Moj internet dnevnik
nemam pojma
Brojač posjeta
92410
dream theater
BLOG AZILA IZ RIJEKE
LUKA RITZ


Tvoje svjetlo će sjati sve jače i jače, jer ovo nije kraj - ovo je početak...
ponekad se rode anđeli koji znaju naći put
do svačijeg srca
zaljubimo se u ono čime zrače
zapanji nas boja njihove aure...
ponekad, doduše vrlo rijetko, nečija majka
rodi svačije dijete
nesvjesna koliko je njezina bol 
svačija bol i kako je njezina sjeta
svake majke sjeta
ponekad se rode anđeli miloga lica
besmrtna pogleda
ponekad se rode anđeli radi svih nas
i radi zaspalosti našega srca.

 Elfrida Matuč-Mahulja Krk
Blog - srpanj 2010
petak, srpanj 30, 2010


I saw you this morning.
You were moving so fast.
Can't seem to loosen my grip
On the past.
And I miss you so much.
There's no one in sight.
And we're still making love
In My Secret Life.

I smile when I'm angry.
I cheat and I lie.
I do what I have to do
To get by.
But I know what is wrong,
And I know what is right.
And I'd die for the truth
In My Secret Life.

Hold on, hold on, my brother.
My sister, hold on tight.
I finally got my orders.
I'll be marching through the morning,
Marching through the night,
Moving cross the borders
Of My Secret Life.

Looked through the paper.
Makes you want to cry.
Nobody cares if the people
Live or die.
And the dealer wants you thinking
That it's either black or white.
Thank G-d it's not that simple
In My Secret Life.

I bite my lip.
I buy what I'm told:
From the latest hit,
To the wisdom of old.
But I'm always alone.
And my heart is like ice.
And it's crowded and cold
In My Secret Life.

olimpia @ 08:29 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
četvrtak, srpanj 29, 2010


olimpia @ 09:12 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, srpanj 25, 2010
Ali ni to nije sve. Sada kada gledam Alisu u zemlji čudesa, pitam se da li i moja družina svakodnevna liči pomalo na likove iz ove bajke, koju kao da je netko na teškom tripu pisao.

Družina neobična, nadasve... zadružno gospodarstvo čudnih likova, moglo bi se reći – moji prijatelji, dragi i moja draga obitelj... i na kraju – jedna i neponovljiva Ja Cool.

Nekako nikako da se negdje svrstamo. Zaista. Mladi muzičar koji je zasadio pomidore... Otkrio je ljubav prema hortikulturi.... Ali to nisu obični pomidori, oni su obasuti ljubavlju. Mi im pričamo, mi ih gladimo,  mi im se ispričavamo jer im moramo odrezati zaperke... U planu su i rotkvice, a bogumi i krastavci.

Ja volim mrtvačke lubanje. Ne znam zašto.  A malo brijem i na budizam. Onako, mrvicu. Teta sam koja nećakinji pokušava usaditi želju za prepoznatljivim identitetom, izbaciti sve stereotipe. U mojoj kući nema mjesta za Barbie, nećakinja već to dobro zna. Zna da kada je u našem stanu, pravila koja vrijede na katu iznad – više ne vrijede. Tu se ne gleda Barbie nego crtići naše mladosti... Ne sluša se Severina  nego metalci i etno... Uči se svirati klavir i saditi povrće. Uči se kick boxing i gledaju dokumentarci. Uči se raditi zvijezda. U našoj kući vladaju religijske slobode - svatko na svojem katu vjeruje u što želi... i za ručkom naravno. Pa ako će netko moliti Očenaš, drugi prizivati Merlina  a treći moliti svemir da mu oprosti što jede biljku - slobodno mu je.

A imamo i pauka (još se raspravljamo oko psa - ne daju mi). Ne u terariju nego vani. Ispleo je prekrasnu mrežu i udavismo ga eksperimetiranjem s njegovim prehrambenim navikama – pokušali smo mu uvaliti čokoladu da ju pojede. Probao, zamotao i frknuo iz mreže. Zaprijetio nam par puta dižući nogice u zrak. I to kada smo se nas dvoje istraživača sapleli jedan drugome preko nogu i skoro pali. Uplašili brižnog pauka.  Zovemo ga Franjo. Franjo je na kraju zbrisao od nas na strop od terase.

Leptiriće puštamo na miru u stanu i promatramo ih. Smijemo se njihovim smiješnim pozama. Nježno ih gladimo da im ne oštetimo krila. Izgleda da nas vole i inače, jer mi je jedan prije tjedan dana sletio na haljinu u šetnji i šetao sa mnom. Imamo mi i one nebrojene tankonoge paučiće u kući – ja ih ne ubijam jer me čuvaju od komaraca.

Mi volimo gledati i planete i zvijezde. Imamo i teleskop. Pa u 3 ujutro u gaćama  na cesti ispred kuće promatramo nebo. I pijuckamo vino.

Radimo kreativne stvari, crtamo, sviramo... s  prijateljima ne gubimo vrijeme na tračanje, nego na osmišljavanje novih stvari, bacamo ideje, osmišljavamo nove proizvode, maštamo, kuhamo, rješavamo probleme, razrađujemo utopiju, pričamo o ne tako uobičajenim stvarima.  Dobro došla je samo pozitiva i kreativa. Sve loše je zabranjeno – spletkarenje, tračanje, pričanje o lošim stvarima. Prihvaćamo. Sebe i druge.

Nekako mi se čini da svojim čudnovatim postupcima slavimo ljeto najbolje što možemo. Zapravo, slavimo život - jer život je čudo.

olimpia @ 17:18 |Komentiraj | Komentari: 0
četvrtak, srpanj 22, 2010


Dao mi je tvoje oci i osmijeh tvoj
dao mi je tebe, osjecam te tu
srecu koja traje i jos se ponavlja
ljubav sto se ne zaboravlja
vrijeme koje tece u mom sjecanju

To sto imas danas cvrsto zagrli
mozda vec sutra ces to izgubiti
nestat ce skupa s kisnim kapima
kao pijesak medju prstima
zato svoje srce uvijek slusaj ti

On je moj, samo moj

Zivot mi ponekad mnogo daruje
cak i kad zlo u njemu caruje
jedan je i ja ga ne dam
sretna sam

Zivot moj je samo most
preko kojeg treba proc'
palim luc, gubi se dan
novi mrak, nova noc

On je moj, samo moj....

olimpia @ 21:39 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
utorak, srpanj 20, 2010


olimpia @ 08:51 |Komentiraj | Komentari: 0
nedjelja, srpanj 18, 2010
Kada je čovjek budan i sam do kasno u noći, svašta mu se počne valjati po mislima. Svašta.

Sanjala sam neku noć da imam rak i da sam terminalna. San je bio vrlo stvaran, jedino je doktor u mojem snu bio nepoznat čovjek. No, to i ne bi bilo tako strašno, da se takvi moji snovi ne ostvaruju. Ali se ostvaruju, ako ne u potpunosti, a onda djelomično.

I što sad? Percepcija svega mi se u kratkom roku promijenila, iako pokušavam najcrnje misli ostaviti u zapećku, zatući pozitivnim mislima, okupirati se svime da se ne podsjećam na crne slutnje. No, ako i već mora biti tako, onda je bolje da se to dogodi meni, nego nekome koga volim.

Ne mogu reći da se već nisam susrela sa smrti. Pogledala sam je dva puta u oči. Točnije, suočila sam se s vrlo realnom mogućnošću da nešto ne preživim. U tom trenu to i nije tako strašno jer je to samo tren, pa ti je svejedno hoće li uslijediti baš tada ili ne. Ali kako je to kada polako kopniš i gledaš kosturu u crnom ogrtaču u očne duplje svaki dan... i svaki dan je borba za život, neizvjesna do samog kraja jer nema apsolutne pobjede?

Ja volim život. Volim ljude u svojem životu. Ja nikoga ne mrzim, ja nikoga ne prezirem... i nadam se da nisam nikad nekome svjesno učinila loše, jer si to ne bih mogla oprostiti. Ako moram birati između toga da me nagrizaju loši osjećaji i toga da se borim protiv njih kako bih uvijek bila pozitivna, onda ću naravno odabrati ovo drugo. I kako je sve nebitno kada pomisliš da te uskoro više možda neće biti... sve materijalno postaje tako beznačajno, svi novci, auti, fakultet, odjeća, šminka... i sve što želiš je da budeš okružen ljudima koje voliš i da budeš okružen ljubavlju. Ništa drugo.



olimpia @ 02:32 |Isključeno | Komentari: 0
subota, srpanj 17, 2010
O moj Bože... Ponekad se čak uplašim kad vidim koliko me taj čovjek voli. On mene voli.

On nije sa mnom iz navike, on nije sa mnom iz koristi. On mene stvarno, stvarno, voli.

olimpia @ 10:57 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
subota, srpanj 3, 2010
Krenulo me nešto danas. Kvrcnulo mi nešto u glavi. Puna mi je kiflica svega i svih. Pa normalno da nisam htjela 5 godina među ljude kada vidim kakvi su. I samo mi se skuplja, skuplja, skuplja. I napokon je puklo. Pa dosta je bilo brate!!!

Nema više dobre, mekane, stare Olimpie. Kada se kučka u meni probudi, ode sve u klinac. Treba mi samo nekoliko dobrih ljudi u životu i to je sve što mi treba da bih dobro živjela. Ma nek se sve i svi lijepo tornjaju...  Od sada nadalje - glava visoko gore, s nikim ništa što baš nije nužno, gaziti prema naprijed bez ijednog osvrtanja unazad. Bez opravdavanja za ono što jesam. Gledati samo svoja posla. Na nikoga ne obraćati pozornost tko nije zaslužio.  That's me, take it or leave it.

Fighterica za svoje bolje.

Netko nešto želi od mene? Neka se potrudi i zasluži. Od sada nadalje sam - nedostupna,  za svaki broj koji nije umemoriran pod zvjezdicom u mojem mobitelu. Pristup nezaposlenima - zabranjen. Onih par koji su uvijek uz mene i iskreni - moje srce, tijelo i vrijeme je vama doživotno i u potpunosti na raspolaganju. Oni koji su me do sada samo iskorištavali u uvjerenju da ja to ne vidim jer sam "naivna ko francuska sobarica" - get the fuck out of my life and my head. Nisam slijepa. Nikad bila. Samo sam stavljala jako tamne sunčane naočale. Tu i tamo ružičaste. Odlučila sam biti hladna ko led, stabilna ko stijena, opasna i nježna kao tigar, uporna i lukava kao Bill Gates, diplomata i lažov kao političari da opstanem.

Ček, ček... Kako ono reče Salamander pred godinu dana... aha, da... "Hvala na suradnji i doviđenja"... ili obrnuto? Nebitno.

Nema više cviljenja.






olimpia @ 15:07 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Moje najveće bitke dešavaju se upravo u mojoj glavi. Postoje neke stvari koje želim nekako istjerati iz tog mračnog kutka na svjetlo dana, razriješiti sebe muke i krenuti dalje. Teško se boriti protiv stvari koje vrebaju iz mraka i napadnu onda kada se najmanje nadam. Kada sam mislila da ih više nema.

Kako se boriti protiv svoje podsvijesti? Kada svjesno raskrstim s nečim (ili nekim), okrenem leđa i krenem dalje, to me proganja u snovima, pojavi mi se pred očima onda kada mi to najmanje treba i opet sve ispočetka. Mislila sam da sam dovoljno snažna i da dovoljno poznajem sebe da podsvijest ne može utjecati na mene, da je držim pod kontrolom, ali očito sam se prevarila. I onda se pitam - pa što to meni pobogu treba?

Najgora su mi neka neodgovorena pitanja koja me kopkaju od jutra do mraka, dok spavam, dok radim, vrebaju na moju koncentraciju poput velike mačke koja se prikrada plijenu i onda me zaskoče i ostave bez daha, a srce mi počne divljački lupati jer želim znati. Želim znati! Želim znati odgovor da mogu krenuti dalje. Ne volim nerazriješene situacije. One me ljute. Opasno. Kada sam ljuta postajem opasna. Ne da bih nešto napravila nekome ili sebi nažao, ali ljutnja me goni u drugom smjeru i sposobna sam sve ispretumbati i krenuti ispočetka. Sposobna sam staviti veliki debeli križ na puno stvari ili neki dio svojeg života samo zato da bih zatukla te skrivene misli, pitanja i želje i bez imalo  grižnje savjesti krenuti dalje. Kada mi je bilo najgore to sam i učinila. A učiniti ću i opet. Oni koji me dobro poznaju (ima ih jaaako malo) - upoznati su s mojim metamorfozama i korjenitim promjenama, kada padnem na dno i počnem se opet dizati gore. Ali kao nova osoba. Mislim da će se to opet dogoditi. Zapravo - događa se.

Mislim da mi to čak malo i godi. Jer ću pobijediti samu sebe. A to mi je uvijek najslađa i najveća pobjeda.
olimpia @ 09:14 |Komentiraj | Komentari: 0

olimpia @ 00:26 |Komentiraj | Komentari: 0

olimpia @ 00:18 |Komentiraj | Komentari: 0
Arhiva
« » srp 2010
Index.hr
Nema zapisa.