagrljaja.. kao onda kada sam ti sjedila na rivi u krilu i neutješno plakala zbog razloga samo meni znanih, a ti me nisi ništa pitao, nisi se sramio, samo si mi rekao "isplači se ako ti to treba"... pred neznancima i začuđenim pogledima... I držao si me čvrsto, čvrsto da sam osjećala poput malenog djeteta zaštićenog od svega lošeg.
Da ne znam što napraviš, ja te nikada neću ostaviti... NIKADA.
olimpia @ 20:11 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
Ima onih dana kada imate osjećaj da se ne možete spojiti sami sa sobom... kao da su se neke kozmičke sile sa čudnim smislom za humor ulovile zajebavati baš tebe... baš danas... Eto, takav mi je dan bio jučer. Od samog jutra, ilitiga 6 i pol.

Ustadoh se kao da nisam ni spavala... odem u kupaonu a u ogledalu me dočeka nepoznato lice pa uz razjapljena usta od užasa pokušavah otkriti što me to iz ogledala promatra s užasnutim izrazom lica . Ne, to nije bilo moje lice - oči smanjene na minimum, lice napuhnuto kao da me ubola pčela posvuda. Upomoooooć!!!!

Umjesto kave, skuhah nekakav paždroć uz svu silu prolijevanja, padanja, kršenja, špricanja i ostalih sitnojutarnjih nezgoda. Raspem se preko pilates lopte, odvalim glavom u štok od kupaone, sjednem na wc a zaboravim spustiti dasku... Oh majko mila...
Odem na kiosk po cigarete i zaboravim cigarete na kiosku. Odem raditi... Ulovim šalicu i padne jedna padela... Vratim padelu - padne druga padela. Vratim obadvije i porušim sve što je bilo lijepo  i smisleno posloženo. Uzdahnem i krenem pospremati nered.
Krenem zvati:
- Dobar dan, ja bi trebala prblablaprfu bla, bla... I?
- Oprostite, ali ja vas ništa nisam razumio...
- Ah, vjerujte mi, ni ja samu sebe danas ne razumijem...
- A to ste viiii...
- A da, valjda jesam...

Tream neš obaviti u selu. Vozim, krenem se okrenuti, upalim sva četiri umjesto lijevog i majstor me krene peticati s lijeve strane. Škriiip!!! Auto iza njega na trubu... Okrenem se i vidim bijesnu facu s psovačkim izrazom... Ah, to je Slavko... Sooooory Slavko!!!
Krenem nazad i nekim čudom završim ispred svoje kuće. O pa jebemu mater, daj se Oli više spoji sa sobom .... Frende, ja ti danas nisam za niš, odoh doma...

Popodne krenem u grad obaviti nešto. Parkiram se.... uspnem se zadnjim snagama 200 m do dućana da kupim fuckin šećer, otvorim torbu i skužim da sam torbicu s lovom i dokumentima pustila u autu. U pifku hebenu materinu, i hebem ti šećer, i hebem ti grad i hebem ti sve ... Obavim što imam, vraćam se u auto i dočeka me kazna od parkinga za pol sata prije isteka radnog vremena parkinga.

E pa sad je bilo više dosta. Ispižđena sjedam u auto, vozim 130 na sat doma... Aliiii, zucker kommt zu letzt... Usporim kilometar prije kuće na pristojnih 70 na sat. Op!!!! Štopa me murja. A u pifku materinu. Bijesno otvaram  prozor:
- Dobro veče gospođice!
- Dobro veče....
- Prometnu i vozačku molim...
- Evo...
- Jel znate koliko ste vozili?
- Nemam pojma...
- 74
- A kao da mogu više s ovih bijednih 65 konja...
- A što biste onda tek radili da imate jači auto.... Jel znate koliko je ograničenje?
- 60 (ispalih ko iz topa)
- E nije nego 50.
(I tu me uvati bijes)
- A di ste bili danas kad me kreten preticao na vijaduktu s audijem, i to  ne samo mene nego i još jedan auto, majmun me skoro ubio!!! Di ste tada bili!!! Nego mene tu zaustavljate a vozim bijednih 74 na sat!!!!
- Pa jel ste zapamtili registraciju?
- Ma jesam malo morgen!!! Kako da zapamtim kad je jurio ko majmun!!!
- A što ste vi ljuti?
- Dečko me naživcirao..
- Pa nisam vam ja kriv!
- Svi su mi krivi! Umorna sam, želim doma.
Uto dolazi i drugi murjak da vidi što se to zbiva i uzima moju vozačku..

- Vaše prezime je.... Jel vaša majka ravnateljica u školi?
- A je....
- Znači da joj ne kažemo da jurcate po cesti...
- Ah, kao da ona to već ne zna....
- Ajde Olimpia, inače ti je kazna za ovo 500 kn...
- Fala dečki, fala, fala.... doviđenja....

Uh....... Valjda je kozmičkim silama dosadila zajebancija na moj račun.

A možda i nije.
Doma napravim sndvič, stavim kečap i padne mi na namazanu stranu na hlače, majicu i posvud po čizmama....

Laku noć Olimpia... Za danas je stvarno dosta...
olimpia @ 10:35 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
srijeda, travanj 7, 2010
Ako je registar  branitelja originalan - dečki/cure koji ste ga objavili - svaka vam čast!

Kratko i jasno - ovaj je čin za svaku pohvalu.... treba napokon raskrinkati one koji sišu lovu iz proračuna a rat su gledali doma iz fotelje ili su na pola dana prismrdili ratištu. Zbog takvih ima pravih branitelja koji ne mogu ostvariti nikakva prava, koji su na marginama društva, nezaposleni i bez ikakvih prihoda... Zbog pravih i istinskih branitelja i domoljuba treba objaviti taj registar. A i zbog hrvatskog naroda koji krvavo plaća te lažne branitelje - džabalebaroše iz svojeg džepa.

A što se HVIDRA i slični usprcala? Ako su čista obraza nemaju se što buniti... Neka se malo svima koji su godinama sisali Hrvatsku (i pri tome ne mislim samo na lažne branitelje) malo zatresu gaće...

Samo naprijed s takvim stvarima! Nekad su revolucije počinjale i vodile se oružjem, danas je najmoćnije oružje Internet. Treba ga u takve svrhe što češće koristiti.
olimpia @ 05:02 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
subota, travanj 3, 2010
Svima onima koji ga slave, želim sretan Uskrs!





Voli vas vaša Oli
olimpia @ 19:05 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
Da... volim samo neobično.... ništa obično... ništa ne smije biti obično .

Hm... pa ti možda čitaš moj blog. I  možda nemaš plave oči.

Ili sam ja luda ko kupus pa si umišljam hehehehe.... Ako već čitaš, onda barem pročitaj sve :). Možda ti neke stvari budu o meni jasnije. Neznanče. Možda se srećemo češće nego što misliš, možda ja znam puno više o tebi nego što ti misliš.... Možda se ja samo pravim luda.

Imaj muda pa probaj saznati. Imaj muda pa pitaj. Imaj muda pa priznaj. Udahni malo život punim plućima....

Ili ipak nemaš muda? Ne, mislim da nemaš i ti znaš da ja to o tebi mislim. You are a pussy . Nemaš muda čak mi probati dokazati da nisi. Da, strah je vrag. Znam ja to, hahahahahahaha.... Kad se rit stisne... Ali zapamti jednu stvar - nikad nemoj štititi sebe.... uvijek moraš štititi druge, drage, jer su oni najvažniji... a ne ti....

Dabogda imo' pa nemo'. Kletva je najgora. Jel' da?

Fuck you. Nije me više briga. I znam da te to boli.

Well, potrudi se da me postane briga. Ako to želiš. Dok je to još moguće.
olimpia @ 18:24 |Isključeno | Komentari: 0
Arhiva
« » tra 2010
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Index.hr
Nema zapisa.