Moj internet dnevnik
nemam pojma
Brojač posjeta
92410
dream theater
BLOG AZILA IZ RIJEKE
LUKA RITZ


Tvoje svjetlo će sjati sve jače i jače, jer ovo nije kraj - ovo je početak...
ponekad se rode anđeli koji znaju naći put
do svačijeg srca
zaljubimo se u ono čime zrače
zapanji nas boja njihove aure...
ponekad, doduše vrlo rijetko, nečija majka
rodi svačije dijete
nesvjesna koliko je njezina bol 
svačija bol i kako je njezina sjeta
svake majke sjeta
ponekad se rode anđeli miloga lica
besmrtna pogleda
ponekad se rode anđeli radi svih nas
i radi zaspalosti našega srca.

 Elfrida Matuč-Mahulja Krk
Blog - srpanj 2009
subota, srpanj 25, 2009
Koliko smo uistinu spremni pomoći drugima u nevolji?

Malo sam pogledala ovaj video: http://www.index.hr/video/film.aspx?id=7443. Zaista je to teška tema. Koliko bi se nas uistinu zaustavilo kraj čovjeka koji je pao na cesti? Ovaj video daje jedan površinski uvid u to kome bi i kako ljudi pomogli da se u nađu u situaciji u kojoj netko pred njima pada ili leži u krvi. Kao što oni koji me poznaju znaju - uvijek polazim od sebe i ne zalijećem se kritizirati one koji u nekim situacijama ne bi pomogli. I neću se zaletavati i odmah kritizirati društvo, iako možda i sustav vrijednosti danas zaslužuje oštru kritiku. Neću zato jer sam bila u nekoliko situacija u kojima je trebalo uskočiti u pomoć. Jedna je bila prije dosta godina, kada su tri huligana na cesti ispretukla na mrtvo ime jednog mladića (kasnije se ispostavilo da je taj mladić novak u policiji). Djevojka u autu ispred nas je bila, navodno, medicinska sestra. Mladić je ležao obliven krvlju (pukla mu je arkada) na cesti, okrenut licem prema podu. Ona je stajala nad njim i samo mu ponavljala "diši, diši... ". Ja sam kleknula na pod, uhvatila mu glavu, brisala krv i držala mu glavu tako da može disati. I stalno sam se pitala zašto mu ta medicinska sestra ne pomogne. Utom sam shvatila da čovjek možda ima slomljen vrat. Dakle, da je to bila istina, a na sreću nije, ja bi tom čovjeku svojim instinktom odmogla, a ne pomogla. Druga stvar, o kojoj u tom trenu nisam razmišljala jest da čovjek možda ima neku bolest koja se prenosi krvlju, a moje su ruke uvijek s nekakvim ranicama. Naravno, moja nada je uvijek da mi se valjda karmički ne bi smjelo ništa loše dogoditi ako nekom pomognem.

Isto tako, pred nekoliko dana, u jedan sat u noći, već sam bila u polusnu. Čula sam škripu i udarac na magistrali koja inače prolazi iznad moje kuće. Obukla sam se i izašla i otrčala gore iako me bilo strah od toga što ću gore možda zateći. Na sreću, nije bilo ništa strašno, čovjek je zadrijemao i malo zgazio znak. Između ostalog, gospođa koja je bila u autu, u šoku je komentirala kako se ona ne bi usudila izaći pogledati što se dogodilo. A jebiga rekoh ja, treba netko vidit dal treba pomoć. I ja se bojim isto, nisam baš neka junačina, ali svi spavaju i pitanje je da li je netko uopće skužio da se nešto dogodilo.

Ali s druge strane, moram priznati da vidim okorjelog pijanca kako bljuje i pada u nesvjest, ne bih mu se usudila približiti. Jednostavno jer mi se gadi i bojim se neke zaraze. Radije ću zvati hitnu nego petljati s njime. Zašto je to tako? Vjerojatno jer podsvjesno doživljavam to kao njegovu krivicu i njegov način života koji uzrokuje takvo stanje, a između ostalog želim sebe zaštititi. On ne bi trebao biti na cesti nego na liječenju. Ja ću mu pomoći, on će se zbljuvati po meni i opet ću ga za dva dana vidjeti na istom mjestu, s istom bocom u istome stanju. Žao mi je, iskreno priznajem da nemam želuca a ni vremena za takvo pomaganje.

Naravno, nikad ne bih hladnokrvno prošla kraj nekog kome treba pomoći, barem bi zvala hitnu ili tako nešto, no priznajem da ne bih baš svaki put išla direktno pomagati. Kad čujem divljake koji piče s motorima po 200 km/h iznad moje kuće uvijek mislim kako takvoj budali i da se razbije ne bi baš trčala namještati kosti. Jer ne samo što sebe dovodi u opasnost, nego i nevine oko sebe.

Činjenica jest da ljudi biraju da li će i kome te na koji način pomoći. Ne zato što su loši, nego jednostavno štite sebe.  Neki manje, neki više. Ja mogu osuditi čovjeka koji će mirno proći kraj unesrećenog ni ne okrenuvši se, ali ne mogu onog koji mu neće direktno pomagati. Većinom smo svi vrlo glasni u osudama često zaboravljajući sebe zapitati koliko smo uistinu mi sami spremni pomoći. Većina će odmah pomoći mladoj, na izgled zdravoj osobi ili osobi koja pristojno izgleda jer se ne boji za sebe. Ali nafiksanom narkomanu, starom pijancu neće mnogi potrčati u pomoć. Ne zato jer su ljudi loši nego jer se boje.

I zato ne bih htjela ići tako daleko pa zbog nečijeg nepomaganja proklinjati bijedu današnjeg društva jer bi to od mene bilo uistinu licemjerno. Tako je oduvijek bilo i uvijek će biti.  Netko će biti više a netko manje spreman pomoći i to nema veze s današnjim društvom već je to stvar različitih naravi ljudi. Ako ja padnem u nesvjest kad vidim odrezanu ruku onda će biti dvoje za bolnicu a ne jedan.
olimpia @ 12:05 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, srpanj 18, 2009
Ja izgleda živim u nekom ružčibastom svijetu, ili valjda imam ružčibaste naočibale na nosu pa mislim kako ljudi ništa ne skrivaju. A skrivaju, guraju ispod tepiha, mažu i farbaju. Možda je i ta moja asocijalnost djelomičan uzrok tog mojeg sljepila naivnosti i iščuđavanje svakodnevici predmet sprdnje ljudi koji dođu sa mnom u kontakt.

Čemu ovakav uvod? Jer sam zgrožena realnošću. A realnost je ta da se jaaako puno ljudi s nečim "nadopunjuje". I to ne mislim pri tome na cugu. Ljudi se masovno drogiraju. Sredstvima od onih za koje znam pa sve do nekih čudesa za koje nikad nisam ni čula. I to su ljudi za koje nikada, ama baš nikada ne biste rekli, ili barem ne bih ja rekla (koja sam se do danas smatrala "čitačem" ljudi) da su narkići. Roditelji dvoje djece - na horsu, muzičari - bivši heroinski ovisnici, danas ovisni o travuši, dileri sasvim uobičajeni, standardni pripadnici društva, direktori poduzeća i turističkih zajednica. Od uličnih propaliteta pa sve do same intelektualne kreme. Sportaši, majke, konobari, kuhari, svih dobnih profila, svi povezani jednakom strašću i ovisnošću, braća po "sredstvu". Pri tome ne mislim na povremene uživaoce mirisne trave koji povuku dim tu i tamo.

I svi imaju neku izliku, samo njima jasnu.

Nisam vjerovala dok nisam vidjela. Naivno čeljade. Infiltrirano  smeće u sve pore društva. Zanima me da li bi se našlo bijelog i u zahodima naših preuzvišenih ustanova poput Sabora, Vlade, sudova, bolnica. Vjerojatno bi.

Ogavno, odurno, gnjusno. Perverzno i bolesno. Mjesečne cifre od kojih bi se bez problema kupila kuća, platili krediti, otišlo na putovanje.

Moj pelin izgleda kao mačji kašalj naspram toga.

A ja sam se uvijek pitala otkuda tim "uspješnim", "vrijednim" i inim ljudima energija, snaga, volja da rade nevjerojatno puno, ne spavaju i stignu biti poput "velečasnog" Sudca na nekoliko mjesta odjednom.

Sad mi je jasno. I svi su mi sumnjivi. Od nevjerojatno mirnih ljudi pa sve do ultra energičnih, hiperaktivnih. Svi vi koji kao i ja imate ružčibaste naočibale, zamislite se nad ljudima koji vas okružuju. Možda ih ipak ne poznajete toliko dobro.
olimpia @ 13:33 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 16, 2009
Olimpia je digla ruke od svega, pukao joj je film i otišla živjeti neko vrijeme na račun svojeg dragog. I kad malo bolje razmisli - biti sponzoruša i nije tako loše... Zašto ne ići linijom manjeg otpora, za promjenu....
olimpia @ 11:09 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 7, 2009
Svi koji me znaju, znaju da ne volim ljeto. NE   V O L I M. A ovakvo ljeto, kakvo je do sada, ne da ne volim, nego mrzim iz dna duše. Vruće, sparno, vlažno, ljepljivo, živceparajuće i depresivno.

I ako riječi vlažno, ljepljivo i vruće možda nekog asociraju na neke nepristojne aktivnosti, ja vam kažem - je upravo je tako i ja se tim aktivnostima bavim svaki dan, po nekoliko puta čak, a ponekad i po nekoliko puta u satu. Iliti .ebem ti ljeto  i .ebem ti vlagu i  .ebem ti sparinu, .ebem ti gužvu, pljuskove i .ebem sve vezano uz vremenske (ne)prilike ovo ljeto svakih pet minuta.

Bljak. Fuj.

Ispričavam se na prljavom jeziku, odoh ga odma oprati sapunom.
olimpia @ 21:37 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
srijeda, srpanj 1, 2009
Malo sam ušokisana. Mora da je frkovito na vrhu. Ne znam jel to dobro ili loše. Ma loše je, naravno. Pa pobogu, tko daje ostavku tek tako?

Loše je, loše. Ovo je siguran znak da je država pred bankrotom.

Ali na kraju krajeva - htjeli smo to - to smo i dobili.

Sanader - pa pa.

Uvijek može doći i gori od njega. I to će vjerojatno biti tako.

Kako god okreneš  - katastrofa.

Izvanredni izbori - welcome.
olimpia @ 14:43 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
Arhiva
« » srp 2009
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Index.hr
Nema zapisa.