Moj internet dnevnik
nemam pojma
Brojač posjeta
92410
dream theater
BLOG AZILA IZ RIJEKE
LUKA RITZ


Tvoje svjetlo će sjati sve jače i jače, jer ovo nije kraj - ovo je početak...
ponekad se rode anđeli koji znaju naći put
do svačijeg srca
zaljubimo se u ono čime zrače
zapanji nas boja njihove aure...
ponekad, doduše vrlo rijetko, nečija majka
rodi svačije dijete
nesvjesna koliko je njezina bol 
svačija bol i kako je njezina sjeta
svake majke sjeta
ponekad se rode anđeli miloga lica
besmrtna pogleda
ponekad se rode anđeli radi svih nas
i radi zaspalosti našega srca.

 Elfrida Matuč-Mahulja Krk
Blog - rujan 2009
nedjelja, rujan 27, 2009
A opet... maleni... tebe volim.. ne, ja te ne volim... ja te obožavam... ti si predmet mojih svakomomentnih konstrukcija... toliko sam ti podređena da se gadim sama sebi.

Obožavam te toliko, da ti ne dam  da me diraš,  uživam samo gledati te... ne zato jer si Apolon, ne zato jer si savršen.. nego zato jer si to ti - toliko sirovo jednostavan u svojoj borbi, toliko iskren u svojem osmijehu, toliko nemilosrdan kad to želiš... toliko moj - svaki tren kad ja to želim...

Voljela sam ja, ooo da.. voljela sam ja i ovako i onako, strasno i tužno, sretno i zadovoljno, beskrajno i eruptivno... Ali nikad sve to odjednom, do tebe...

Već desetljeće si centar mojeg malenog svijeta. Samo zato jer si jedini koji me uspio nadmudriti u svemu, baš svemu.... A ljudi misle da te poznaju.... kako se varaju, kako li se samo varaju....

I zato ti kažem, kao što ti rekoh prije puuuno godina - možda u mojem životu nisi bio jedini -  ali jesi najveći.
olimpia @ 23:44 |Isključeno | Komentari: 0
Kada poželim nešto reći - moje misli se na putu od mozga do usana pretvore u nešto sasvim deseto, nešto što ja ni sama nisam sigurna odakle dolazi.
Ono što činim često je suprotno onome što želim. Joj.

Napokon sam odustala sama od sebe - jebemu, prenaporna sam sama sebi.. kako li je tek drugima sa mnom....

Bog je žensko. Zato se i ne razumijemo. Nisam baš pretjerani ljubitelj žena. Ona me ne podnosi, a niti ja nju. Ljuta sam na Nju jer sam žensko. Ljuta sam na nju jer je žensko. Ljuta sam na sebe. Kao i obično. Niš novoga.

olimpia @ 23:12 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, rujan 23, 2009

Balkanka sam. I uživam u tome. Ne sramim se niti jednog atoma divljeg balkanskog u svojoj krvi. Grozim se deklarativnog izlaganja kvazipolitičara i kvaziintelektualaca o širenju ljubavi i razumijevanja. A pojma nemaju o životu.

Gledam otvoreno o nasilju nad ženama. Slušam deklarativne i nominalne izjave naših veleučenih političara, izjave usklađene s „civiliziranim zakonima“  zapada. I došlo mi da ih upitam „veleučena gospodo, sve ste lijepo izdeklarirali, svoje lijepe namjere i želje, svoja nastojanja, ali sunce vam vaše, što treba žena uraditi kada ju nemilosrdni volusina mlati šakama i nogama... što da radi pitam vas ja?!? Naravno, nije politički korektno da ista, premlaćivana, umorna, polumrtva žena, uzme nož u ruke i istom svojem tlačitelju zarije nož u utrobu i iščeprka mu dugo crijevo van, što bih  recimo ja u datoj situaciji učinila. Ili možda treba, ne znam, okrenuti drugi obrazi i reći  - dragi, ajde me malo udaraj i po desnoj strani da budu podjednako plave?“

Otvoreno priznajem – da se mogu dočepati onih koji su me silovali kao dijete – gonila bih ih do koljena stodvadesetog. Bez milosti. Da netko učini nažao nekom koga volim – ne bi mu svemir bio dovoljan da pobjegne od mene.

Bog je tu da prašta. Ja nisam. Ja ne praštam ljudskoj zlobi.

Kako da ja nekome govorim što je korektno da učini – kada ja sama to ne bih učinila tako?

Ja bih ispretukla provalnika do besvijesti, iako mi zakon nalaže da ne smijem. Ja bih ranila nekog tko bi ranio nekog koga ja volim, ne bih zvala policiju. Ja bih vendettu provela nad onim koji bi ubio nekoga koga ja volim. Ja sam vruće istočnjačke krvi i ne praštam.

Ne sramim se toga. Njegujem taj krvnički poriv za zadovoljavanjem pravde u sebi jer sam to ja. Balkanska djevojčura. Balkanska kučka.

Balkanska primitivka.

Ja se divim ljudima koji su izgubili cijele obitelji, djecu, očeve i sinove, prijatelje i nećake, a koji civilizirano podnose taj gubitak, tu i tamo izražavajući mržnju i bijes koju „prosvijećeni“ svakodnevno analiziraju, rastavljaju, komentiraju i osuđuju. Iskreno im se divim na nadljudskosti kojom zrače, dostojanstvu koje im je jedino oružje protiv neizmjerne tuge i osjećaja bespomoćnosti. Ne „prosvijećenima“ , nego onima koji su osjetili gubitak.

Ja to ne bih mogla nikada.

Volim Balkan  u sebi i vjerujem u praiskonsku istinu rečenu znakovitim stihovima upitne umjetničke vrijednosti jedne suvremene grupice „raduje me jedna istina – iz KP doma vratiću se ja.... ali hakija nikad neće sa bara, sa bara se niko ne vraća....“

Svaka vam čast Ritzevi – da sam ja u pitanju – svi bi ti dječarci sad bili u nekoj drugoj dimenziji. Svaka vam čast majke časno poginulih na vašem dostojanstvu.  Svaka vam čast  ženama koje ste iskusile maltretiranje – da sam ja na vašem mjestu – svi bi ti „muškarci“ bili danas eunusi.

olimpia @ 23:39 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
četvrtak, rujan 17, 2009

Gledam malo ljude oko sebe. Šaroliko društvo na kavi u kvartovskom kafiću. Kvart je bezličan, starih zgrada i ofucanih, raspadnutih, zaprljanih smogom fasada. Nebo je isto tako sivo, zrak je toliko gust i težak da pušem poput sipe. Mlatim s lepezom ispred nosa i vrlo vjerojatno zbog toga izgledam jako blesavo. Baš me briga.

Lijevo od nas sjede dvije stare gospođe. Jedna u šarenoj suknji, vesti koja totalno odudara od svega što ima na sebi, ispijenoga izgleda. Čita novine. Njezina prijateljica, susjeda ili štoli, isto čita novine... sijeda, jadno obučena... primjećujem prljave i ispucale tabane jer ima šlape iz kojih je iste izvadila i prekrižila nogena listovima. Stol do njih trojica muškaraca različite dobi ali nevidljivi, prosječni, ni po čemu posebni. Isto ispijenog lika.

Preko puta nas dvojica, jedan od njih krvavih očiju koje jasno ko dan govore da je sinoć do kasno pio i jutros se rano ustao. Prilazi im ispijeni čovjek, tiho, sa zadrškom u jezivo prljavim trapericama, plavoj prljavoj majici i žica cigaretu. Krvavooki mu daje malibora. Nježno uzima ponuđenu cigaretu i tiho kao što je došao – okrene se i ode. Kad je već zašao iza ukrasnog grmića – primjećujem ruksak na njegovim leđima – nivein za bebe. Jeza.

Iza mojih leđa dvije dotjerane gospođe tračaju. Osjećam parfem jedne od njih. Iako dotjerane – i one mi izgledaju ispijeno...

Sve je sivo, ispijeno. Ljudi su izmučeni.

„Jesi ti primijetio kako ljudi izgledaju ispijeno posvuda?“ upitam draganog  usred neke njegove dnevnovanjskopolitičke meditacije.

„Ha? O čemu ti?“ zbunjeno me pogleda.

„Ma niš, pusti me, zabrijala sam“.

Osjećam grižnju savjesti zbog nereda u svojoj glavi. Osjećam sram jer ne radim a uživam u stvarima koje su većini njih nedostupne. Zakazana sam sutra prijepodne.

Krvavooki i kolega se dižu i odlaze. Čujem lupu vrata od auta ali ne vidim koji je. Nešto zarošće jaako kod paljenja auta. Dragani i ja se posprdno nasmijemo. Ali nakon trećeg rošta začuje se brujanje 300 konja. U isti tren razrogačimo oči i blijedo se pogledamo.

„Jebote, si čula?“

„Kako ne... to je auto... kad 300 konja zarza i povuče, a ne one prdilice od golfa s navarenim remusom...“ Hihot, kao da smo dva balavca.

„Koji je to auto bio?“

„Corvetta, draga moja, Corvetta“

Nije sve tako sivo... Corvetta je bila zelena.

olimpia @ 20:21 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 13, 2009
Odlučila sam biti iskrena prema sebi. A i prema užoj okolini, onako od srca. Dugo skrivam jednu malu tajnu jer ju se sramim priznati i sebi, a kamoli ne drugima.

Truth - patim od anksioznosti. Nisam to danas otkrila, znala sam to već dugo ali sam odmahivala rukom pri samom nagovještaju misli o tome. Počela je prije više od pet godina, ali sam to pripisivala pojačanom treniranju, kavi i koječemu. Doktor stare škole me poslao na pretrage štitnjače, simo-tamo i na kraju mi rekao "mala,  nije ti ništa, to ti je u tvojoj glavi".  Fala doktore, sada već bivši, što ste mi rekli ono što i ja znam.
Onda je na neko vrijeme prestala. I opet se pojavila. Ali ovaj put ne sama, nego  sa prijateljem zvanim panick attack. Prestala sam piti više od dvije kave, prestala sam se živcirati, povukla iz pojačanog društvenog života - ali ništa nije pomagalo. Strah od napadaja je hranio strah. Nisam čoek koji bježi, sa problemima se uvijek gledam u oči ali mi je to sranje počelo ozbiljno ometati život. Posebno u vožnji, ili kad moram u neki veliki trgovački centar - čim vidim neonska svjetla i zatvoren prostor - okidač je tu i samo je pitanje trena kad će napasti. Koliko- toliko sam to uspijevala kontrolirati tako da mi ne smeta. Do sada. Srećom, nisam nikad na hitnoj završila jer sam nekako instinktivno osjećala da je to u glavi pa se nisam htjela sramotiti po hitnoj. Ne - lažem - jesam jednom - srce mi je preskakivalo i pičilo 120 u minuti... to je bilo pred više od šest godina i tad nisam osjećala nikakv strah niti tjeskobu. Barem sam mislila da je tako.

Ne bi se moglo reći da sam osobito strašljiva. Ne bojim se pretjerano mnogih stvari kojih se drugi ljudi boje - ne bojim se paukova, zmija, mraka, štakora, silovatelja, ubojica, lopova, šetati sama po zabačenim dijelovima grada, mijenjati posao i prebivalište... Bojim se voziti na velikim motorima, bojim se visine ali ne pretjerano (iako sam kao dijete pala s prvog kata na leđa), bojim se grmljavine ako sam na otvorenom.. ali to su sve uobičajeni i ne pretjerani strahovi. Zato se i čudim sama sebi. Jer imam strah od - ničega. I to me strahovito ljuti jer ne mogu identificirati neprijatelja.

Znam gdje leže uzroci. Vjerojatno u mom strahu od neuspjeha. U strahu od toga da nemam sve konce u rukama. Zbog očekivanja koja imam prema sebi, ali i očekivanja najbliže okoline - čitaj - obitelji. Ali i u tome da imam užasno napornog oca,  oca histeričnog, radoholičara, tlakaša punog straha za stvari koje ima, čovjeka koji ima fobije od toga da će se nešto dogoditi kući, stanu ili autu i u činjenici da ja ovisim o njemu i majci jer nemam novaca da bih samostalno živjela. A s takvim je čovjekom neopisivo teško živjeti. Pogotovo kad je sve što imaš materijalno - njegovo. Eksplozivne naravi, tvrdih principa i konzervativan, uvjeren u svoju nepogrešivost, dreči se najmanje jednom na dan zbog čega meni tlak skoči do nenormalnih visina - jedno riječi - pomorac ilitga kapetan. Ali jebiga, šta je tu je - s njim trenutno moram živjeti.

A tjeskoba je svakim danom sve jača i jača. Svi njeni simptomi, od kojih mi najteže pada manjak koncentracije, svaki dan mi sve teže i teže padaju. Ima dana kada se borim sasvim uspješno s time. No, ima dana kada me paralizira. Kada mi ne da disati, kretati se, živjeti.

Odlučila sam prevazići sram i otići doktorici. Ona je ok pa me neće biti sram. Imam problem i mislim ga riješiti. Koliko god se sama sebi činila infantilnom, nedoraslom ili možda neozbiljnom . problem je stvaran i smeta mi.

Eto i ovo je početak rješavanja problema. Otvoreno priznati da ga imam.
olimpia @ 15:23 |Komentiraj | Komentari: 15 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 7, 2009
"Prsa od junaka - glava od bedaka". Nedavno me podsjetiše na ovu uzrečicu. Zapravo, već nekoliko dana razmišljam o herojima, junacima, kako god ih nazvali. Gledam herojske priče iz II Svjetskog, raznorazne herojske priče iz drugih ratova i svjetova, života. Nekako s nelagodom zaključujem kako takvih priča više nema. Danas nema više heroja. Zapravo, ne da ih nema nego u današnjem svijetu herojska djela više nisu nešto čemu se ljudi dive. Danas se ljudi sprdaju s time.

No, nije im za zamjeriti. Mnogi su  danas svjesni pravog lica svijeta koji nas okružuje, svjesniji nego ljudi od prije samo pedesetak godina.

Da li bi ljudi spašavali Židove u II Svjetskom ratu da su znali da su upravo oni financirali njemačke tvornice? Da li bi ih spašavali da su znali da će ti isti i njihovi potomci danas tlačiti Palestince?

Da li bi naši branitelji u tolikom broju išli braniti Hrvatsku da su znali da su zapravo topovsko meso koje se bori za to da bi lopovi mogli u međuvremenu neometano krasti? Da li bi se borili da su znali da će biti marginalizirani, bez posla, prevareni? Ne samo oni - već cijeli narod za kojeg su se borili...

Da li bi netko išao riskirati vlastiti život da spašava nekog drugog znajući da možda poslije neće biti ni pozdravljen od onoga koga je spašavao? Da li bi netko ginuo u sprječavanju pljačke banke (poput onog jadnička, čijeg se imena ne mogu sjetiti a koji je nedavno umro nakon godina ležanja u komi... eto vidite koliko marimo za junake, sram me može biti) znajući da bankara zaboli ona stvar za tog čovjeka i da bi tog istog izlihvario prvom prilikom?

Danas svatko gleda svoja posla. Ne riskira, ne junači se. Ljudi su prevareni, razočarani, umorni. Nikome ne vjeruju i za nikoga ne ginu. Ljudi nemaju više u što vjerovati. U svijetu u kojem karikature poput Gotovčevih, Dikančevih, nakaradna stvorenja poput Hiltončevih i sličnih dobivaju medijski prostor, a lopovluk, krađa i ubojstva pune sve više listova crne kronike, gdje je mali čovjek nemoćan protiv sistema koji ga gazi svake sekunde, minute - heroja više nema... niti će ih biti. Točnije - njihova će djela biti junačka, ali odluka bedačka. Slaviti ćemo ih čitavu minutu koliko će trajati prilog u dnevniku ili u rubrici zanimljivosti. Biti će zaboravljeni već prvom prilikom kada Gotovčevi podrignu pred kamerom.
Fuj. Sve mi se gadi.
olimpia @ 11:06 |Komentiraj | Komentari: 17 | Prikaži komentare
Arhiva
« » ruj 2009
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Index.hr
Nema zapisa.