Moj internet dnevnik
nemam pojma
Brojač posjeta
92410
dream theater
BLOG AZILA IZ RIJEKE
LUKA RITZ


Tvoje svjetlo će sjati sve jače i jače, jer ovo nije kraj - ovo je početak...
ponekad se rode anđeli koji znaju naći put
do svačijeg srca
zaljubimo se u ono čime zrače
zapanji nas boja njihove aure...
ponekad, doduše vrlo rijetko, nečija majka
rodi svačije dijete
nesvjesna koliko je njezina bol 
svačija bol i kako je njezina sjeta
svake majke sjeta
ponekad se rode anđeli miloga lica
besmrtna pogleda
ponekad se rode anđeli radi svih nas
i radi zaspalosti našega srca.

 Elfrida Matuč-Mahulja Krk
Blog - kolovoz 2008
nedjelja, kolovoz 31, 2008
Jučer je bila subota.  A subotu je obilježio jedan zeleni skakavac s narančastim okicama. Let's see...

Ustadoh se poprilično kasno jer boguhvaladrogemnanebu nisam morala raditi. Zato se i jesam tri puta budila i tri puta nastavljala tonuti u san. Od očekivane ugode nije bilo ništa - svaka i najmanja koščica me boljela od spavanja. Loš krevet valjda... Da ne spominjem žensku periodiku... Ali, ništa me to nije sprečavalo da nakon popijene kavice natjeram sebe u teretanu. U zdravom tijelu zdrav duh. Kako se ono to kaže na latinski? Ne mogu se sad sjetiti.

Trenerica me na kraju istegla ko' žvakaću - istegla sam i one mišiće za koje nisam ni znala da ih imam. Never mind, malo šepava i ruku koje se tresu sam se dovukla do auta i doma - od planiranih akcija za rješavanje usput nije bilo ništa... Kako platiti račun a ne možeš ni izvući novčanik?

Uglavnom na red je došlo pospremanje mojih nekoliko kvadrata... kako sam energično ulazila i izlazila nisam ni primijetila da sam slučajno stala na jednog lijepog, zelenog skakavčića... Siroče...

Uzeh ga i stavih van na vitrinu. Vidim, ne može se uspraviti. Kako pomoći skakavcu? Šta skakavci jedu? Šta mu je uopće slomljeno? Jadničak. Pustila ga tako neko vrijeme.
Nakon sat vremena došla ga provjeriti - ništa - pokušava se uspraviti i pada. Srce mi se stislo. Ne volim kada se tako nešto dogodi.  Pa sam mu pokušala dati nekakv list da papa. Nisam sigurna, ali učinilo mi se da ga je gricnuo. Kako oni uopće jedu?
Onda sam pomislila "A dati ću mu vode, to bar znam da mora piti, valjda..." Pa sam mu na štapić za uši kapala vodicu u usta... I pio je, zamislite vi to! I tako sam se s njim zabavljala skoro cijelo predveče...
I kada sam pomislila da mu više nema spasa, uzela sam ga u ruku da ga stavim u neko zelenilo da bude gdje i pripada, došla sam s njim do vrta, spustila ruku među bilje - kad odjednom - hop! Skoči mali i nestade u mraku!

I sad ti budi pametan... Jel' on to mene pravio bedastom cijeli dan?

Pozdrav malom zelenom skakavcu sa narančastim okicama koji negdje partija u mojem vrtu...




olimpia @ 09:56 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 30, 2008
Prošla je godina dana od tragedije na Kornatima. Sjećam se kako sam plakala dok sam gledala vijesti. Tugovala sam zajedno s cijelom nacijom taj dan. Ne mogu ni zamisliti kako je bilo njihovim roditeljima, prijateljima, poznanicima. Iskreno, najiskrenije suosjećam s njima.

No njihova je tuga prešla u bijes, bijes koji traži žrtveno janje, nekoga - bilo koga da im otplati tu bol.

Bila je to ipak nesreća. Pokvarena igra sudbine i loša sreća. Znam da je teško prihvatiti da nitko nije kriv.
Da, znam, bili su mladi, nisu trebali biti tamo, ali isto tako treba uzeti u obzir da je vjerojatno na prvi pogled taj požar izgledao bezazleno i da nitko nije vidio opasnost u tome da ga idu gasiti. Čak bih se i ja usudila  otići gasiti takav požar.
No, treba prihvatiti da se dogodio nevjerojatan, ali moguć splet okolnosti koji je doveo do tog užasa. Treba to u srcu prihvatiti i ne tražiti žrtvu na kojoj se želi iskaliti svu tugu, jad, bol i bijes. Jer tražiti  to nije pravedno, jednako kao što je bilo nepravedno od zle sudbine da uzme te mlade živote.

Zvanje vatrogasca je časno ali i opasno zvanje - tko se time bavi zna da je svaki tren opasan i potencijalno smrtonosan u borbi s vatrom. Vatra je opaka, zla i nepredvidljiva, svatko tko ju je iskusio to zna.


Traženje i svaljivanje krivice ih ne može više vratiti. Nemojte gubiti snagu na to.

Čuvajte lijepe uspomene na te hrabre ljude, sjetite ih se svaki dan po dobrome, po lijepim trenucima u kojima ste ih imali a ne u nemilosrdnom traženju od nepoznatog "nekog" da glavom plati kako bi vaša tuga bila bar malo lakše breme. Nikakav krivac neće dati smisao takvoj tragediji, niti će činjenica da ih više nema biti lakša za podnijeti.

Sjećajte ih se po njihovoj hrabrosti i plemenitosti. Jer po tome će ih pamtiti i cijela Hrvatska.
olimpia @ 17:38 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 29, 2008
Radim na sebi. Radim gdje stignem i koliko stignem i to ne samo na sebi i zbog toga se osjećam sve bolje i bolje. Jedino što stradava jesu cigarete. A hebiga, čovjek mora negdje imati neki lošu i poročnu naviku (pelin tu ne računam kao porok :))

Pozitiva na koju se izbrijavam stvarno ponekad  prevagne u okolnostima koja čovjeka stavljaju u kušnju pa mora vagati - pozitiva definitivno može okretati tijek stvari u smjeru boljem za nas.

Samo treba čvrsto vjerovati. I vjerovati u to da čovjek može iskreno vjerovati.  Borim se protiv onog tumora (metaforičkog) iz prethodnog posta - svim silama i snagama ga rezuckam na komadiće, iako se ponekad i vrati - ne prestajem raditi na tome jer ne smijem si dozvoliti da me povuče u crnilo.

Trudim se smijati, Jako se trudim jer mi je smijeh potreban kao lijek. Da, istina je - neko se vrijeme, zapravo poduže neko vrijeme, nisam uopće smijala. Ono, uopće ništa - baš ništa me nije moglo nasmiješiti a kamoli nasmijati. Sada se smijem - nekad cerekam, nekad gromoglasno prasnem u smijeh, nekad potiho, nasmiješim se kad s ljudima pričam na telefon, smiješim se kad ljude pozdravljam, smješkam se svojoj ljubavi koji je i primjetio da mi već dugo nije vidio zube.

Nekad sam jako voljela ljude. Sada se opet učim tome da ih volim. Ako ništa, bar da ih prihvaćam za početak.

Želim gledati na svijet s ružčibastim naočalama.
Želim opet biti potpuno naivna ko'  francuska sobarica - tada se bolje osjećam u svojoj koži.
olimpia @ 16:10 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 24, 2008
Stavljam debeli križ na ono što bijah do sada. Riješiti se tereta što ga u sebi nosim dugi niz godina koji me konstantno povlači prema dnu sada je primarni zadatak.

Ma koliko voljeli to breme koje imamo u životu, ponekad je najbolje raskinuti svaku vezu s postojećim i krenuti u nešto novo, pa makar to bio i sasvim novi mentalni sklop. Ili bolje da kažem metalni.... Svejedno, život ne prašta pogreške, odustajanje, čekanje... Treba djelovati odmah i odrezati tumor koji ga pritišće godinama, tumor na koji se tijelo navikne pa i ne primjećuje da ga boli... I iako je operacije bolna i ono vrijeme oporavka nakon nje - vrijedi odrezati taj tumor koji s nama živi sve ove godine, pa čak ga i volimo na neki način - kako bi novi, drugačiji život nastupio.


X
olimpia @ 21:46 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 23, 2008
Dosta.

Napokon.

Gotovo.
olimpia @ 20:25 |Isključeno | Komentari: 0
petak, kolovoz 22, 2008
Pozitivno je pozitivno razmišljati, sam sebe prisiljavati da ti sunce ljepše sja, nebo da je plavije i  dan da je zapravo dobar... Isplativo je tjerati sebe da budeš dobar, ponizan, da potisneš najdublje nagone i najružnije osjećaje... nekako si sam sebi u ogledalu ljepši.

Lijepo je opet osjećati poriv da pomogneš drugome, da nekome nešto oprostiš, da oprostiš sebi samome, da doneseš neke odluke i uspiješ u njihovoj provedbi (pa makar djelomično).

Dobro je opet osjećati se dobro, pa makar to bilo i na silu... s vremenom to pređe u stvaran osjećaj... energija se vraća. Pomalo, ali se vraća. Kao da je nekakva crna koprena pala s očiju pa vidiš i nešto što do sada nisi, ili si vidio ali nisi primjećivao...

Ali do kada će to trajati?
olimpia @ 12:14 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 18, 2008
Kao što sam sama sebi svečano obećala da ću  misliti pozitivno, tako sam počela i raditi na tome.

Pa, taj postupak, recimo, izgleda otprilike ovako:

Prva misao: "Koju p...u materinu si stao tu nasred ceste, šta smo svi mi budale koji parkiramo di treba p...a ti ma...a bezobrazna!!!"
Druga misao: "Nemoj tako Oli, možda se brižnom čovjeku prikakalo pa je morao hitno na WC, sjeti se kako je tebi kad te stisne..."

Prva misao: "Glupačo jedna što se kraviš na kasi, vidi kol'ko nas čeka u redu, ako si ti na godišnjem nisam ja..."
Druga misao: "I ti ćeš Oli na godišnji pa će i tebi netko j...ati majku tako.."

Prva misao: "Fuj što smrdi ova kanalizacija..."
Druga misao: "I ti tome pridonosiš"

Prva misao: "Jel' tako i u svojem selu ili gradu izlećeš na cestu, ko' muha bez glave, kokoško nedo...ana napirlitana!!!
Druga misao: "Nemoj tako Oli, možda joj je ovo prvi susret sa civilizacijom, ne spuštaj prozor, okreni glavu, pregrizi jezik..."

Prva misao: "Prokleti turisti, poslagani ko' sardine na klupicama, ližete li ga ližete, ne biste malo koju kunicu  potrošili na nešto drugo, lizači smerdljivi..."
Druga misao: "A možda samo jako, jako vole sladoled u kombinaciji s klupicom..."

Prva misao: "Ka' će zima...."
Druga misao: "Ljeto je sasvim lijepo godišnje doba i smrad i gužva i turisti su zapravo prekrasna okolnost koja prati ovo godišnje doba... ti voliš ljeto, voliš ljeto, voliš ljeto..."

Prva misao: "Uf majstore jel' si ga opalio već peti put zaredom, udavi me smradom a i ostale na plaži... skojeg si se ti pak brda spustio..."
Druga misao: "Nemoj tako Oli, čovjek valjda voli grah u velikim količinama kao i ti..."

Prva misao: "Šta blejiš kvočko!"
Druga misao: "I ti Oli blejiš..."

Prva misao: "Tu si našao pišat, krelac nekulturni, šta misliš ako si dupe okrenuo da ostali svijet ne zna što radiš tu kraj ceste... stoko neodgojena pijana bagro...!!!!!!
Druga misao:          op, op op "MA BRAVO MAJSTORE POKAŽI TI SVIJETU SVOJEGA PITONA, MA BRAVO SAMO NAPRIJED MAJSTORE JEL' SI I DOMA TAKO KULTURAN" i pozitivna misao izleti preko usta...

olimpia @ 22:18 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 16, 2008
Bijelo polje, prazno. Prazni virtualni pergament u koji upisujem virtualne recke na matičnoj ploči nekog, nemam pojma kojeg, kompjutera.
Očekujući da će te iste moje riječi donijeti odgovore na pitanja na koja usrdno molim odgovor od sebe same. 
Tisuće misli koje se roje po glavi, zuje kao što zuji i ovaj stroj na kojem piše ove virtualne retke.. misli koje se ne mogu posložiti, ne mogu napisati..
Jer ja razmišljam u slikama. A kako slike prenijeti na ovo bijelo prazno polje, kada svi znamo da slika vrijedi kao tisuću riječi? Zašto se te slike ne mogu jednostavno prebaciti u riječi pa da taj teret jednom za svagda izađe do kraja... Kako takav oblik misli smisleno uobličiti u formu riječi da najbolje zrcali košnicu u mojem umu...
Misli poput niza sličica, kao na nijemim filmovima...

Želim da možeš gledati u moju glavu, da ti ne moram ništa govoriti... Želim da gledaš nijemo taj nijemi film u crno-bijeloj tehnici i da shvatiš da bi pomogao meni da shvatim.

A da bi vidio moje misli moraš gledati pozorno u platno, platno su ti moje oči koje ne gledaš nikada dovoljno dugo i nikada dovoljno duboko da bi iza staklastog prekriva zjenica vidio taj film koji se stalno i iznova ponavlja...

Samo jednom pogledaj tako u moje oči i moj život će ti postati jasan.
olimpia @ 22:49 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
Nevjerojatno... neki su ljudi na donji post automatski pretpostavili da ja apsolutno ništa ne želim raditi u životu... daklem, ne zaletati se zaključcima...

Da su ti isti počeli čistiti i pospremati već sa 6 godina, od 10 godine ribati podove apartmana, sa 11 si skuhali prvi ručak, a sa 14 godina počeli raditi - mislim da bi takvi odustali od takvih zaključaka...

Dok su se većina mojih vršnjaka zabavljali (iako nisu imali novaca kao moji) ja sam radila i pomagala svojim roditeljima. Da su ti isti  već sa 13 godina peglali po 20 plahti u šutu na +40 - da li bi se maltretirali time kako se radi neko jelo koje u životu neće staviti u usta? Da li bi sa završenim fakultetom radili dva mjeseca besplatno samo da dobiju posao (iako ponavljam - nisam baš bez love)? Da li bi 7 godina uništavali ruke perući svaki drugi dan veš na ruke?

Toliko o tome kako se meni ne da ništa raditi...

Mene zanima - zašto bih ja znala nešto raditi što nisam radila i što mi doslovno - nikad nije zatrebalo u životu?
Za koga da ja znam biti vrhunska domaćica? Za sebe? Da trošim ono dragocjeno vrijeme koje napokon nakon dugo godina mogu odvojiti za sebe na peglanje košulja, kuhanje ručkova koje nitko neće jesti ili na krpanje gaća koje me dođu jeftinije kod čajniza nego konac koji ću potrošiti a da sa strane čeka magisterij kojeg se treba završiti? Da palim veš mašinu i nabijam još dodatnih troškova roditeljima samo zato jer ja kao "želim biti savršena domaćica"? Da idem peći kolače pa potrošim više novaca nego da ih kupim u dućanu? Koje neracionalno razmišljanje...

Od kućanskih poslova radim ono što mi je potrebno i što pomaže roditeljima s kojima živimo... Ja nisam odabrala put supruge i majke pa prema tome te vještine ne moram ni imati. Imati ću ih u onom trenu kada mi zatrebaju.

One dinaroidne budale koje život provode ispijajući pivčine po birtijama i faleći se kako  bi razbili svoje žene jer mu nisu dobro skuhale večeru - nisu ni vrijedne trošenja riječi. Jer sam ja u životu već odradila više nego što bi oni za svojih deset šupljih života.

Dinaroidna "gospodo" - koliko žena s fakultetom znate da cijepaju i nose drva na jesen?

Ako me netko zamijenio za ženu koja svoje dane provodi kod manikera, pedikera, kozmetičara i na beskrajnim kavama s finim prijateljicama - malo se puno zeznuo...
olimpia @ 08:33 |Komentiraj | Komentari: 28 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 13, 2008
Daklem, prije puuno godina, dok smo moj dečec i ja tek počinjali, kao, nešto, hodati, on je u nekoliko navrata došao do zaključka kako ja, po njegovom sudu i usudu koji ga snađe, vjerojatno, samo želim narađati kamion djece, brinuti se o svome odabraniku i živjeti samo za kuhanje i čišćenje... No jada li jadnoga, počeo uviđati kroz protek godina dugih kako se malo zajebo u procjeni. Uvjetno recimo "malo"...

Jer dok nijesmo živjeli zajedno on nije znao da njegova (nažalost) i vaša Olimpia veze s vezom o kućanskim poslovima nema... dapače, da joj je draže i da je umješnija u baratanju opasnim oružjem poput sjekira i čekića negoli veša i kuhače...

Daklem, jest me malo sramota ali me i zaboli ona stvar što tko misli, ali stvar je slijedeća:

- ne znam kuhati - iliti nikad ništa nisam: spohala, ispekla u pećnici, kuhala išta što bi trebalo prije  toga namakati, duže od 10 min pripremati i tome slično, nikad u životu nisam ispekla palačinke niti kolač - jedino ako izuzmemo jedan i to bazični uz potporu i nadgledanje nadzornika majke i bolje polovice, nikad očistila recimo piletinu od kosti, ribe ili lignje, nikad pripremila išta takvo i kompliciranije od pašte i njoka... pečenje pizze za mene je kulinarsko dostignuće (nisam ni to)

- djecu ne volim i ne želim i ne znam s njima

- peglati ne znam, košulje ne peglam jer ih se ne trudim ni nositi, ako i peglam - kao da i nisam, zato moj čovjek sam pegla svoje košulje i ne postoji taj za kojeg bi ja moju ljubav zamijenila

- nikad u životu nisam uključila mašinu za veš niti u nju išta stavila (doduše - nije mi ni trebalo jer tamo gdje sam živjela nije bilo mjesta za mašinu pa sam sve trljala na ruke, no ni danas se nisam potrudila upoznati kako taj stroj funkcionira)

- odustala sam od čišćenja, to se prakticira samo kada su najbolji dani u kvartalu, ili se obavlja parcijalno kako mi dođe, osim ako izuzmemo najjače napadaje PMS-a

- ne volim prati suđe i to radim samo kad UISTINU MORAM, ostale dane brinu se ostali članovi obiteljskog gospodarstva o tome

- ne znam čak ni tortu rezati...

- ne znam šivati...

Al zato mi daj sjekiru i drva pa da vidiš kako to ide... I nakon toga litru pelina, dobru mjuzu i zabavu... e tu sam najbolja...

Ili me pošalji na kick box pa ćeš vidjeti što volim...

Hebiga ljudi moji, nisu ni  žene što su nekad bile.
olimpia @ 20:10 |Komentiraj | Komentari: 29 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 11, 2008
Jedine dvije konstante života su prolaznost i promjenjivost.

S te dvije stvari čovjek uvijek može računati. Sve je prolazno - lijepe i ružne stvari, bol, tuga, sreća... i sve se mijenja, mijenja svoj oblik poput energije koja je vječna ali je poznajemo u različitim oblicima... Tako i bol prelazi u olakšanje, sreća u tugu, frustracija u zadovljstvo, prolazeći nekoliko stupnjeva poput brojeva od minusa  preko nule do plusa i obrnuto.

Život bi se slikovno mogao prikazati poput grafikona - sa svojim vremenskim intervalima i oscilacijama i konjukturama koje se pojavljuju  - pa moglo bi se čak i reći - po nekom uzorku koji je ipak određen negdje van dometa našeg osobnog utjecaja... na osi x grafikona života nalazi se prolaznost koju označavamo znakom beskonačnosti, na osi y promjenjivost koju označavamo intenzitetom i vrstom doživljaja... Krivulja života vijuga daleko od sjecišta prateći liniju prolaznosti, imajući svoje vrhunce i poniranja duboko upolje minusa...

Osobe u vašem životu isto imaju svoj životni grafikon... ponekad vam se krivulje i dodiruju, sijeku ili slijede istu putanju dodirujući se u nekim točkama, ponekad zajedno u vrhovima, a ponekad zajedno duboko ispod pozitive.. aponekad su vam krivulje toliko udaljene da se ni ne može uočiti da se nalaze zapravo na istom prikazu...

I tako, grafikon po grafikon, radi se tapiserija  života sve do beskončanosti, jer u konačnici, svi se ljudski životi mogu po nekoj ili nečijoj krivulji povezati, životni putevi presjeći na sjecištima, a gdje nečija krivulja završava - počinje tuđa i tako odavdje do beskonačnosti.

Jer prolaznost i promjenjivost su beskonačne konstante u grafikonu čovjeka, čovječanstva, Zemlje i univerzuma.

olimpia @ 16:01 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 10, 2008
Nedjeljno prijepodne... Kako je lijepo, iako rijetko, probuditi se očišćen od crnih slutnji, nervoze, nemira. Zaista su rijetka jutra poput ovog.

Divno je, nebo u najljepšem plavom izdanju, zrak lagan i čist, noć mirno i duboko prespavana, odsanjani samo neutralni snovi koji ne ostavljaju gorak okus nakon buđenja... Nema osjećaja praznine...

Ovo je dobar dan za donošenje odluka, dobar dan  za skupljanje neke nove snage za neka nova dostignuća.
Čak i kava mi je dobra, iako je smiksana brzinski s malo vruće vode, tek toliko da kofein uđe u krv.
Mislim da je faza čišćenja uma u tijeku. Nadam se da je.

Odlučila sam više voljeti svijet oko sebe, biti bolja osoba. Dajem sebi časnu pionirsku riječ da ću misliti i osjećati pozitivno, da ću se veseliti svakom novom danu iako mi možda i neće donijeti puno dobroga.
 Tako se želim ponovno radovati, želim da moje stanje duha i uma bude poput ovog prijepodneva - neopterećeno, odgorčeno, čisto i vedro.
olimpia @ 11:25 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 9, 2008
Čvrsto sam odlučila odustati od ogorčenosti. Nije mi ništa dobroga donijela. Cijelo vrijeme vidjeti loše, očekivati loše, negativistički gledati baš na sve što se oko mene događa... ma ne da mi se više... Ali kako ne biti ogorčen?

Cijelo vrijeme primjećujem nekoliko grupacija ljudi oko sebe - jedne koji u nastojanju da se što više društvu svide s vremenom pretvore u klonove drugih, i one koji u nastojanju da budu različiti od drugih toliko nakaradno počinju sličiti upravo takvima koji žele biti avangarda ili alternativa, da počinju spadati u svoje krdo - krdo koje količinom negativizma, kritike i ogorčenosti nadmašuje čak ovo prvo u gluposti. Postoji i ona treća skupina - onih koji na sve načine pokušavaju ostati nezamijećeni a izigravaju velike gazde i pametnjakoviće jedino u svoja 4 zida, jer su toliko nesigurni i iskompleksirani da bi u javnosti uopće progovorili pa se onda doma olakšavaju i izbacuju taj teret koji u njima čuči cijeli dan (čitaj malograđani)... Četvrta skupina su ljudi koji žive za posao i karijeru i briju na meričke poslovno-preseratorske igrokaze za okolinu, odijelca, skupi mobiteli, laptopići i ostale pizdarije...

I ajde sad ti budi pametan - ako si optimističan,  naivani veseljak, onda te ono  krdo alternativaca svrstava u ono prvo krdo u koje najčešće spadaju tipovi poput sponzoruša, ćelavih primitivaca obrijanih glava s lancima od po' kile oko nečega što bi se trebalo nazvati vratom...
Ako si ironičan, kritičan, svugdje vidiš urotu i ismijavaš se prvoj skupini te nosiš kratku frizuru najčešće narančaste boje ili ljubičaste (žensko) ili dugu (muško) i  hodaš po svijetu u robici kupljenoj u indijskom dućanu i u sandalicama koje nemaju đon veći od dva mm - onda pak stršiš ko' govno u punču i iritiraš ostali, prizemljeni i realni svijet i širiš totalnu negativu oko sebe konstantno kritizirajući sve koji ne spadaju u to krdo kojem, kao, ne pripadaš jer si totalno alternativno-misaon-muzičko-idelološki poseban od onih koji misle isto kao i ti izbrijavajući se na peace, likovnu umjetnost, nazovi-kreativnost i družiš se s urbanom ekipom koja možda i nema muda kao ti pa odlaziti u krajnost ali je jednako toliko ogorčena i puna pameti pa se svemu ismijava što iskače iz njihovog poimanja kako bi ljudi trebali misliti, oblačiti se ili govoriti... e onda si izoliran od svih drugih, koji ne spadaju u tvoje krdo alternativaca ali ti itekako trebaju u životu jer u mnogočemu ovisiš o tim "običnjacima" koji nit' smrde nit' mirišu...

Ako se pojaviš skockana od glave do pete i nedaobog u visokim potpeticama, onda za krdo alternativaca spadaš u krdo primitivaca koje svršava na Cecu i skupe i brze aute i pripadajuće sponzorušice, izlazi u barove koji služe samo za pokazivanje najnovije izrađenih sisa i kupljenih skupih krpica zarađenih jebačinom i vezama a la Simona Gotovanka a u glavi propuh kao u napuštenoj kolibi...

Malograđani se pak nad svime zgražaju i žive svoje male, slatke, uglađene živote za javnost kako ih netko ne bi slučajno kritizirao i od jutra do sutra prepričavaju svoja vjenčanja, ljetovanja, skijanja, prvi prdac svoje djece i kako su kupili dvije krpice s markicama u Trstu...

Zajapurih se od nabrajanja... došlo mi.. Jer dosta mi i ogorčenih i primitivinih, pametnih i budala... svih mi je dosta koji na drugima lome svoje zube.. i mene skupa s njima.

Koja korist od svega toga? Čemu sve to? Čemu sve konstantno kritizirati, ismijavati, biti ogorčen i kisel kao krastavac... čemu biti crnjak kad je život ionako usrana motka i u svemu tražiti i crnije od crnog...

Svi mi imamo svoje probleme, komplekse, tajne želje... svima nam nešto smeta, ali to se neće promijeniti samo zato što smo mi na nešto ogorčeni. Ljudi su takvima zadani od svojeg postanka, jedni ovakvi, drugi onakvi... neki prirodno inteligentniji neki manje inteligentni, neki zdravi neki bolesni...
Kakvi god bili da bili - potrebno je biti pozitivan, truditi se biti pozitivan... drugačiji ali pozitivan. Čemu se toliko dijeliti kada od toga nema efekta osim još veće otuđenosti i osamljenosti..

P.S. Žao mi je ako sam nekog uvrijedlila, nije mi to namjera, ovo je samo instant zapis mojih zapažanja
olimpia @ 20:35 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
petak, kolovoz 8, 2008
Nije me briga što se krije iza svega, gdje se poskliznu pojedinci u želji da postanu besmrtni...

Gledajući otvaranje Olimpijskih igara srce mi se ispunilo ponosom pri pogledu na naše, ali i strane sportaše, pri pogledu na te prekrasne ljude i pri pomisli na količinu tog truda koji je uložen da bi se danas stajalo tamo.

Ganula me ljepota različitosti ljudi iz cijeloga svijeta, okupljenih kako bi se natjecali u nečem pozitivnom, kako bi pokazali svijetu što znaju i umiju.

Pet krugova - pet kontinenata - 6 milijardi različitih ljudi. Milijuni sati truda, rada i znoja okupljeni na jednome mjestu, odašiljući jedinstvenu poruku mira kroz sport.

Recite što želite, ali ja jednostavno uživam  u ovom trenu. Ne mora sve uvijek biti crno.

olimpia @ 16:42 |Isključeno | Komentari: 0
četvrtak, kolovoz 7, 2008
Tražiti smisao života kao rješenja vjekovne zagonetke je besmisleno. Treba tražiti i pronaći smisao vlastitog života, onaj mali motorić, ili bolje reći dinamo, koji će nas pokretati u željenom smjeru i koji će se sam to više puniti kako i mi budemo sve brže i sigurnije grabili naprijed i udisali život punim plućima.

Eto, upravo to je ono što meni nedostaje. Ona iskrica koja će pokrenuti motor i inicirati eksploziju svega onog što nosim u sebi, ali što nikako ne uspijevam uobličiti i upotrijebiti kako bih se osjećala potpunom, smirenom i zadovoljnom. Taj konstantni osjećaj nemira, nezadovoljstva, neispunjenosti, traganja za nečim boljim, većim... osjećaj koji me uporno nagriza kao što vrijeme nagriza željeznu konstrukciju, polako ali sigurno i nepovratno uništavajući bit onoga što sam bila i što jesam.

Zahrđalo, upravo tako se osjećam... konstrukcija mojeg života škripi na sve strane, ali ne izvana - već iznutra, unutarnji neprijatelj nagriza privid života koji sam si posložila u glavi i za koji sam, iako ne znam uopće ni zašto, uvjerena da upravo takav mora i biti, ni ne razmišljajući prihvatila da ja u životu ne mogu ništa više od ovoga što je sada i da moram tražiti istinsku sreću u malim stvarima, stvarima koje raduju druge ljude...

Ali ja uporno ne nalazim zadovoljenje moje istinske, duboko skrivene osobe... još uvijek ne znam koji je to ključ koji ću okrenuti i pokrenuti motor svojeg bića kako bi odvozila vožnju života u smjeru u kojem ću se duboko u sebi osjećati zadovoljnom... a možda taj ključ uopće ni ne postoji.

Možda sam osuđena na takav život bez ispunjenja nečeg što ni sama nisam sigurna što bi točno bilo... osuđena da vječno živim u potrazi za nečim što možda ni ne postoji, kao što su i vitezovi tražeći Gral proveli živote lutajući u uvjerenju da će pronaći nešto što možda, samo možda, postoji negdje dobro skriveno...
Možda je i taj put zapravo cilj sam po sebi... kakav god bio da bio.. Put traženja sebe, traženja Grala... život do kraja ispunjen nemirom i nepomirenjem...

olimpia @ 22:55 |Komentiraj | Komentari: 9 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 3, 2008
Turizam u Hrvatskoj. Opća katastrofa.

Činjenica jest da kvaliteta gostiju koji nam dolaze, opada sve više i više svake godine. Iliti - broj gostiju raste - prihodi opadaju. Prvo na što se ljudi obrecnu kada je u pitanju hrvatski turizam jest ponuda van pansionskih usluga koje se pružaju u hotelu ili samog smještaja u kućama i kampovima. Ne, ljudi moji. Nije samo to u pitanju. Svi su vrlo laki na okidaču kada se treba razbacivati izjavama kako gostima treba više od sunca i mora. A ja vam kažem i iza toga 100% stojim - da takve ponude ima, ali nema onog tko bi ju konzumirao. Vjerujte mi jer to je informacija iz prve ruke, a već skoro tri godine ja radim na poslovima koji bi trebali rezultirati time da raznovrsna ponuda privuče bolje platežne goste.

Jok, svi pokušaji su neslavno završili. Radila sam gastro priredbe na visokom nivou, paket aranžmane sa svime i svačime - od kulturne ponude pa sve do ekstremnog outdoora. Ništa, ni jedne reakcije nije bilo.

Krenimo redom. Moraju svi imati na umu da je u poslijeratnim godinama bilo jako teško vratiti turizam u HR. Jedini način nam je bio da se propagiramo kao jeftina destinacija s vrhunskim prirodnim ljepotama, što je naravno rezultiramo navalom žitelja postokomunističkih i tranzicijskih zemalja (svi znamo kojih) koji su stvarno dolazili samo da bi se prvi puta u životu okupali u moru. No, u tim je godinama još bilo i gostiju iz nama poželjnih tržišta koji su još tada imali novaca. No, recesija i pad standarda je zahvatila i njih, a pogubno za naš turizam je bila kombinacija tog faktora s onim da gosti bolje platežne moći jednostavno ne žele dijeliti svoj godišnji odmor sa sirotinjom.

I to se tako počelo odražavati na naš turizam, te je rezultiralo današnjom situacijom.

Dalje, ne, mi kao zemlja nismo preskupi - u prilog tome ide i činjenica da nam dolazi "sirotinja". Jer, da smo tako skupi - oni ne bi ni dolazili. Ja apsolutno odobravam perverzije poput one da "jedna baklava košta 75 kuna ili jedno pivo 70 kuna" jer je to početak filtriranja gostiju u poželjnom smjeru. Dobro, ovo što sam napisala je ekstrem, ali HR sama po sebi nema predispozicije da ima masovni turizam kao Italija (o da, to je itekako masovni turizam...) već je prirodno ograničena prirodnim resursima s kojima se ne valja igrati - prvo zato što se uništava priobalje prevelikim brojem kupača, drugo - zato što gužva ne privlači one koji su spremni za kvalitetan odmor izdvojiti i nešto više novca.

 Pripadnik višeg srednjeg sloja itekako će izdvojiti i više novaca samo da bi mu doživljaj bio kompletan.

Dakako, ovo je uistinu pojednostavnjen prikaz našeg turizma. Naravno da naša ponuda ima i previše propusta, no u usporedbi s ponudom Italije ili Španjolske (kao prvih konkurenata) mi i ne zaostajemo toliko. Apartmanizacija je već narušila izgled naše obale, ne postoje pravila prema kojima se turistički subjekti moraju ravnati kako ne bi narušavali opći dojam, turistički kadar je sve lošiji i nekvalificiran, vlasnici objekata nisu ugostitelji i hotelijeri već prvenstveno trgovci koji uštedama na svemu i svačemu, a pogotovo radnicima smanjuju troškove ali i kvalitetu usluge, radnici su evidentno potplaćeni i do kraja bez motivacije, poltiika i politička prepucavanja i korupcija uzimaju danak svaki dan, špek -turisti nam ruše ionako labavi image do kraja i tako dalje, i tako dalje.....

Postupak vraćanja na visoku poziciju na turističkom tržištu iziskuje jako puno truda, još više novaca i  apsolutnu potporu države, što kod nas ne postoji. Također, zaokružen turistički proizvod iziskuje suradnju više zainteresiranih subjekata, od tri pa nadalje, što također kod nas, u uvjetima poptune razjedinjenosti i robovanja sitnim interesima još uvijek nije lako za izvesti i biti će tako dok god svima voda ne dođe do grla. A tada ćemo već biti u debelim g....ima.

Ne da mi se ići previše u detalje, ovo je tek toliko da zagrebem po površini, a vjerojatno ću još tu i tamo razrađivati ovu temu... čisto onako sebi za gušt

olimpia @ 22:43 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
Arhiva
« » kol 2008
Index.hr
Nema zapisa.