Moj internet dnevnik
nemam pojma
Brojač posjeta
92410
dream theater
BLOG AZILA IZ RIJEKE
LUKA RITZ


Tvoje svjetlo će sjati sve jače i jače, jer ovo nije kraj - ovo je početak...
ponekad se rode anđeli koji znaju naći put
do svačijeg srca
zaljubimo se u ono čime zrače
zapanji nas boja njihove aure...
ponekad, doduše vrlo rijetko, nečija majka
rodi svačije dijete
nesvjesna koliko je njezina bol 
svačija bol i kako je njezina sjeta
svake majke sjeta
ponekad se rode anđeli miloga lica
besmrtna pogleda
ponekad se rode anđeli radi svih nas
i radi zaspalosti našega srca.

 Elfrida Matuč-Mahulja Krk
Blog - rujan 2008
ponedjeljak, rujan 29, 2008
Na red je došlo pretumbavanje života naopak. Od sutra, pardon preksutra, više ne radim.
Splet okolnosti bio je takav da mi ističe ugovor a da ne postoje uvjeti da se produži a da ja i nemam baš neke pretjerane volje da nastavim raditi.
Lijenčina? Možda.  Ali ipak ne - stisli su me rokovi. Uteg oko vrata u obliku magistarskog počeo je sve više potezati na dolje  a vrijeme se sve brže kotrljati i  komplicirati nedovršene stvari u jednu veliku snježnu kuglu, poput one iz crtića iz doba vrtića, koja se nemilice i sve brže kotrlja nizbrdo.

Prvo treba raščistiti mozak od nepotrebnih informacija, početi redovno održavati "mentalnu higijenu" (kako to moj prijatelj voli reći), očistiti tijelo od zamornog, dosadnog, dugtrajnog sjedenja i krenuti naprijed. Povući kao nekad udarnici da se ta obnova malo ubrza i donese željene rezultate.

Kao što rekoh - meni se najveće promjene u životu događaju upravo u jesen. Ili puknem do kraja, ili nešto prekinem, ili nešto započnem. Još sam pred nekih mjesec dana odlučila da se promijenim. Eh sad, koliko je to moguće svjesno učiniti - ne znam - ali svjesno se trudim (koja glupa konstrukcija "svjesno se trudim", kako je to "nesvjesno se truditi"... svašta Oli, nisi ti svoja baš).

Želim na neki način nadoknaditi ovih par godina za vrijeme kojih sam živjela kao čestica u vakuumu, ni naprijed ni nazad, ni gore ni dolje, ni 'nutra ni van... Posljedice takvog života prvenstveno se vide u totalnoj disfunkcionalnosti mojeg mozga,. posvemašnjoj letargiji u odnosu na svijet i prosto proširenoj guzici koja me dosta dobro služila kod sjedenja ali i otežala moj ulazak u hlače od prije nekoliko godina.

Dakle, Olimpia je spremna za remont. Iznutra i izvana. Dobro došli svi koji žele sudjelovati u tome. Za početak preporučite mi dobru knjigu. Nisam već dugo nešto pročitala dobroga (u biti jesam ali se ne sjećam što jer mi mozak ne radi). Recimo od nekih hrvatskih autora koji pišu relativno razumljivo (za početak). Kao drugo - potjerajte me  na zrak i daleko od kompjutera kad uvidite da sam počela visiti na blogu. Tjerajte me da pišem - ako vidite da sam prestala pisati (i to bi trebao biti dio mojeg mentalnog treninga).

Sve sugestije su dobro došle.

Fala.
olimpia @ 17:10 |Komentiraj | Komentari: 32 | Prikaži komentare
Zašto velikim slovom - jer se o takvoj boli mora sa straho-poštovanjem pisati i govoriti.

Protekla su dana dva bila zaista prekrasna.  Onima koji su mogli uživati u njima.
Nebo je blistalo, more se ljeskalo na sunčeku, a ja sam ratovala s Migrenom. Prokletija i beštija od prijateljice zaskočila me iza ugla. I to onakva kakvu ne biste poželjeli ni Lani Jurčević (tko god ona bila).

U želucu centrifuga, u glavi košmar, bljeskanje u očima... Ne treba droga da te pucaju filmovi... Rezultat - 6 Plivadona i dva Voltarena i jedna razbijena teglica instant kave. I jedan (ili možda više) namjernih udaraca  glavom u štok od vrata. Oči kao critce iznad crnih vrećica i aristokratska, porculanska boja lica u boliglava kombinaciji s neopranom raščupanom dugom kosom. Ne biste me voljeli sresti u mraku kad pričam s prijateljiicom Migrenom.
Dan sljedeći - nemilosrdna kuglica u glavi kotrljala se naprijed nazad sa svakim pokretom tijela.  Moja glava je malim zelenima poslužila valjda kao fliper a želudac kao kemijski laboratorij.

A bilo je  tako krasno... ptičice su cvrkutale, kukci su zujali pa su i lastavice uživale, more je bilo plaaavo i plavije, ljudi su se smješkali i lješkarili na suncu, lišće je šuškalo na povjetarcu... a ja sam doma ucrvala se od bolova i ležala kao bolesnik na samrtnoj postelji.

Jebem ti migrenu u p...u.
olimpia @ 15:43 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, rujan 27, 2008

Pravila blogiranja (i cenzure) na Blogeru.hr

1.Pravilo: Na Blogeru.hr se ne kritizira ništa u svezi Lane Jurčević.


2. Pravilo: Na Blogeru.hr se NE KRITIZIRA ništa u svezi Lane Jurčević.

3.Pravilo: Ako kritiziraš Lanu Jurčević i bilo što u svezi nje, bit ćeš cenzuriran.

4.Pravilo: Slobodno u svojim osvrtima kritiziraš političare, sportaše, estradnjake, novinare, tajkune, zgubidane, ostale blogere, njihove obitelji, potomke, pretke, Srbe, Muslimane, Izraelce, Amerikance, Marsovce, Hrvate (u domovini, dijaspori i svemiru), filozofe i prostitutke, konobare i makroe... ali NIJE dopušteno kritizirati Lanu Jurčević.

5. Pravilo: Bloger.hr NIJE mjesto gdje ćeš iznositi svoje subjektivne stavove o javnom djelovanju gospodične Jurčević.

6. Pravilo: Bloger.hr JE mjesto gdje ćeš  iznositi svoje osobne stavove sve dok se u njima ne spominje Lana Jurčević u negativnom kontekstu.

7. Pravilo: Cenzura ne trpi slobodu govora, na Blogeru.hr ona je umrla 26.09.2008

8. Pravilo: Sloboda govora na Blogeru.hr  je umrla ovim postom.  Nek ti on bude trajni podsjetnik na to da cenzura može i tebe snaći.

Izvor: Sponzoras

olimpia @ 13:37 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare


CENZURA!

CENZURA!

CENZURA NA BLOGERU!

S obzirom da je već poznat moj stav o hipokriziji, molim da podržite kolegu blogera DukesD čiji je post skinut s naslovnice jer progovara o licemjerstvu rvackih estraduša i estradnjaka a o  licemjerstvu uredništva više kod Moodswinger.
Da ne bih prepričavala, upućujem na Moodswinger.

Ako mi link nije uspio molim posjetiti http://moodswinger.bloger.hr



Hvala!

olimpia @ 12:06 |Komentiraj | Komentari: 8 | Prikaži komentare
petak, rujan 26, 2008
Ne mogu reci da sam jedna od onih koji ta sranja gledaju ili prate, ali kako veceras patim od mjesecne prijateljice prisiljena sam cvrljiti pred TV-om a izbor je zaista velik - mogu birati izmedju "light" teme kao sto je stradavanje branitelja iz Vukovara, utakmica, BB ili obiteljski show za djecu i odrasle.

Do sada sam o famoznom projektu BB uglavnom citala u tiskovinama tako da bas i nisam upucena u tu bljuvotinu, ali veceras sam odlucila malo i to pogledati i popratiti te specijalce i specijalke koji tamo obitavaju i sramote se pred cijelom nacijom.  
Naravno, kao pravi intelektualac, prvo cu se zgroziti nad takvim prodavanjem svoje osobe, ali  i upitati samu sebe jednu stvar - tko je to idiot ovdje - ti pacijenti sto se za pet minuta slave prostituiraju i kasnije na racun toga dizu lovu, ili ja koja sa obilatim bolovima od menzisa i muke sto radim za bijednu placu sada cvrljim doma dubiozna sto ce biti sa mnom nakon sto mi za tri dana istekne ugovor o radu a nakon toga tesko da cu uopce i naci posao, ali sam zato "pametna" i nacitana i ne prostituiram se pred kamerama i cvrljim doma jer sam vec isfrustrirana od svijeta nepravednog u kojemu glupi caruju i zaradjuju a ja se pitam kako cu platiti registraciju...

Prije puno godina, dok sam jos bila tinejdzerica a moja sestra u malo zrelijim godinama i upravo izasla s fakulteta, povela se za ruckom neka glupa rasprava koje se uglavnom ne sjecam, ali se jasno sjecam njenog komentara na manekenke i fufe (tada jos nije bilo izraza sponzorusa) u stilu "sto ti vrijedi da dobro izgledas kada si glupa do besvijesti..." na sto sam ja nju onako tinejdzerski nadobudno i povisenim tonom upitala "tko je tu glup - manekenka koja dize lovu ili ti koja tu doma sjedis i ne mozes tako pametna naci posao?"... 

Kuzite me?

Mogu se ja do besvijesti zgrazati nad glupom plavusom koja je tek s 25 maturirala ili nad seljacinama koje pred svojim najdrazima, prijateljima, obitelji i cijelom nam vrlom nacijom odaju najintimnije od najintimnijeg ili se blamiraju neartikulirano grgljajúci na kojekakvim audicijama, trpe koje kakve fashion gurue na kojekakvim model castinzima, ali koji ce nakon toga na racun svoje gluposti i ispraznosti kasnije dobivati lovu, a ja cu ovako pametna i kulturna doma lupati glavom u zid jer mi treba 750 Eur/a da produzim rok za pisanje magistarskog, 1000 Eur-a da popravim zub, 200 Eur-a za registraciju i da ne navodim sve ostale troskove... Ali, ne ja sam pametna i ne zelim se sramotiti i po starom socijalistickom razmisljanju drzim se pouke A. Sirotanovica i vjerojatno cu skoncati jednako kao i on.

A moj dragi uporno govori - Nije u soldima sve, ali nekako je ljepse plakati u Porsche-u nego u Fici...

I tako, dok ja bljujem vatru na sisate, guzate, priglupe i primitivne na nasim TV-ima - oni su na Tajlandu a ja i dalje doma. Oni ce na racun intervjua dobivati cifrice a ja cu zbrajati i posudjivati od drugih lovu. Oni ce dobivati sponozorstva a ja racune...  Oni ce se vozikati u novim autima a ja sam se godinama vozila u autu koji je star kao i ja i jednako tako nestabilan...

Ne, nemojte misliti da ja zastupam taj niski nivo svijesti, ali u ovakvome svijetu kojeg pokrece samo suska, ja se stvarno pitam tko je tu blesav - ja ili oni?
olimpia @ 20:34 |Komentiraj | Komentari: 12 | Prikaži komentare
subota, rujan 20, 2008
Predivna. Puna boja, zvukova i mirisa...

Zvuk motorne pile u susjedstvu, tako neromantičan, ali siguran nagovjestitelj jeseni. Čujem ga i ne čujem, u mislima se vraćam u djetinjstvo i prve lekcije o godišnjim dobima -Nacrtajte jesenje plodove - pa onda sa žarom drvenim bojicama žvrljati kruške, grožđe i jabuke po papiru, kestene i žuto lišće...  Što radimo u jesen? - a ruke polete u zrak - Drugarice, ja, ja, ja znam! Pripremamo drva za ogrijev, radimo zimnicu....

Jesen je doba promjena. Nije proljeće, ono samo budi uspavane hormone u živih bića.

Jesen - ona je ta -  moćna, bogata, romantična, zagonetna i sjetna...  budi u meni želju da se sklupčam ispod pokrivača i stisnem se čvrsto uz Njega i ne puštam ga jer me jesen čini slabom, željnom nježnosti i milovanja.  Ona svojim bojama  golica moju maštu a Njeno Sunce me gladi nježno poput perca po obrazima dok se rastapam od užitka...

Rana jesen - dok se priroda sprema za zimski san - ja se pomalo budim...
olimpia @ 19:42 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 18, 2008
Svježe misli.
 Obično ne prosjedim večer pred TV-om, ali slijedom događaja vratih se s jednog ručka poprilično i preprilično popunjenoga trbuha i bijah prisiljena mirovati kako bi se sve prevalilo iz gornjeg dijela abdomena u donji. However, okrenula sam na zadnjih nekoliko minuta Sex & City.  Carrie izjavljuje kako je lijepo provesti večer u društvu svojih neudanih prijateljica. Ok, znam da je ta serija još jedno američko sranje, ali ovaj me put ipak potakla na razmišljanje o mojem društvenom životu.

Ja sam neudana (Bogu fala). Živim se dečkom ali ne dugo - od 8 i po godina - jedva da jednu živimo zajedno. A i to silom prilika (a baš mi se i ne da ulaziti u detalje kako, zašto i kuda). Uglavnom, okosnica priče jest ta, da u mojim seljakanjima na relaciji selo - grad i nisam upoznala previše ljudi, barem ne onakvih kakve ja želim u svojem društvu i životu.

Neću reći da sam izbirlljiva, ali rijetkima poklanjam povjerenje. A kako sam po prirodi i iskrena o sebi, pa u svojoj blizini ne trpim malograđanska zgražanja nad svojim, ponekad ekstremnim stajalištima i relativno slobodnom ponašanju, moj krug prijatelja i ica i nije baš širok.   Tome još moram nadodati da sam poprilično alergična na ona silovanja tipa aajmo svi učetvero van, biće nam suuper. Vjerojatno je i to uzelo danak među ljudima koje poznajem.

Da ne spominjem da sam povratkom u malo mjesto još više izgubljena uzimajući u obzir da u takvim mjestima i nema baš previše žena mojih godina koje su slične meni po željama, stavovima i prioritetima. Uostalom, mislim da većina zna o čemu pričam.

I tako je to pomalo nakon godina dovelo do toga da ja zapravo više i nemam prijateljica. Imam prijatelje, ali to su većinom muškarci i naravno, ni ne moram naglašavati da i nije baš uputno previše izlaziti s drugim muškarcima ako si u vezi. Jebiga, kol'ko god liberalna veza bila - muško je muško i neće uvijek trpiti da mu ego škaklja nerve.

Danas je većina mojih nekadašnjih prijateljica udana, život im se vrti oko muževa, djece, kuće, mi ne nalazimo više zajednički jezik jer one ne razumiju moju priču o poslu, karijeri, ambiciji - a ja ne razumijem mijenjanje pelena, dječji plač i kuhanje ručkova - ja jednostavno ne razumijem "slatki život"... jer ja još uvijek želim izlaziti, trošiti svoje vrijeme i novac na sebe, putovanja, razbibrigu.

I žene koje upoznajem, većinom su u toj životnoj fazi. Zapravo, ne znam ni jednu koja živi slično meni ( a da je to sama odabrala).

Pa ondak tako sa sjetom gledam te američke bljuvotine pomišljajući kako zapravo zaista postoje sretnici koji imaju prave, iskrene prijatelje s kojima se mogu družiti, o svemu pričati, ne skrivati se iza maske koja im osigurava da će biti prihvaćeni u prevrtljivom i licemjernom okruženju...

Otkud sad ovo? Pa, sve ima svoj neki dublji razlog. Naravno da to nije Sex i Grad. Radi se o tome što nepostojanje društva i ljudi čijem se društvu iskreno radujem i koji me ne opterećuju dovodi do ozbiljnih problema u mojem funkcioniranju kako u društvu, tako i u vezi. Od silne želje da ne postanem kokoš - u nju sam se počela pretvarati. Sjedim doma, sama idem u teretanu, sama ujutro odlazim na kavu i čitam - pazi sad ove sramote - Teenu (sram me iako to ne činim često fala kurcu, češće je ipak NG na repertoaru) i zgražam se nad glupostima koje svejedno čitam. Jebiga, jeftina je. ON svaki put kada dolazi i odlazi ( a to je često s obzirom da radi i svira, kužite - probe i ostale pizdarije + što je i on doselio iz tog grada i sve mu je živo i neživo tamo) - zatiče mene doma, u istom položaju (koji se zove pokušavam pisati magistarski ali slučajno sjedim ispred TV-a jer  mi to pomaže da se bolje koncentriram - koga ja tu mažem za Boga miloga).

Cjelokupnoj situaciji nimalo ne pomaže činjenica da se moje radno okruženje  sastoji od veeeelikog broja ljudi, koji su svi većinom malograđani i svi svakoga poznaju (vjerujte - DOSLOVNO SVI SE     P O Z N A J U) tako da se moja malenkost em ne može - em ne smije nikamo uklopiti jer bi tkoznaučiji tabor usidrila brod pa bi najebala (ako se neko sjeća već sam pisala o tome - to je pak priča za sebe).

I tako se Olimpia potuca od kauča do kompjutera (kad ne radi), od gaže do gaže dragoga (ajde - bar jedna svjetla točka - tu se stvarno upozna kvalitetnih ljudi) i od kave do kave s dragim. No, dobro moram  izuzeti mojeg prijatelja koji je tu, u ovu vukojebinu,  pao s pizde na beton isto kao i ja.

Doduše, malo je ovo premalo mjesta da bi se egzaktno opisale moje putešestvije kroz meandre (he he, vlade ti si me na ovo podsjetio) društvene zbilje malograđana s jedne i društvenih ispljuvaka i ekstrema s druge strane, nije moja nepovjerljivost bez veze.... Upoznala sam maltene sve rvacke društvene fenomene i zaključila, zapravo upitala - zar zaista ima jaako mali broj normalnih, jednostavnih a inteligentnih ljudi koji nisu opterećeni mentalnim boleščinama i nametima te izvitoperenim društvenim postupanjima i stavovima nekakve skupine kojoj pripadaju ili se u nju namjerno svrstavaju? Zašto okove predrasuda pretpostavljaju raciu?

Ili sam ja totalno otkačila od stvarnosti?

Sex & the Countryside  - to bi za mene bilo idealno.
olimpia @ 00:48 |Komentiraj | Komentari: 13 | Prikaži komentare
utorak, rujan 16, 2008
Eto zašto ne volim čitati novine. Odmah mi se digne kiselina već u prvom dijelu dana.

Otvorim drugu stranicu, a kad tamo - najnoviji "biseri" Hrvatske udruge poslodavaca. Ako se to biserima uopće može i nazvati, prije bih rekla bljuvotinama najniže vrste. Malo - pomalo, oni bi se vraćali u doba ropstva i kmetije. Pardon - radnike bi vratili u položaj robova, a oni bi bili gazde.

Ako o tome ne znate još ništa ukratko se radi o sljedećem - pauza treba biti neplaćena, svi državni praznici (koji su valjda s nekim razlogom neradni) bi trebali ulaziti u godišnji odmor, također i neradni vikendi bi se trebali računati kao godišnji odmor, da bi im se trebalo omogućiti lakše davati otkaze (sic!!!!) i tako nebulozno dalje.

HALO!?!

Mislim, oni se tako usuđuju govoriti u državi u kojoj je radnik ionako već obespravljen i prevaren do kraja, radi za mizernu plaću, trpi nepismene gazde i šefove, da o nalaženju posla i ne govorim, nepostojanje sigurne budućnosti, život na rubu preživljavanja, ugovori na određeno kao pravilo a ne iznimka - a oni bi mu oduzeli i ono malo svjetla što ima u takvome životu? Ona prava za koja su morale proći tisuće godina borbe protiv klasne nepravde i za koja su ginuli ljudi, oni bi malo-pomalo ukidali dok se ne bismo vratili u mračno doba srednjeg vijeka...

E gospodo - ne bu to tak išlo!!!

Ok, znam ja da Hrvati i nisu baš neki vrli radnici, ali to nije ništa čudno s obzirom da im stanje u našoj bajnoj državi i ne nudi neku perspektivu i motivaciju
U državi u kojoj više, takoreći, ni nema srednje klase, koja je u normalnom svijetu većinski sloj društva - oni bi i ono malo prava, koja im štiti ta ista država (koliko uspješno - također je diskutabilno) oduzeli kako bi njihove debele, neradničke vlasničke guzice izbile svaku kunu iz poduzeća da bi se oni mogli voziti na jahticama i u skupim autićima (koje razbijaju njihova razmažena dječurlija) i radniku, koji im je te kune i priskrbio - dali po mogućnosti plaću dovoljnu samo za kutiju cigareta i kavu, pa nek' skapava od gladi kad je samo radnik - bijednik a ne i veliki gazda!

SRAMOTNO!

Uistinu, zar ti ljudi nemaju ni malo obraza, već i otvoreno pljunu radniku u lice i zapale mu šaku u oko, maskirajući svoju pohlepu makroekonomskim pokazateljima i glupavim izračunima (kao mi imamo najmanji radni tjedan u Europi... je, da, pogotovo u turizmu u kojem ljudi rade i po 16 sati na dan, cijelo ljeto bez dana slobodnog) pa bi mu i tu bijednu pauzu oduzeli, jer radnik, naravno, nije ljudsko biće, pa što bi onda morao i jesti u tih osam sati dok dirinči za debeloguzce, radnik je robot koji svojem guzdi mora biti vječno zahvalan što ga je zaposlio, jer svi ionako plaču da bi htjeli posao pa kad ga dobiju, nezahvalnici bi onda i plaću, pa gdje to ima....

GNJUSNO!!!


Znam da je post bez reda i smisla, ali toliko sam bijesna da jednostavno ni ne stignem napisati sve što mi je na pameti pa zapišem samo svaku treću misao...

Ma oružje, oružje i zauzeti sve tvornice, poduzeća, INU, Konzum, Agrokor, T-com i njima slični i neslični i sve nazad u ruke narodu. Nek' si svi ti gnjusi malo jebu mater!

Potpis:

Nažalost dipl. oec.
olimpia @ 11:43 |Komentiraj | Komentari: 11 | Prikaži komentare
utorak, rujan 9, 2008
Evo me. Malo sam zapela u time-space-continuumu... Odlutala u krivu galaksiju. Popiknula se na crnu rupu i upala u subcontinuum, ili podprostor ( ne znam ni sama više).

Rezime mojeg doživljaja zbivanja oko mene, na planetu Zemlji i provinciji Hrvatskoj dok sam bila odsutna na svojem nadsvjetlosno brzom svemirskom brodu :

- politika - kao i obično - ne vidim ne čujem i ne želim znati... ko je ono ministar gospodarstva? Ne, stvarno se ne mogu sjetiti...

- BB - pročitala na Indexu da je počeo, valjda... nadam se da mali zeleni ne love signale TV-a sa Zemlje da ne gledaju kakvijem se bljuvotinama Zemljani raduju..

- smak svijeta - uopće me ne bi čudio, bez obzira na irončno intonirana  obraćanja  domaćoj javnosti prepametnih lokalnih fizičara s neskrivenim podsmijehom  u smirenim glasovima kojima umiruju pučke ignoramuse koji su pak, u pravoj maniri glupe mase, pohrlili u crkvu moliti bezbrojne krunice za spas čovječanstva...
A ja pitam te fizičare - ma ko to kaže ko to laže da mi ne možemo napraviti crnu rupu? Ma vidjeti će taj, samo gledaj, eno ti je tamo prema Indijskom oceanu za koju godinu... ha, koje smo mi face? jel'da? pa će se s nama neko zajebavati, neš' ti...  mali zeleni - bjž'te koliko vas warpovi nose, vi ćete nama da ste vi napredniji od nas... pih!

- posljednji Gotovčevi - uf.....

- Kevin Spacey - koja smo mi provincija, a tek budala koja snimku prodade za samo 1000 kuna? pa kad si već seljak što slika ljude uokolo, onda bar budi pametan i zbrini obitelj do desete generacije, nema veze što će smak svijeta...

- geni su krivi za to što muškarci varaju žene - dajte meni malo tih gena... još jedan dokaz da muškarci nemaju dovoljno krvi za opsluživati dva mozga odjednom, nisu mi trebali švedski znanstvenici da bih to shvatila... tko zna da li i mali zeleni imaju slične gene?

- Dino Dvornik - tragedija, nažalost očekivana, šteta, žao mi - bio je genijalac
- Slovaci - tragedija, istinska tragedija... odeš na godišnji a vratiš se u lijesu... joj, naježila sam se

Svakodnevno dizanje u 6 ujutro uzelo je svoj danak u  posvemašnjoj nezainteresiranosti za išta osim moje dnevne, rutinske problematike (nu, koga ja lažem, to traje već par godina).
No, čini se da se i toj priči bliži kraj, pa će se i Olimpia malo odmoriti. Pola u želji a pola prisilno.

Apsolutna ignorancija svega što se oko mene zbiva,  ugrabila je i dio mojeg mozga koji (ionako već poduže) ne radi baš najbolje, pa me dovodi u brojne, većinom neugodne, da ne kažem čak i nezgodne situacije.

Ja sam onaj tip koji kada uspijeva zdravo funkcionirati onda radi kao švicarska urica, no čim jedna stvar zapne - ode sve u vražju mater... automatski sve počne kiksati, od bitnih do nebitnih stvari... Space ship u kojem putujem kroz time and space čim dobije mali virusić, ode cijeli sustav u krivu galaksiju, koju ja od milja zovem Pizdus Materina Slama. Ili sve šljaka ili dođe do proboja trupa koji rasturi cijeli sustav za održavanje života.

No, evo, uozbiljila sam se.  Jesen dolazi, iako se po sjaju Sunca to ne može zaključiti. Dolazi svemoćna, lijepa, melankolična jesen koja mi svaki put unosi radost u srce jer nagovješta moje omiljeno doba - zimu. 
Sunce ima nekakav poseban sjaj, blagi, njegove zrake više ne grizu nego miluju i mame osmijeh.

More je tamno plavo, bistro, zove.

Da, jesen stiže dunjo moja, dunjo rana... Hvala Bogu.


olimpia @ 19:22 |Komentiraj | Komentari: 19 | Prikaži komentare
Arhiva
« » ruj 2008
Index.hr
Nema zapisa.