Moj internet dnevnik
nemam pojma
Brojač posjeta
92410
dream theater
BLOG AZILA IZ RIJEKE
LUKA RITZ


Tvoje svjetlo će sjati sve jače i jače, jer ovo nije kraj - ovo je početak...
ponekad se rode anđeli koji znaju naći put
do svačijeg srca
zaljubimo se u ono čime zrače
zapanji nas boja njihove aure...
ponekad, doduše vrlo rijetko, nečija majka
rodi svačije dijete
nesvjesna koliko je njezina bol 
svačija bol i kako je njezina sjeta
svake majke sjeta
ponekad se rode anđeli miloga lica
besmrtna pogleda
ponekad se rode anđeli radi svih nas
i radi zaspalosti našega srca.

 Elfrida Matuč-Mahulja Krk
Blog - svibanj 2008
subota, svibanj 31, 2008
Gledajući jučerašnje vijesti, nakon duugo, duugo vremena dodirnula me jedna vijest dublje nego svi požari, potresi, poplave i ratovi zajedno. Ne, nije se radilo o poskupljenju benzina, niti o Thompsonovom koncertu niti o svježim sranjima hrvatskih kvazipolitičara.

Dirnula me do suza fotografija uplašenih Indijanaca kako strelicama pokušavaju pogoditi metalnu napast iznad njih. Kako pokušavaju zaštiti svoj, (za mene mali) svijet, od nepoznate nemani jedinim što imaju od oružja. Izgledali su tako ranjivo, nezaštićeno, bespomoćno.

 Vijest da je nađeno još jedno pleme, koje je ostalo netaknuto vatrenim oružjem, Internetom, drogama, pretilošću, anoreksijom, bulimijom, nacionalizmom, rasizmom, demokracijom, kapitalizmom i inim "blagodatima" suvremenog svijeta, u meni je iznjedrila snažan poriv da ih zaštitim i da ispljuskam one koji su taj njihov svijet, pa makar i na trenutak zagadili prisutnošću "svemoćnog i sveznajućeg" suvremenog čovjeka - uništavača svega čega se dotakne.

Na komentar moje polovice o tome kako "...oni neznaju ništa!!!" reagirala sam bučno "Ne zavaravaj se, oni znaju sve!"
Jer što znači biti informiran? Što znači nešto znati? Da li je njima potrebno da znaju da tamo negdje, daleko, postoji nekakav svijet u kojem sve određuje samo jedna stvar, stvar čije šuškanje tjera čovjeka na najgore stvari, pa čak i nakon tisuća i tisuća godina "evolucije i napretka"? Da li je njima potrebno da znaju da postoji tamo neka stvar zvana auto, mobitel, Internet, Bush, Putin?

Kada sasvim lijepo žive i bez toga.

Cijela jedna kultura koja ima, vjerojatno nepromijenjenu, tisućama godina staru tradiciju, običaje, vjerovanja, postupanja, hijerarhiju, kojoj je cijeli svijet u promjeru nekoliko desetaka kilometara i kojoj je taj svijet dovoljan, opstala je ostajući (pretpostavljam) na evolucijskoj razini lovaca i sakupljača plodova iako smo mislili da smo sve otkrili, da znamo što sve postoji na ovom malenom planetu i da se upravo zbog cilja da saznamo što više  o svijetu u kojem živimo i svemiru koji nam je podario čast da budemo svjesni njegovog postojanja, troše enormne količine "šuškave tvari" koja život znači.
 Cijela jedna zaokružena zajednica, na sreću necivlizirana, ostala je zaobiđena od strane evolucije i napretka,  doduše malo je zeznula Darwina jer je iznimka (ali koja potvrđuje pravilo) i dala naslutiti kako Svevišnje biće, bilo kakvog naziva, ipak ima latentni smisao za humor, unatoč svoj smrti koja okružuje suvremenog i "naprednog" čovjeka.

Pripadnici ovog plemena za mene su heroji opstanka. Oni su za  mene svetinja koju se ne smije dotaknuti. Onome tko će ih pokušati uživo dotaknuti i "informirati" poručujem  - Dabogda istrunuo u najgorim bolovima.

Jučer sam zaspala stalno ponavljajući molitvu da ostanu netaknuti našim "znanjem i napretkom" jer se upravo u njih uzdajem da će preživjeti sve ove katastrofe i nevolje koje iza ugla čekaju da prožvaču nametnika plavog planeta u obliku civiliziranog čovjeka, zajedno sa svim pripadajućim accessoire-om - neboderima, branama, zidovima, raketnim oružjem i atomskim bombama, političkim strankama, Hitlerima, Mansonima, Miloševićima, Bushevima i religijskim vođama i ostalim sranjima koja su pokazala čovjekov napredak od doba dok smo bili prisiljeni čučati iza drva sa strelicom za koju nam je trebalo tri dana izrade da nešto ulovimo jer nismo jeli tri dana.

olimpia @ 14:46 |Komentiraj | Komentari: 37 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 29, 2008
Danas ću malo drobiti o ljubavi.
 
Ljubav između muškarca i žene je sranje koje vam prodaju od malih nogu. U stvarnosti, ljubav znači trpiti onog drugog (ne govorim o zaljubljenosti kada vam uši gore od hormona i srce se uzlepeta ko' moljac oko mojeg lustera), znači pojesti g...o kada vam je najteže, praviti se da razumijete sve potrebe svoje voljene osobe, potisnuti sebe kada to najmanje želite, praviti se da ste nešto što uistinu nije ni blizu onoga što jeste....

Ljubav je najobičnije sranje. Ona zapravo ne postoji. To je izmišljotina pjesnika i filozofa koji žive u uvjerenju da ljubav može postojati u svoj svojoj raskoši čitav ljudski, smrtnički život.

E žao mi je, to je laž.

Djeco, ne zavaravajte se, nisu živjeli sretno do kraja života.
Istina je da su se klali svaki dan zbog svakakvih gluposti i psovali jedno drugom majku potiho i krajičkom usana dok ovaj drugi ne gleda.
 Ljubav vam se nakon puno godina  pretvori u to da "volim te" i "tornjaj se u tri lijepe p...e materine" zvuči isto.
Ljubav postoji samo jedno kratko vrijeme. I upravo to kratko vrijeme opisuju svi veliki i mali rječiti ljudi, poete, pisci, pjevači, tekstoklepci, slikaju slikari i oblikuju kipari.

Ono nakon toga kratkog perioda se nitko ne usudi opisati.

Jer je to pravi rat dvoje samosvjesnih ljudi.

U kojem se koriste sva oružja koja stoje na raspolaganju.
olimpia @ 23:27 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
subota, svibanj 24, 2008
Ne znam ja s djecom. Ni ona sa mnom. Ja s njima kao s odraslima.
Imam četverogodišnju nećakinju, slatku, dobro odgojenu, uviđavnu... kada mojim starcima pripizdi čuvati ju, brknu je meni gore, iako znaju da ja ne znam što bih s njom.

Uglavnom riješim problem s njom igrajući se s loptom. Zadnji put odlučih dati joj da pogleda Čudesnu šumu. Svi se sjećate tog crtića, zar ne? Kada smo je našli na netu zasuzilo mi oko od nostalgije i sjećanja na sretno djetinjstvo.

I tako sjedi ona i gleda na kompu. Pa se malo zavrpolji, pa pogledom lijevo, pa pogledom desno. Jel ti se sviđa?, pitam ju ja. Maše ona potvrdno glavom.
Nakon pola sata, diplomatski kaže - Hoćemo u šetnju?

Pa šta nećeš gledati Čudesnu šumu? pitam ja razočarano... Gledat ću sutra do kraja... odgovara. Kužim ja nešto tu ne štima.
Ne sviđa ti se? pitam ju ja opet.
Neodlučno me gleda, pa se nakon nekog vremena usudi i preplašeno kaže - Ne sviđa, ja bi gledala Barbie.

Pa kako nećeš gledati Čudesnu šumu, ja sam to gledala kad sam bila mala, pa super je taj crtić, kako ti to ne razumiješ?
Sva iznervirana objašnjavam ja njoj kako je taj crtić dobar i važan.
Gleda me mala u čudu što joj to ja govorim.

Ali ja volim Barbie.

Barbie ne valja.  Kategorična sam ja.

A zašto? pita me dijete.

Krenuh da ću joj reći kako je to imperijalističko sranje zbog kojeg curice guraju prste u usta i ševe se za malo love da bi našle dobroga Kena, kako samo zaluđuju curice da bi kupovale skupu robicu i naravno, DVD-e sa Barbie crtićem,i ostadoh zatečena svojom glupošću.

Zato što ima i boljih crtića koje sam ja gledala kad sam bila mala. Odgovaram ja pametno.

A koji? pita me pametno dijete. A jesi me našla sad. Što ja znam, to sam blebnula jer se nisam mogla sjetiti pametnog odgovora.

Tom i Jerry. Kažem ja zadovoljno jer se sjetih jednog crtića.

Pa ja sam gledala taj crtić, i druge crtiće u vrtiću. Ali ja volim Barbie jer je Barbie princeza... veli malička.

Princeze ne postoje. Kako sam pametna... za ubit se

Postoje, postoje, meni je mama rekla da ću i ja kad odrastem bit princeza... kaže ona

Dobro, postoje al' ih nema puno!  Ubi se Oli... ti i djeca. Tko kaže da moraš bit princeza, možeš biti i nešto drugo, glupo je bit princeza. To ne valja. Ubi se Oli još jednom.

A zašto? -
'n ti mater, što sad..

Zato jer ja tako kažem. I zašto nećeš gledati Čudesnu šumu, to je super crtić, ja sam gledala i zato ga ti moraš gledati.

A o čemu se radi? -
a jebiga, ne kuži dijete ni nakon pol ure crtića o čem se radi... ruku na srce, to je totalni trip crtić al' ja inzistiram na njemu jer mije drag.

Pa, radi se o tome da životinje i slikar pokušavaju spasiti šumu od zločestog  Kaktus Cara, a moraju spasiti šumu jer bez šume ni ljudi neće moći živjeti i onda će životinje bit tužne i plakati će. Bravo Oli, objasnila si joj nema šta...

Gleda me dijete, pravi se uviđavno da me razumije i šuti.

A zašto Kaktus Car 'oće spaliti šumu?

Krenuh da ću joj reći - zato jer nikad nije procvjetao, a to ti u prenesenom smislu znači da još nije ušao u pubertet pa je zbog toga psihički rastrojen, i da se nije nikada zaljubio jer nije uspio ući u pubertet.... Stop. Glupa si oli.

Zato jer nije procvjetao, a zašto nije procvjetao ne znam i nemoj me pitati.  Kako sam pametna.

1:0 za maličku.

Hoćeš gledati Pingua? - odustadoh od borbe, dijete ispade pametnije od mene.

Sva sretna otrči mala do kompjutera i riješismo problem.

Pogleda me sažalno i kaže - Sutra ćemo do kraja gledat Čudesnu šumu.
olimpia @ 10:08 |Komentiraj | Komentari: 31 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 22, 2008
Hvala lijepi moji koji ste glasali za mene, drago mi je da vam se svidio moj blog.
 Evo jedne puse svima :-*. Kako samo tek u 7 došla doma nakon ručka s kolegicama, pa pod utjecajem pelina i nekoliko čaša vina te zadovoljnog trbuha dobrano napunjenog, zaspala ko top već u 7 i pol i maloprije se probudila, ovo mi je bilo lijepo iznenađenje u kasni sat.
olimpia @ 00:09 |Komentiraj | Komentari: 21 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 20, 2008
Da li vam se ponekad čini kako nekim drugim ljudima sve ide od ruke? Da li ih promatrate krajičkom oka i pitate se u sebi pod kojom si se ti sretnom zvijezdom rodio, prokletniče sretnički?

Poznajem ih dosta. Tražim nekakve nadnaravne pretpostavke kojima bih objasnila sebi zašto baš njima ide sve tako glatko. Pa dolazim do sljedećih zaključaka: ide mu/joj dobro jer je optimist i puna energije.. nebo nagrađuje takve... Nakon toga dođem do sljedećeg zaključka: treba željeti puno u životu i puno ćeš od života dobivati natrag...
Onda,pak promatram nekog drugog i pomislim: Da, vidiš koji je on pesimist i zato mu i ide dobro u životu jer je uvijek spreman... Ili pak: to je zato što ne traži previše od života i jer je skromna pa joj sreća sama dolazi....

Mah, budalaštine, znam.  Ali, činjenica je da ih ima. Ljudi rođenih pod sretnom zvijezdom. Koji uspijevaju u svemu čega se dohvate.

Da li ti ljudi skidaju okove svakodnevice pa se prepuštaju adrenalinskoj vožnji  života bez kočnica? Da li ključ uspješnosti takvih leži u nekoj njihovoj unutarnjoj snazi? Da li je u pitanju samo čista volja neke osobe? Karma?

Svaki dan promatram kako se drugima ostvaruju snovi, kako napreduju u svojem životu, bilo poslovno, duhovno, u ljubavi, kako god. Primjećujem te ljude koji ostvare ono na što se namjere. Pa se pogledam u ogledalo i vidim osobu koja već godinama tapka u mjestu iako ima lažni osjećaj da se kreće naprijed. Da, kreće se, ali milimetarskim koracima. Nezamjetno, presporo.
I kad se poželim pomaknuti s mjesta, imam osjećaj teških okova na nogama, znate, kao ono kad u snu želite potrčati ali su vam noge zalijepljene za pod. Kao da me nešto silom drži zakovanom u jednom mjestu i ne da mi učiniti nešto što bi bilo dobro. Dobro za mene.

Voljela bih znati kako ti ljudi okreću kotačiće sudbine u svoju korist.

Ili su stvarno, jednostavno, samo rođeni pod nekom sretnom zvijezdom?
olimpia @ 18:15 |Komentiraj | Komentari: 48 | Prikaži komentare
četvrtak, svibanj 15, 2008
Posao. Ta jako važna riječ. Riječ koja rijetkima ljepšava dan jer je asociraju uz ugodno radno okruženje, dobru plaju, beneficije... Riječ koja mnogima zagorčava život jer, ili ga ne mogu naći, ili rade u nekoj šupčari punoj iskompleksiranih budala za male pare.

Posao. Riječ od koje se meni u zadnjih nekoliko mjeseci redovito diže kosa na glavi ujutro kada zazvone tri budilice u 15 do 6. Jer više nemam riječi za poduzeće u kojem radim, i samu sebe lupam po glavi što nisam tražila nešto drugo. Pa se tješim da ima i onih kojima je gore nego meni.

I svako toliko, u napadaju nekakve uzaludne nade, posjetim famozne tražilice za posao. Ha ha ha ha... od onih 350 oglasa za moju regiju, tri odgovaraju mojoj spremi i sva tri, redovno, traže slijedeće:
timski igrač, spreman na nove izazove i fleksibilno radno vrijeme i bla bla bla... napišite zašto bi baš Vi bili prava osoba za nas... Čim vidim tako nešto istog trena odustajem.
Ma koje su to zapadnjačke fore o objašnjavanju nekakvih motivacija i pitajbogadragogaštosve ne.

 Je, tornjajte ste vi gospodo lijepo u tri vražje črne materine svi skupa... tamo mi se nešto proseravaju  po oglasima, a onda ti na razgovoru kažu da ti je plaja minimalac i da moraš zaslužiti veću plaće u vidu provizije (koju btw. i da zaslužiš neeš sigurno vidjeti) i da ti je radno vrijeme od jutra do sutra i da ima da bidneš sretan što su te uopće zaposlili...

Neću ni spominjati bisere poput onog kada su mi za mjesto komercijalite za keramičke pločice odgovorili da, pazi ovo majstore, "ne udovoljavam u dovoljnoj mjeri kvalifikacijama". Bua hahahahahahahahaha... pa što bi trebala biti za to - taveličar s doktoratom položenim o bojama i vrstama pločica?

Ma sramotno, gledam oglase i križam se... bahatluka na sve strane... maltene  da ne traže  VSS za otčepljivat septičke jame.
Radiš ko budala za minimalac, zatupljuje te glupi posao, ne daju ti disati, politika diktira podobne i nepodobne..  a potrošio si cijeli život da bi se usavršavao i završio faks i više od toga, i što je najgore, baš želiš i voliš raditi, a oni te hebu u zdrav mozak (dobro ajde, poluzdrav )... pa dobro, majku mu, gdje je tome kraj?

Ne namjeravam raditi nešto što je ispod moje stručne spreme. Ne pada mi na pamet. Dovoljno sam se naradila besplatno da bi uopće neke poslove i dobila, provela čitav dosadašnji život obrazujući se, učeći, trudeći se... A na kraju se osjećam kao magarac.

Totalno namagarčeno.
olimpia @ 17:36 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
petak, svibanj 9, 2008
Fusbal, ja, nein, karte dobiti za prvenstvo, dok nam suzu oko lije... Sveopće nogometno predludilo. Svaka i najmanja šuša na tržištu koristi predstojeće prvenstvo da bi se nekako reklamirala. Sve čekam pa da i always ulošci dođu u obliku nogometne lopte ili s logom UEFA-e.

Da, da , katastrofa. I dok se urbanom puku diže kosa na glavi od reklame za Žuju i himne koju je izmislila svaka malo veća tvrtka, običan puk kupuje i plače skupa s glumcima na reklamama.

Je, i meni se diže (kosa na glavi). Od krema protiv i za celulit, farbe za kosu koja će me pretvoriti u ultra prekrasnu i pametnu i bogatu poslovnu ženu s troje djece, od krpa za pod koje same brišu i još usput pjevaju vaše muzičke želje.

Ali uvijek postoji neki ALI. A to je da smo licemjerni kada se zgražamo nad reklamama.

Ja radim u marketingu. Kao i 70 % Hrvata koji su na skoro svim razinama povezani s prodajom i marketingom. Svi mi živimo upravo od prodaje. Sve se plaća i mi  prodajemo i kupujemo. Na prvome mjestu prodajemo sebe u poslovnom životu (govorim u marketinškom smislu).
 Ok, ima ljudi koji rade u državnim službama i nisu u prvoj liniji povezani s prodajom, ali svi ostali jesu. Da nema prdaje i mrketinga (namjerno fale slova:-)) većina nas ne bi imala plaće. Oni koji imaju poduzeća, kafiće, tvornice ili bilo što drugo, na neki se način moraju prodati. Koliko će im marketinški pristup biti više ili manje uspješan ovisi na prvome mjestu o njima samima i njihovom stavu prema tome.

I ja na sve moguće načine pokušavam prodati usluge mojeg poduzeća. I ja upakiravam (poprilično loš) proizvod i uslugu u lijepe pakete s još lijepim mašnicama i pričam ljudim bajke preko reklama i Interneta. A znam da ja sama nikad ne bih koristila ono što reklamiram.

Da, licemjerna sam. Do jaja.

Jer, ja možda neću kupiti regenerator za kosu upakiran u šahovnicu, ali ima ljudi koji hoće. Oooo da, ima ih. Ja neću piti Žuju jer mi je loša. Ali ima onih koji hoće. Jer ja neću kupiti  "moju" Schaumu, ali ima kvočki koje će zbog te reklame upravo to učiniti.
 I upravo su njima namijenjene te grozne reklame. I upravo ti ljudi, nama koji prdajemo i radimo u mrketingu, nose novac i posao.

A mi im se, zapravo, cijelo vrijeme rugamo.
olimpia @ 17:30 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
utorak, svibanj 6, 2008
Evo me na brzinčicu. Malo sam se odmorila, sabrala i par puta oduzela (od pelina i vina :))))).

Baš danas čitam na TXT-u da postoje dokazi o nekom čajnizu koji je doživio 256 godina. Pa si mislim "Siroče, što je taj Bogu skrivio?" Ako je i živio toliko, pa kako mu se za Boga miloga dalo?

Bilo je trenutaka kada sam htjela istresti žuč na blogu, što zbog situacije s kojom se na poslu susrećem, što zbog crne kronike lijepog nam svijeta koji nas okružuje, ali mislim da ih je većina ionako dobro prokomentirala sve te svinjarije - od onog Austrijanca (kojem bi btw, trebalo odrezati reproduktivne organe i mučiti ga do kraja života) i monsuna u Burmi - pa do crnih kronika lijepe li nam ga naše. Ali sam odustala. Puno bih vremena potrošila a ništa promijenila. Osim razine kiseline u želucu.

Na to sve mogu samo reći - žalosno, jako žalosno.

Pitam se -  kome bi se dalo živjeti 256 godina u ovakvome svijetu?
olimpia @ 21:58 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
Arhiva
« » svi 2008
Index.hr
Nema zapisa.