Moj internet dnevnik
nemam pojma
Brojač posjeta
91521
dream theater
BLOG AZILA IZ RIJEKE
LUKA RITZ


Tvoje svjetlo će sjati sve jače i jače, jer ovo nije kraj - ovo je početak...
ponekad se rode anđeli koji znaju naći put
do svačijeg srca
zaljubimo se u ono čime zrače
zapanji nas boja njihove aure...
ponekad, doduše vrlo rijetko, nečija majka
rodi svačije dijete
nesvjesna koliko je njezina bol 
svačija bol i kako je njezina sjeta
svake majke sjeta
ponekad se rode anđeli miloga lica
besmrtna pogleda
ponekad se rode anđeli radi svih nas
i radi zaspalosti našega srca.

 Elfrida Matuč-Mahulja Krk
Blog - lipanj 2009
ponedjeljak, lipanj 22, 2009
Postoji jedna navada u balkanskih naroda na koju se redovno, upravo u svojoj kući, popikujem, a naročito pred generalno sezonsko spremanje kuće za goste, te ju primjećujem  skoro redovito i u mnogih mi poznatih.

A ta famozna navada je: skupljanje starih stvari - "koje bi mogle jednom zatrebati, nikad se ne zna".

Kao hrčci.

Eto, recimo, nema veze što mi doma imamo 5 novih televizija, dva dvd-a, tri kompjutera, video, satelitsku, u alatnim se kutijama i kutijicama mojega oca može naći: pločica iz radija iz 60-te, neki dio televizije iz 70-ih, šrafovi koji više nikamo ne pripadaju a nikad više ni neće, dio ormara koji je na otpadu već od 90-te, neki kotačići koji su od hrđe već izgubili i oblik i  t a k o   d a lj e... No, da ne bi bilo zgorega, u vrtu smo napravili još jednu kućicu, "alatnu" jel'te, u kojoj je naravno, sve samo ne alat. Pa tako ima tu torbi koje su izgubile boju još osamdesetih, čekići koji samo što se ne raspadnu, smrdljivi tepisi, lonci bez dna, lopata od koje je još ostalo samo L, dijelovi lanaca manjih i većih, nekoliko kutija sastavnih dijelova pitajbogakoznačegasve ne i ostalo što ne znam ni reći što je s obzirom da em je toliko staro da više nema ni oblika, em je tkoznaotkud ispalo. Da stvar bude gora, kad pitam starog za neki šraf iz tih kutija, on točno zna iz kojeg je radija ispao i koje godine, ali se ne može sjetiti što je jučer ručao. Oke.

Poseban je slučaj i moja majka. Prije svakog ljeta ona mene pita jel' imaš šta za dat od robe ća? imamo neke u blablabla.. I ja joj uvijek odvojim vreću robe. E, ali imamo jedan problemčić - uvijek se pola te vreće vrati ili u moj ormar ili završi u ormaru nekog od mojih dragih. Nekim čudom, jel' te.
I tako, ove godine, opet mene ona isto pita. A ja ni pet ni šest  - da draga mama, odvojiti ću dragoga srca. ALI AKO JOŠ JEDNOM VIDIM I JEDAN KOMAD TE ROBE U NAŠOJ KUĆI, SVE, SVEEE, BAAAŠ SVE, ĆU BACITI DRITO U KONTEJNER!!!! JASNO?

No, sad bi se netko zapitao, zašto neke od stvari koje ne koristimo ne damo nekome. Jer i mi, kao i većina balkanaca, izraubamo svaku stvar do te mjere, da postane ili neupotrebljiva ili upotrebljiva samo nama, iz nekih, nedokučivih mi razloga.

I tako, svi vi kojima je ovo poznato, i koji u kući i oko kuće imate: raspadnute lopate, otpale kotače bicikla u obliku osmice, trule daske, kante i lonce s prošupljenim ili bez dna, veće i manje komade drveta, lanca, željeza, šarafa, ostatke čekića, šrafcigera, tupe sjekire iz 70-te, armaturu od kada se kuća gradila, ostatke pločica, iskrivljene i totalno zahrđale čavle i t a k o   d a lj  e   iz poznatog, uvriježenog i nikad prevaziđenog starog pravila "nikad se ne zna kad će zatrebati", ja izražavam duboku sućut.

Znam kako vam je.
olimpia @ 21:54 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
nedjelja, lipanj 21, 2009
Oni koji su imali živaca večeras pogledati film Hotel Rwanda, sigurno su, kao i ja, pod strašnim utiskom tematike tog filma.
Onako, u jednom trenu sam se zapitala "pa pobogu, zašto uvijek neka takva gnjusarija se događa u Africi, uvijek Somalija, Kongo i takve zemlje, uvijek neko klanje... pa šta su ti ljudi zaista toliko divlji tamo..." A onda me po glavi raspalila misao poput bata od tone, munjevito mi je kroz glavu prošlo kako su razlozi, načini i zločini nevjerojatno poznati, kako mi je sve to nekako blisko... vratile su se slike iz mladosti, suze, očaj, nevjerica, leševi, lubanje....

U Ruandi su se poklala dva plemena  - brojčano nadmoćno pleme Hutu i pleme Tutsi kao manjina. Nikome nije jasno, gdje zapravo leži ta grozna razlika između ta dva plemena da je došlo do neke netrpeljivosti - identični izgledom, u suživotu živjeli stoljećima, sve do, naravno 20. stoljeća, štovali istoga boga, imali skoro identične jezike i obrede, međusobno se ženili, družili.... i onda se poklali, poklali u nevjerojatnim razmjerima. Neki kažu da je uzrok bio samo u klasnim razlikama, koje su stvorili kolonisti iz Belgije i Njemačke, radeći razliku između onih koji su bili vlasnici stoke i onih koji to nisu bili. Zaista, za ne povjerovati.

Inače, Hutu su većinsko stanovništvo u Ruandi i Burundiu, dok je Tutsia tek oko 15%. U vrijeme genocida, 1994, Ruanda je bila pod političkom vlašću Hutua, A Burundi Tutsia.

Rezultat - ne zna se točno, ali je pretpostavljena cifra oko 800 000 ubijenih Tutsia i pripadnika Hutu-a koji su bili za mir. Ali, mač uvijek ima dvije oštrice, ili bolje da kažem mačeta - jer to je bilo glavno oružje kojim su se i jedni i drugi koristili. Genocid u Ruandi su inicirali zapravo sami Tutsi, u želji da ponovno zavladaju Ruandom, a kao početak rata desilo se ubojstvo predsjednika iz redova Hutu-a od strane Tutsia. Revoltirani zbog genocida nad plemenom Hutu koji se za vlasti Tutsia dogodio u Burundiu, pleme Hutu započeli su organizirano, hladnokrvno istrebljivanje Tutsia.

Da stvar bude bolja, danas u Ruandi vladaju Tutsi, a u Burundi Hutu. Za ne povjerovati. Baš su divljaci, jel'da?

Eh, da. Ali scenario je nekako poznat. Namjere i načini nekako bolno poznati. Bezrazložna mržnja itekako bliska i poznata.

Kada me jedan cnac upitao, točnije baš Afrikanac - "a zašto ste se vi zaratili, pa isti ste, uopće ne vidim razliku između vas, imate sličnu vjeru, meni isti jezik i uopće vas ne razlikujem?" ja nisam znala što da mu odgovorim. Osjećala sam se poput onih iz ratne Afrike, jadno, neobrazovano, primitivno, degradirano, poniženo,  a opet bolno svjesna kako mira ovdje nikada neće biti jer, nevjerojatno je kako je lako naći stotinu razloga za mržnju, a tako teško samo jedan za nepostojanje iste....

Tješimo se kako smo mi zapad, a i dalje bi rezali vratove. Mislimo kako je zapad nešto dobro, a u interesu je zapada da se koljemo ko neandertalci i mi im svesrdno i sveudilj olakšavamo posao, uvjereni kako smo jako različiti od svojih istočnih susjeda jer eto, imamo mobitele i kompjutere, dobre aute na kredu i ne vrtimo više prasce na ražnju. A ni istočni susjedi po tome pitanju nisu puno bolji od nas. I dakle - u čemu se mi onda razlikujemo od zaraćene Afrike? U čemu?

Da nema bogataša koji politkom i vojskom držeeuropske narode na uskoj uzici kako ne bi ostali bez bogatstva, ni u Europi ne bi bilo puno bolje. Brzo bi se fina Europa zaratila.

Jedina razlika između Europe i Afrike je u sofisticiranosti oružja. Želja za novcem, vlašću, moći, porobljavanjem, ponižavanjem, ubijanjem, raslojavanjem i klasnim uzdizanjem je jednaka. Manifestacije tih gadnih ljudskih potreba pojavljuju se svugdje, samo negdje eskaliraju nasiljem nevjerojatnih razmjera, a negdje nešto manjeg razmjera i zapakiranih u šareni papir s mašnicom, redovnim izvješćima policije i ukrašenih statistikama.

Kako je ono Staljin rekao "dvoje mrtvih je tragedija; tisuće mrtvih - statistika".... a statistika je točan zbroj netočnih podataka. Trebalo bi statistički obraditi količinu suza, intenzitet očaja, osjećaje boli, izgubljenosti, nemoći i rastužene rodbine, prijatelja, kolega, susjeda.

Ljudska je rasa zaista odvratna.

Zaista, što će biti s ljudskom rasom za 1000 godina? Jer ja ne vidim nikakav napredak, ne vidim nadu za opstanak homo sapiensa.
olimpia @ 00:59 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, lipanj 18, 2009
Nema više dvojke ispred druge znamenke.

Oooo, fuck....


Big 30

                                NEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!


olimpia @ 00:22 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
ponedjeljak, lipanj 15, 2009
Poznajem jednu sortu ljudi, neobičnih, kompliciranih, zahtjevnih, čudnih. U tu sortu spadam i ja, ako je prikladno sortom je zvati, ipak, nismo mi uzgojna flora pa da se tako svrstavamo.

Ali, ipak - poznajem te ljude sebi slične. Dobroćudne, plemenite, iskrenih namjera. Inteligentne. Realne.  Ali ima jedna kvaka - kada nešto želimo - izgaramo za tim. Poput šibice. Kada želimo nešto želimo to upravo sada, u ovom trenu, pod svaku cijenu. A ta cijena nekad zna zaista biti visoka.

Teško je obuzdavati takve duboke, maltene praiskonske želje i porive. Bića smo vrele krvi, strastvena, borbena, željna i kada nemamo ono što želimo - počne nas gutati tama, depresija, bol i nemoć. Uglavnom dobijemo ono što želimo, zato  nam je i teško suočiti se s činjenicom da nešto ne možemo, ili ne možemo dobiti, ne možemo posjedovati, da ne uspijevamo. Da nešto nije upravo onako kako bi mi htjeli.

Eee, ali kada dobijemo to što želimo, što onda? Takvi ljudi, poput mene, idealiziraju ono što su u svojoj glavi i duši zacrtali. Kada dobijemo to što želimo - želimo još više. Ako bi se (pogrešno) matematički izrazili - ako dobijemo 100%, mi ćemo željeti 150%, pa 200%, pa 300%... iako to u realnosti nije moguće.

I danas, iako puno starija, uvijek se prisjetim istinitih, bolno istinitih riječi moje bivše, velike ljubavi - želje su jedno, a mogućnosti drugo. Da, uvijek sam imala problema s tim. Moje želje su moja stvarnost, moja željena mogućnost.

Ali ja uvijek dobijem ono što želim. Eto, upravo to je posebnost moje sorte. Mi uvijek, uvijek nađemo načina da dobijemo ono što želimo. Pa makar poslije i bili nesretni zbog toga što smo uspjeli.

Jer moja sorta je navikla da svijet kleči na koljenima pred nama. I bahato to velim - uglavnom i uspijevamo u tome.
olimpia @ 22:20 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
subota, lipanj 13, 2009
Ima li smisla? Ima li smisla žestiti se nakon što pročitam vijesti? Možda nekima....ne nekim, vjerojatno svima ostavljam dojam dnevno-političko-problemsko-crnokronično neinformirane osobe. I to je upravo tako. Što da ja kažem na sve što se događa a da bude konstruktivno? Da ima nekakvoga ploda?

Što da ja kažem na sve što se oko mene događa? Na čudne ljude, čudnih poriva, još čudnijih stavova...
Što da ja kažem na to što vidim? Jer ja iza svega što se na dnevnoj bazi događa,  nekih konkretnih situacija stoji uvijek nešto drugo, nešto što bi neki nazvali teorijom urote, iako ja nisam toliko ekstremnoga stava, no ipak se ne mogu oteti nekim blic prosvjetljenjima i ukazanjima koja me razvale posred ćelenke u trenucima apsolutne lucidnosti.

Možemo mi koji vidimo lajati koliko hoćemo. Jer smo u manjini. Dok se masa ne pokrene neće se ništa promijeniti. A masa je obuzdana poput konja upregnutih u zapregu, suženoga vidnoga polja. Ne, ja se neću žestiti na te pripadnike mase. I oni su živa bića. Ograničena doduše, ali ipak živa ljudska bića.
Ja se neću zamarati time da li MPT ili Lepa Brena nastupaju i gdje se to zbiva. Načisto me zaboli. To su samo površinske manifestacije truljenja društva i odvraćanje pozornosti. Ja se neću zamarati time da li je Bandić podrignuo za večerom ili neki tamo pljesnuo neku kvočku po guzici. Neću se zgražati nad Modnim sraćcima i ostalim groteskama. I takvi moraju živjeti i poslužiti svojoj svrsi - pokušaju zagljupljivanja. Takvih je sraćaka uvijek bilo i uvijek će biti. Pitanje je samo koliko je "društvo"  (ne)svjesno. Neću se zamarati time da li je neki spot dobar ili ne, niti da li negdje sviraju narodnjaci. Neću se zamarati time tko je na vlasti. Jer tko god da je, lutka je čije konce poteže netko koga nitko od nas ne zna niti uopće može njegove naslutiti konture, porive, misiju i uopće, postojanje.

Mene brine fundamentalna podijeljenost društva.

Mene brine prisilna sterilizacija i kastracija društva. Mene brine pojava neoliberalizma i ljudi koji slijepo trče za popravljanjem društva na silu. Podižući svoje ukuse i stavove po pitanju svega i svačega na višu razinu. Fini, dobri, pametni ljudi koji puše ono što im se servira kao ispravno i pročišćeno, unaprijeđeno.
Mene brine primitivizam, barbarstvo, malograđanština i seljačine koji okolo hodaju naoružani mržnjom i prijezirom, popraćeni oštricama i mecima.

Bezbroj suprostnosti i suprotstavljenih. Neprihvaćanje i nerazumijevanje sa svih strana. I nikog ne isključujem iz toga. Ni one najobrazovanije i najuglađenije do onih koji se ne znaju ni potpisati, do zadnjih otpadnika društva.

Takvo razdvojeno, prijezirom ispunjeno okruženje koje pogoduje nasilnom "preobraćenju" društava, tradicija, kultura i etnosa u jedan jedini Borg, kojim će vladati najbogatiji putem svojih pulena - političara i vlasti.
I dok se pripadnici društva i klasa međusobno nadmudruju i nadjačavaju nad prizemnim glupostima, propuštaju zamijetiti kako se sve oko njih kuha i sprema za jedan jedini cilj - apsolutnu vladavinu nekolicine njih, toliko bogatih i toliko moćnih da im nitko, ama baš nitko ništa ne može.

Što je svaki totalitarizam prvo radio? Likvidirao istinske intelektualce i neposlušne. Ovaj totalitarizam bogatih danas to radi na malo suptilinije načine. Iskorištavajući vjekovnu težnju "prosvijetljenih" da budu iznad ostalih i s druge strane, potpirujući mržnju te podupirući neobrazovanost masa i  "standardizaciju postupaka sa ciljem olakašavanja sve većeg broja postupaka u životu današnjeg čovjeka" te time dodatno zaglupljujući mase stvara jaz među pripadnicima nekog, istog,  društva, ostavljajući si prostor da manipulira intelektualom servirajući joj zakone koji će "obuzdati i kultivirati" masu, a masi servirajući kruha i igara i hraneći joj dušu stvaranjem vjerskih, nacionalnih, rasnih i seksualnih dnevnih, situacija putem kojih gnoje predrasude da se što bolje ukorijene, ne propuštajući  evocirati bolne uspomene na žrtve ratova kako mržnja ni slučajno ne bi usahla.

I svi dobiju svoju kost koju će zagristi i gristi do besvijesti ili dok ne pomisle da su istjerali "mak na konac", nesvjesni one "stvarne" stvarnosti.

Nemojte misliti da sve, ama baš sve što danas negdje pročitate, čujete, vidite, nije kontrolirano  i s ciljem pušteno na uvid "kritičnoj" javnosti. Svaka vijest, obavijest, slika, članak, kolumna, stav, događaj je prošao neku kontrolu, nekog "pokrovitelja". Ono što vi ne bi trebali znati, nećete, vjerujte mi - nikad saznati.

I čemu da se ja onda žestim?

Ja ću radije utrošiti svoju energiju na to da jednog dana i ja postanem jedan od "pokrovitelja", dovoljno bogata i moćna da mogu ta manipulativna bjelosvjetska govna uništiti iznutra. Onako, za gušt. Naravno, ako mi netko prije toga ne prosvira mozak. Ili ako si ga sama ne prošupim u očaju zbog svijeta koji me okružuje.
olimpia @ 00:37 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, lipanj 12, 2009
Bijah na Cresu. I bilo mi dobro. Naravno, kako mi ni na jedan trajekt nismo uspjeli normalno stići, i ovaj put je bilo relija po našijem cestuljcima... reko bi čovjek da ne vrijedi gubiti glavu, ima i drugih trajekata, ali naravno, mi smo skoro zakasnili na zadnji, naravno.

Kada si okružen nekoliko dana isključivo muzičarima, onda je veselo. Ali stvarno veselo. Pa da vam dočaram barem djelić atmosfere i so čim smo se zabavljali, u nastavku, za one koji bar malo kuže njemački:


 
olimpia @ 19:44 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
petak, lipanj 5, 2009
Povukli su me za jezik. I odmah se u startu ispričavam za psovanje. Danas mi se stvarno smračilo Jedan komentar ispod čestitke za dan mladosti kaže sljedeće: "...Hrvatska je slobodna i neovisna..." MA KOME JE SLOBODNA? OD ČEGA JE SLOBODNA?

I baš danas cijeli dan razmišljam o toj famoznoj riječi SLOBODA. Danas idem na faks. Zateknem prazno dvorište. Pitam se gdje su svi? Pogledam malo bolje, a ono na svakom jebenom stablu visi upozorenje o zabranjenom pušenju. Vani. Na otvorenom. Sloboda. Jebla vas takva sloboda.

Sloboda. Ako govoriš protiv političara - slijedi ti ispitivanje u policiji. Ako se suprotstaviš lopovluku i pijanim milijunerima - letiš u zrak. Donose se zakoni za prisilnu sterilizaciju i zatupljivanje društva.

Demokracija. Jebla vas ovakva demokracija. Demokracija će biti kada svih neznamkoliko milijuna birača bude svojim rukama u zraku glasalo za i protiv zakona, odredaba i inih stvari od značaja za život u ovoj zemlji. Demokracija. Pis of šit. "Demokracija" se itekako potrudila da imaš strogo kontroliranu slobodu. "Demokracija" danas ti govori koliko ćeš zraka udisat, itekako se trudi da ne možeš živjeti bez tri kredita na rubu preživljavanja tako da nemaš ni volje ni vremena se buniti jer si prezauzet razmišljanjem o tome da li će ti sutra isključiti struju. Jebite se vi i demokracija.

Nisam ljevičar niti desničar. Ja sam ultraljevičar i ultradesničar. Pun mi je kurac ovakvoga društva i naturanja na nos "slobode". Onaj ko ima imalo soli u glavi zna pravo značenje riječi "sloboda" i "demokracija". Više je jebene demokracije bilo u jebenom komunizmu, nego danas, u "slobodnoj i nezavisnoj rvackoj".

Predlažem zato našoj dragoj, "demokratskoj" vrhuški da donese sljedeće zakone, čisto da vidimo da li će se nacija pridržavati regula u "slobodnoj i nezavisnoj" rvackoj:

- cesta se mora preskakivati na jednoj nozi, odn. desnoj s obveznim okretom glave u lijevo;
- ne smije se udahnuti više od tri puta u minuti;
- ne smije se trepnuti više od dva puta u deset minuta;
- ne smije se hodati po lijevoj strani ulice, iako postoji pločnik;
- ne smije se koristiti benzin i naftni derivati ali se moraju kupovati vozila koja idu na isto;
- hranjenje je dozvoljeno od 10-12 h te od 20-21 h;
- velika nužda se smije vršiti samo jednom na dan;
- svatko tko se odluči obrazovati više od četiri razreda osnovne škole mora odmah početi plaćati porez na pamet..... itd.

Ja više ne pušim nikakve priče. Ne vjerujem u nijedan poredak. Zato jer znam što je sloboda... Čovjek je gori od beštija u svakom sistemu. Nadam se da će i mnogi drugi jednog dana shvatiti što sloboda uistinu znači.

olimpia @ 20:16 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, lipanj 2, 2009
Stiže ljeto, mrsko mi godišnje doba. Seoba naroda je na pomolu. Olimpia se mora seliti s drugog kata u prizemlje. E, ali treba sve prvo očistiti. I tako, jučer se namjerila ja čistiti svoje malo gnijezdo. A nije mi se dalo. Joj, kako mi se nije dalo. Znate kad nešto morate raditi, a ne da vam se nikako, pa sve miriše na to da to baš neće ispasti dobro...

Prvo sam stajala i sat vremena tupo gledala uokolo pokušavajući otkriti gdje da počnem. I krenem na jednu stranu ali zaključim da prije toga moram nešto drugo. Krenem to drugo i zaključim da moram onda riješiti nešto treće... i tako ciglu božju uru... Nakon sat vremena dubokog promišljanja o hodogramu čišćenja, slijegnuh ramenima i odoh na čik-pauzu.

Teška srca se vratih s čik-pauze u moje zmazano gnijezdo. Popnem se na stolicu da pokušam ugurati neku vreću u ormar, ali, mojih metar i žilet tu nije bilo dovoljno. Vreća je aterirala direktno na moju glavu. Pokušaj drugi - rezignirano odlazim po ljestve i na povratku ljestvama odvalim komad zida.. . opsujem, popnem se na ljestve, zapetljam se u paučinu, zamalo progutam pauka i umalo ne kresnem s ljestava.
Inače, neka vrsna kućedomaćica bi se spatosirala kod mene jer ja ne tamanim one male, simpatične dugonoge beštijice i njihove mrežice. Puštam ih da se množe i mirno koegzistiramo. Ali ovaj je put zaista bilo kritično - ispričala sam se svakom pojedinačno i onda ga usisala.

Sljedeće je na redu bilo pomicanje ormara. Lako je pomaknuti ormar kad je novi i od kojekakvih komposta. Ali, pomaknuti staru vitrinu... Udri muški, povuci-potegni, uz glasne jauke uspjedoh je odmaknuti od zida s finalnom svrhom špricanja insekticida. Očistim, operem. Treba je vratiti sad. I guram, i guram, i kližem po pločicama i završim na koljenima - izbjegla sam da se izvalim u špagu u zadnji tren... Ne predajem se - sjetim se nečeg što me naživciralo i kresnem je nazad uz zid. I krenem sretna dalje, kad mi kroz glavu bljesne misao - nisam pošpricala sa Biokillom. A u tri p....e materine krasne i vitrina i Biokill i čišćenje. Opet ispočetka. U jednom se trenu začuje glasan krc-krc u mojim leđima...

Ne predajem se - slijedi brisanje prašine. S dva prsta i očitim gađenjem uzmimam krpicu iz lavora. Žmikam je prvo jednom rukom, koju odmah brišem o majicu (!!!) a onda drugom rukom ponavljam postupak. Prašina - riješena.

Krenem prati pod - uzmem močo, namočim ga u kantu, krenem ga ocijediti pri tome zaboravljajući da sam nasložila onaj gornji dio na kantu kojoj ne pripada. Uprem iz sve snage ocijediti ga, izvučen naglo i gornji dio kresne u kantu krcatu prljave vode i napuni mi platnene tenisice vodom.

That's it. Odustajem. U tri sata nisam ništa napravila kako treba, zaradila sam nekoliko masnica, dvije ogrebotine, udarac u glavu (kad sam se krenula spuštati ispod starinskog stola koji ima naprijed ladicu smetnula sam s uma da na njoj postoji i ključ u kojeg sam, naravno, svom silinom opalila ćelenkom), ostala mokrih čarapa, odvalila zid i iščašila kičmu. Ma zaboravi, odustajem.

Kad te neće, te neće.
olimpia @ 08:16 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
Arhiva
« » lip 2009
Index.hr
Nema zapisa.