Moj internet dnevnik
nemam pojma
Brojač posjeta
92410
dream theater
BLOG AZILA IZ RIJEKE
LUKA RITZ


Tvoje svjetlo će sjati sve jače i jače, jer ovo nije kraj - ovo je početak...
ponekad se rode anđeli koji znaju naći put
do svačijeg srca
zaljubimo se u ono čime zrače
zapanji nas boja njihove aure...
ponekad, doduše vrlo rijetko, nečija majka
rodi svačije dijete
nesvjesna koliko je njezina bol 
svačija bol i kako je njezina sjeta
svake majke sjeta
ponekad se rode anđeli miloga lica
besmrtna pogleda
ponekad se rode anđeli radi svih nas
i radi zaspalosti našega srca.

 Elfrida Matuč-Mahulja Krk
Blog - srpanj 2008
utorak, srpanj 29, 2008
Ne znam da li je to samo u mojoj glavi ili sam stvarno dokrajčena, ali imam kroničan nedostatak energije potrebne za normalan život.

Ja sam stalno umorna i stalno mi se spava. Ništa mi se ne da i ništa previše ne radim (mislim doma) a na poslu se ionako ne umaram jer je sjedilački. Ali ja sam svejedno već godinu dana stalno umorna, čangrizava i neispavana. Doduše, ova neispavanost se po zimi nešto smanji jer počinjemo raditi sat vremena kasnije, ali svejedno - umor je uvijek prisutan. A tek sad po ljeti kad se dižem prije 6, ja ne znam kud bi sama sa sobom od neispavanosti, bez obzira što idem u neko razumno vrijeme  na spavanje.

Nisam sigurna al mislim da je problem baš u mojem poslu. Atmosfera je strašna, vlada strahovlada i doslovno ponekad ne mogu ništa raditi jer nemam takav posao koji zahtijeva nekakav kontinuitet, plus što za svaku novu stvar se moram konzultirati s najmanje pet ljudi i dobiti njihova odobrenja . A i ono što radim - velikim je dijelom vezano uz kompjuter. Ljudi moji, ja na kraju dana budem umorna kao da sam kopala kanale.

Da ne govorim o prejedanju zbog neispavanosti. Ne, ja ne jedem zato jer osjećam u glavi potrebu nego moj želudac me doslovno izjeda ako ne jedem onda kada se njemu to hoće. Pa me to onda dodatno ubija... i tako u krug.. I na kraju zaradim herniju...

Pa onda krenem se baviti nekom aktivnošću, kao što sam se zadnjih 6 godina u nadi da će biti bolje, ali ni tu nema pomoći - sutradan još gore.
Pila sam i kojekakva željeza i multivitamine od kojih mi je bilo utoliko bolje što sam dobila još kila zbog njih (sada mi je i jasno kako djeluju - otvaraju apetit pa jedenjem unosiš sve što ti je potrebno) i na kraju opet ništa.

Ne znam, ja stvarno ne znam što više učiniti. Ja sam nekad bila stvor što je mogao i po četiri sata spavati i normalno funkcionirati i sve obaveze ispunjavati bez beda - a danas - em mi se ništa ne da, em mi mozak uopće ne funkcionira i ne mogu se sjetiti ni najbanalnijih stvari, a fizički sam toliko premorena da doslovno osjećam da ne mogu ni hodati...

Znate ono kad se kaže "vučeš se kao krepan"... e pa tako se i ja vučem...

Ima netko neku ideju što da napravim?

P.S. možete misliti koliko je kritično kada je moj muškarac sam išao peglati svoju robu i košulje jer je promatrajući moje mučenje s peglom i gužvanje robe shvatio da je bolje da on to sam učini
olimpia @ 18:54 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
ponedjeljak, srpanj 28, 2008
"Ljubim tvoje ruke i na koljena se pred tobom spuštam...

Da budeš siguran da sve misli moje, sav moj duh, cijelo srce postoje samo da bih te voljela.

Obožavam te... tako krasnog, tako savršenog, tako stvorenog da bude obasipan ljubavlju i obožavan, voljen do smrti i ludila..."

Princeza Carolyne Jeanne Elisabeth Von Saynwittgenstein

"Radije ću se suočiti s neuspjehom ako si ti uz mene, nego s uspjehom uz bilo koga drugoga." Jenny De Vries


"Sve na ovom svijetu, ma kako nevažno bilo, pretvara se u pustolovinu kad to dijeliš sa pravom osobom."

Kathleen Norris






Sretna ti naša poluobljetnica - 8 i pol godina, nekome dugo, nekome ne, meni prekratko.

Voli te zauvijek tvoja Olimpia

olimpia @ 21:48 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare















olimpia @ 19:38 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
subota, srpanj 26, 2008


Izlazi iz vruće peći, još se puši
nosnice mi draška i dijetu sruši

Kupujem ga bez razmišljanja
daj burek, jebeš sve - kažem bez uvijanja

A kad zagrizem,  oko mene sve stane
Ma koji sex, čokolada, masaža - jedino burek nema mane

Oj bureče sa sirom ti si moja tiha patnja
kad sam na dijeti samo pusta tlapnja...

A jadna li sam ti bureče ja
kad me jebe hernija

žalosna i tužna sva
jer te ne smijem jesti svaki dan ja...

olimpia @ 11:36 |Komentiraj | Komentari: 16 | Prikaži komentare
subota, srpanj 19, 2008
Ljeto.

Gužva. Vrućina, sparina. Znoj. Puno znoja.
Nervoza. Ljudi u redovima posvuda, red za parking, red u dućanu, red u pošti... Guzica mokra od sjedenja u autu na suncu. Klima radi al' ne pomaže... Očaj na rubu incidenta.. Psovke na sve strane, auti naparkirani maltene do kreveta...

Jutarnji topot koraka ljudi koji oboružani suncobranima, ležaljkama, luftićima, narukvicama, kanticama i lopaticama jurcaju zauzeti pozicije na plaži. Cvrče od jutra do mraka, padaju u nesvijest, padaju od alkohola... Sise velike, sise male, sise mlade, sise stare posvuda iskaču...

Plaža krcata, ljudi nagruvani poput sardina...

A ti moraš radit...

Ljetna večer, zvijezde na nebu... jel' postoji još koji kutak a da ga nije otkro neki turist, da možeš sjesti i pustiti dušu da uživa u zvukovima plime, povjetarca i broda u daljini?

Prva kiša i grad krcat... oni ne znaju kud bi sa sobom, sudaraju se u očaju na pločnicima, šečući bezglavo po ulicama, tuga im se jasno vidi na crvenim i popucanim licima od sunca... jer njihovi se umovi ograničavaju na brčkanje u moru i sjedenje na ručniku... ta zaboga, Sunce su platili a mi smo im ga uskratili... zločesti mi... Ispadaju sa pločnika na cestu, prelaze cestu kao da je seoski put a ne dvotračna prometnica... čudom se čudiš kako hitna ne ordinira svake sekunde...

Pomalja se sunce. Stampedo!!! Brzo, trči brzo da ulovimo mjesto... Vuku djecu za ruku i sav popratni sadržaj klopoće dok u naletu sreće zbog pojave spasitelja godišnjeg odmora pokušavaju preletiti stotinjak metara do brčkališta...

Ljeto.

Joj meni.

Idealno ljeto u nekoliko varijanti:
a) krstarenje po otocima daleko od svih
b) Aljaska, ali ako već ne može do tamo - onda Gorski kotar
c) pusti otok
olimpia @ 13:12 |Komentiraj | Komentari: 25 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 16, 2008
Ja sam faca. Ja imam bazen.

Dječica zvana Ja i On pred dvije godine odlučili imati bazen (On, ne Ja, al' ja budala pristala imat' to u vrtu). Pa o'šli u Metro i kupili. Olimpijski, kakav se jednoj Olimpiji i pristoji. Promjer 3,66 m, dubina vode cca 50. Malo većem homo sapiensu nit do kičice. Hi hi, je lijepo je to, kupi pa'š vidjet.

Al nema veze. Mi imamo bazen. Imamo i more na 10 min pješke, ali to nije važno. Jer MI IMAMO HEBENI BAZEN. Zašto hebeni? Jer dva trampljava tutleka ne znadoše prve godine da moraju stavljati klor svaki bogom nam poklonjeni dan i da se pumpa mora paliti svaki dan po šest sati.

 Nego mi sve lijepo napunili, brčkali se dva tjedna, palili pumpu jer mislili da ona ima klor, sve dok jednoga bogom danog dana vaša Oli nije ušla u bazen i završila na svojoj cijenjenoj pozadini prilikom pada uzrokovanog algama na dnu bazena. Tek se tada bistra moja glavica dosjeti da tu nešta ne valja. I di će Oli nego dreku na meričkog proizvođača. Da, dobro ste pročitali - ne budi lijena, uzela telefon i udri po merikanima jer ima sva vražja upozorenja na hebenom bazenu - te ne skači, te ne reži nožem šlauf koji ga drži, te ne stavljaj ga na koso, te ne puštaj dicu samu - sva za koja se meričkanski odvjetnici mogu uloviti - osim ONOG DA TREBA SVAKI DAN KLOR STAVLJAT. Napravila paniku, zabojali se tužbe. Podučio mene Merikan nakon nekoliko dana savjetovanja sa kolegama diljem mu Merike prokletije njihove, da se klor mora kupit u apoteci istavljat svaki dan.

Prebrodili smo i to. Porođajne muke urodile velikim znanjem i setovima za održavanje skupljim od hebenog bazena.

Ove godine odlučismo ga jopeta staviti u pogon.  Jopeta Mali obećaje sve će majku mu čistit, radit, samo nek' mu gušta pustim da se brčka u privat property bazenu.
 Pred tjedan i po napunjali malog plavog, palili pumpu, stavljali klor i pokrivali POSEBNOM TENDOM. Zašto naglasih posebnom? Jer ta vražja tenda, NAPRAVLJENA POSEBNO ZA MOJ, OLIMPIJSKI BAZEN, PROMJERA 3,66 I DUBINE 54, IMA JEBENE RUPE PO SEBI.  A moja plava igračka stoji usred moga mi vrta krcatog drvećem na sve strane i svim pripadnicima životinjskog carstva koji u njemu obitavaju.

I tako danas, sretna jer pool izdržao čist, ali nesretna Olimpia,  jopeta se ulovila čišćenja, te udri susisavati, skupljati mrežicom, i kad jadna završi - krene micati tendu i tenda uleti u bazen cijela.
Cijela sa svim lišćem, komarcima, muhama, mravima i PTIČJIM DREKOM.

I je#$%/&%$%#" ti sve po spisku, i j"#$%$#" bazenu s 5 kubika vode koji će usred ljetne žege završit u kanalizaciji, i j#$&/&%$ ti Malog i njegove fiks ideje i praćakanje mu njegovo bazensko, da mu sve po spisku, On će sve radit...

Te mu ja suzno-očajnoga glasa ulovih se preko bare plave (jer On je na otoku) govoriti  da mi je pun k...ac bazena, i koji će mi k...ac to kada s tim imam samo za....nciju... i usred drame (gdje On šuti a ja cvilim) čujem u pozadini kolegu mu kako naručuje morsku platu... Zašutih u očaju svojem, a On na to kaže Pa zašto nisi čekala mene?

He he, miško, dočekat ću ja tebe, dočekat ....

#%$&&%%$/()/%#!!!!!!!!!
olimpia @ 20:32 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 15, 2008
Život u maloj sredini.... Može biti poguban, ali i pozitivan za onog tko mu se ne prilagodi.

Život postrani svih lokalnih "problema" i razmišljanja može izgraditi osobu u toj mjeri da mu to čak može biti i pozitivan vjetar u leđa u odrasloj dobi... no što ako to čovjeka baci unazad?

Ako se osoba odmalena ne uklopi, ne infiltrira u u tu lokvu koju oni nazivaju "mi", bez obzira na to koji se standard ili nestandard ponašanja zahtijeva, uvijek ostaje na margini tog zatvorenog društva, bolje rečeno zajednice koja ima svoja pravila ponašanja za ljude i to posebno za svaku dob života.

Da li ste primijetili da se delinkventno ponašanje tolerira za podmladak zajednice ukoliko spada u kategoriju "mi" i "naš"? To "mi " se nigdje jasno ne izražava, ali je latentno prisutno i izbija iz svih pora takve zajednice. S druge strane, onaj tko se svojim ponašanjem odmiče od etičnog prema definiciji te iste zajednice, ali ne spada u "njihovog" najstrože se osuđuje i čak ponekad i linčuje.

Kako dob određene, marginalizirane osobe odmiče, ona biva (barem postoje pokušaji) uvučena u unutarnje ratove takve zajednice, koji su najčešće potencirani politikom i sitnim osobnim interesima, te vlada vječna percepcija o ljudima unutar zajednice kao onima koji su po mišljenju ostalih po defaultu "pro" i  "contra" dočim se ne slože sa svim stajalištima jedne grupe... Ponekad tih grupnih tvorevina ima čak i po desetak po mjestu.. i nitko nikog ne podnosi... što naravno koči bilo kakav napredak.

Vlada hipokrizija na svim razinama - od onih na kojima su bića koja ne znaju ni što ta riječ znači jer su zadnji put nešto pročitali u osnovnoj školi, pa sve do visokoobrazovanih, koji se naravno trude ne isticati to da su fakultetski obrazovani jer to podrazumijeva ambiciju, a otvorena ambicija je nešto "loše" i "nadobudno". Žena sa ambicijom? Kurva, naravno, a što drugo.... i to ne od strane muške populacije  - već pretežno tako doživljavana od strane drugih žena.

Outsideri su nepoželjni i opasni, jer otvoreno progovaraju o prljavštini i incestuoznosti (koja se očituje u toleriranju ponašanja nepoćudnih jer uvijek jesu na neki način u rodbinskim  relacijama s nekim "važnim" osobama, pa se funkcionira po principu ok, mo'š me jebat al samo zato što si moje krvi ili njegove, a on mi je od snahe rođak) društvenih odnosa takvih zajednica te dolaze u otvorene sukobe s uglednicima. Jer otvorena konfrontacija između neistomišljenika (koji su unutar jedne lokalne zajednice ali suprotnih stajališta) ne postoji. Ona jednostavno ne postoji. Ne postoji zato jer se oni suptilno sukobljavaju preko državnih i gradskih tijela, preko lokalnih stranica dnevnih novina, potežući pri tome sve svoje moći i utjecaje kako bi "osvojili" naklonost novinara i javnosti.

Neutralnoj osobi je, zapravo, najteže i opstati u takvoj žabokrečini koja se pomakne jedino kada nešto malo veća zvijer ugazi slučajno u nju.

Tu su dalje oni nivoi zajednice koji su za društvo utoliko produktivni koliko više popiju pa time stimuliraju proizvodnju alkohola i nasmijavaju svojim ispadima ostatak vrlog društva. No, zajednici je to jako simpatično ukoliko i takvi nusprodukti pripadaju "njima".  Ukoliko ne pripadaju - nastupa fini linč. Jedan dio shvaćeno-neshvaćenih redovno je opaki konzument nešto pojačih opojnih sredstava, a i to se tolerira ukoliko je dio plemena po krvi ili stavu.

Ovakav nepomičan, ustajao način razmišljenja i življenja s vremenom počne gušiti volju i kreativnost nekog tko ne želi biti dio svega, ali biva primoran zatomiti svoje biće kako ne bi "ugrozio" krhko opstojanje tih ljudi i te njihove patvorene "idilične" zajednice oko sebe.

I još je jedna karakteristična stvar - otpor postoji prema svima koji tu nisu žitelji od praiskona ili domoroci s domaćim pedigreom, čak i ako imaju najbolje namjere i žele unaprijediti život svojeg neiskonskog prebivališta. Redovno ih se promatra kao manje vrijedne jer ne razumiju tradiciju i običajno postupanje zajednice te stoga nisu vrijedni niti imaju pravo utjecati na život lokalne zajednice. Brojenje krvnih zrnaca i kopanje po rodovskoj prošlosti logičan je korak koji zajednica sa svrhom obrane poduzima, a daljnji je korak napad na osobnu imovinu "dotepenaca" svim legalnim i nelegalnim sredstvima.

Verbalno čistunstvo u smislu korištenja dijalekta u svim prilikama, čak i kada nije umjesno dokaz je pripadnosti toj zajednici, a siromaštvo  vokabulara se pozdravlja jer bogati vokabular predstavlja obrazovanost, a obrazovanost  = bahatost, a bahatost = opasnost po krotke i neambiciozne koji su to poželjniji što im je život duhom siromašniji i nesretniji.

Brčkanje u žabokrečini je poželjno jer se mora poštovati volja starijih te se ne smije vršiti inovativna invazija na njihove postupke i davno izgrađene poslovne, obrazovne i životne istine.

Uglavnom, jedno veliko sranje. Barem za mene neprilagođenu i bez pedigrea.

Što se više s njima usmrdiš -  to im ljepše mirišeš. A ja se, nažalost, ipak volim tuširati svaki dan.
olimpia @ 12:51 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
petak, srpanj 11, 2008
Da li stvarno poznajete sebe? Koliko dobro sebe poznajete?

Ja sam uvjerena da sebe jako dobro poznajem, pa ipak, iako sam sama sebi predvidljiva i znam da sve što radim kako bih izbjegla pogreške koje inače činim jest i biti će uzaludno, i dalje se trudim promijeniti nepromjenjivo i neizbježno.

Imam problem s prihvaćanjem sebe. I svaki put kao da gledam sebe kako po milijunti put krećem nogom prema provaliji pogreške, promatrajući sebe izdaleka i vičući toj budali da to ne čini, ali sve je uzaludno, ne čujem se. Znam da je upozorenje stalno tu da je ta provalija ovdje bila i biti će, ali ja i dalje grabim tvrdoglavo naprijed, iako znam da pad ima svoje posljedice. Nekad se izvučem samo s ozljedama lakšim, a nekada se ne budim iz kome danima, tjednima, mjesecima... svaki put iznova lupajući se po čelu zbog vlastite neopreznosti, gluposti...

Ja sebe predobro poznajem. Predobro poznajem lokvu u kojoj se mrijestim, svoju žabokrečinu, svoje kreketanje i svaki skok... I svaki put skočim u živo blato... nevjerojatno, govoreći sama sebi žabo krastava, opet si se uvaljala...

Znate one odluke Od sutra ću drugačije, od sutra ću biti pametnija, okretnija.. Sutra ću biti bolja osoba, više ću se truditi, sve ću posložiti savršeno... Da, savršeno, moj život će od sutra biti savršeno posložen, kao kula od karata... u koju ću opet, samoobranom ili ubojstvom na mah puhnuti i sve će se srušiti... i tako iz dana u dan, svaki put iznova donoseći neostvarive odluke, planove, satnice... sve je to ništa...

I toliko se dobro poznajem da znam da ću uvijek iznova s predznanjem i predumišljajem donositi odluke koje su unaprijed osuđene na smrt, ali znam da ću i dalje trošiti enorman trud u nešto što nije ništa drugo nego sizifov posao... totalno uzaludan trud...

Jer ću opet zakoračit u bezdan... Počiniti samoubojstvo s predumišljajem...
olimpia @ 23:10 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
Eto i da ja ispunim ovo što mi je moja yemaya proslijedila :), ne znam kako se to štafeta preuzima pa sam ja lijepo copy pastala pitanja

Od kad si registrian na index forumu?
nisam registrirana na forumu, samo na blogeru

Na kojim podforumima pretežno sudjeluješ?
ne sudjelujem na forumima, nažalost nemam vremena

Što voliš osim toga čitat na forumu?
svrnem pogled tu i tamo na komentare vijesti i članaka, ali ubrzo zbrišem jer nemam živaca čitati idiotske komentare nekije pacijenata

Pod kojim nickovima pišeš ili si pisao na forumu?
-

Od kad pišeš blog?
Od siječnja 2008. 
bila sam otvorila blog još 2006, ali kako nisam nikako uspijevala uć u svoj blog par dana, odustala i zaboravila na to... a onda sam se jednog dana sjetila da ja to negdje imam, i prekopala papiriće sa šiframa raznoraznim i krenula. that is it

Imaš li jedan ili više blogova?
samo ovaj

Kada bi mogao bi li promijenio mjesto boravka ili zemlju u kojoj živiš?
ma šta ja znam... ma bi vjerojatno, ali sam previše vezana za našu lijepu rvacku... kad bi se već odlučila, onda bi to bila ili Njemačka ili Irska


Odeš li svake godine na odmor, u neko mjesto izvan mjesta gdje živiš?
Da bar...

Jesi li do sad posjetio neku stranu zemlju?
Sloveniju, BiH, Italiju, Francusku, Austriju, Nizozemsku, Njemačku, Češku, Mađarsku, Belgiju, zemlje ex yu kada sam bila dijete (osim makedonije)

Koje bi još zemlje kad - tad, volio posjetiti?
bemu miša, a koju ne bi :)))))

Posjećuješ li naše otoke?
I živjela neko vrijeme na jednom čak

Jesi li jahala na konju, devi, magarcu...?
kao dijete na poniju

Voliš li životinje?
ne volim - obožavam ih

Daklem, proslijeđujem ovu štafeticu slijedećima:streha, nemreš, suton, felicije, teuta-ika, heavy, vladukrvogladu  i svima ostalima zainteresiranima s desne strane:)))))

Nu lijepi moji, na posao i ispuniti.

A kako se ovo uopće proslijeđuje?
olimpia @ 17:59 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
subota, srpanj 5, 2008
Život s muzičarem. Romantično, uzbudljivo, zanimljivo...

Evo jedne crtice iz života s muzičarem.


Vruće ljetno poslijepodne... ON svira lagane obrade Beatlesa u jazz varijanti... nježno... Strawberry fields forewer...

Hej, koji ti se akord više sviđa, ovaj... ili ovaj drugi...?

Ovaj drugi, kažem ja dok na metar od njega ribam WC školjku i znoj mi curi na sve strane...

Idemo sad na Yesterday...

Mmm aha, kažem ja dok ribam pod...

Znaš, ovo je zaista nadnaravno iskustvo, slušati vrhunskog pijanistu samo za sebe dok ribam pod, i to ni manje ni više nego jazz... velim ja (inače ne volim jazz jer me asocira na gakanje gusaka)..

Ovo je indikativno, osjećam tu neku skrivenu poruku...ceri se ON.

Dobro osjećaš - velim ja

Hehe, ovo je dobro...nastavlja svirati ismije se muzičar sam sa sobom...

Šta da? kažem ja dok otresam prljavi tepih...

Sjednem, okrenem Bloger i krenem pisati crticu iz života s muzičarem...

Ideš na blog pisati o ovome, jel' da?... pita on ne skidajući pogleda s klavijature...

Najbolje da ne... zahihoćem se ja...
olimpia @ 16:07 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
Čovjek misli u određenoj dobi života da nešto zna, da se zna suočavati s preprekama koje mu život podmeće. Nekako misliš da si dovoljno snažan da bi se othrvao problemima koji te zahvate poput snježne kugle koja se kotrlja nizbrdo... Misliš da si shvatio sve i da je sve jasno.... Prevaren si. Sam sebe varaš i zavaraš.

Sjedim na obali jezera. Mrak je pao a svjetla je s neba ostalo tek toliko da se ocrtavaju sjene brijega i dvorca u daljini na površini jezera koje naizgled miruje. Miruje, ali kroz njega prolazi snažna struja koja se ne vidi izvana. Da samo malo stavim ruke u vodu osjetila bi tu snagu.... Ali se ne usudim... zadovoljna sam gledanjem površine. Digao se lagan vjetar, tjera loše misli i uspijeva me na trenutak obradovati... Neka puše, otjerati će ovu gadnu zaparu.

Strašno je to kada znaš da si poput jezera, izvana miran a u unutra pobuna, vrtlog... a jedino što ti prelazi preko usana je tišina, jer više ne znaš izgovoriti riječi koje bi prenijele van ono što se događa, ono što raste u tebi svakim danom i što poput crne rupe guta bilo kakvu naznaku umirenja.

Suze mi se kotrljaju niz lice, ne mogu ih zaustaviti. Nikad ne plačem pred drugima, nikad. Samo jezero zna. Pitam ga da mi odgovori. Ono šuti. Da li ono želi otrgnuti se iz svojeg korita i preliti se? Ili mu ne daju? Da li je sretno iako stoji uvijek na jednom mjestu? Da li zna koliko je zapravo snažno i kolika je snaga potrebita da ga se drži uvijek na jednom mjestu, okovanog čvrstom obalom i namjerom ljudi?

Samo jezero zna....
olimpia @ 10:24 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
Arhiva
« » srp 2008
Index.hr
Nema zapisa.