Moj internet dnevnik
nemam pojma
Brojač posjeta
92410
dream theater
BLOG AZILA IZ RIJEKE
LUKA RITZ


Tvoje svjetlo će sjati sve jače i jače, jer ovo nije kraj - ovo je početak...
ponekad se rode anđeli koji znaju naći put
do svačijeg srca
zaljubimo se u ono čime zrače
zapanji nas boja njihove aure...
ponekad, doduše vrlo rijetko, nečija majka
rodi svačije dijete
nesvjesna koliko je njezina bol 
svačija bol i kako je njezina sjeta
svake majke sjeta
ponekad se rode anđeli miloga lica
besmrtna pogleda
ponekad se rode anđeli radi svih nas
i radi zaspalosti našega srca.

 Elfrida Matuč-Mahulja Krk
Blog
subota, veljača 2, 2008
Uvijek ista priča. Okupljanje rodbine jednom godišnje na rođendan moje bake (inače genijalno, bistro stvorenje koje obožavam).
I  onda krene - standardna pitanja: "joooj pa kada ćete se vi oženiti, pa već vam je vriijeme... a ti šta ti čekaš - godine lete, šta bi vam falilo da napravite klinca.. "
STOP. NE i NE i NE. Odjebite. Ja ne želim djecu (još), ja se ne želim vjenčati (još). I onda salva kritika na moj račun - "pa kako si ti grozna, pa to je taako lijepo".
Aha. Je.
Vama.
Meni nije. Točka. Odjebite u skokovima.

Kada sam prvi put (naravno, ne razmišljajući) ispalila pred svojom kraljicom majkom da ne želim djecu zaprijetila mi je da će me razbaštiniti. Pa sam ja zašutila, a ona  se malo ispravila.

Ja ne volim djecu (izuzev nećakinje i nećaka, hebiga, rod je rod), a bogami ni ona mene. Nekako se ne kužimo pretjerano. Da se razumijemo, nije da bi im ja nešto naudila, nego ih jednostavno ne ljubim previše. Nisam još osjetila taj famozni "poriv za majčinstvom", i moram priznati da mi nimalo ne fali. Zaboga, pa jedva se brinem sama o sebi, a kamoli da mi tu još uleti neko malo drečavo stvorenje koje mi više neće dati mira do kraja života.
Ma da, stoji, slatka su ta dječica - dok  god su tuđa i ja ne moram brigati brigu.
Mene, trenutno, sva ta halabuka i kerefeke oko djece iritiraju. Žao mi je, ali barem sam iskrena. Dijelim ja tu radost roditeljstva, ali ne baš kako si ljudi zamišljaju da bih možda trebala.
A tek ona famozna "kafenisanja" novopečenih mama po kafićima ujutru... "Joj kako je moje dijete paametno... A tek moje... Joooj, moj je jučer imao zeleni proljev... moj je imao temperaturu..". I onda "Moj muž ovo, moj muž ono...". I onda dreka iznervozirane dječice od koje ti bubnjići vibriraju još deset dana.
Ili kad ideš u posjetu novopečenim roditeljima, samo što ti dijete na glavu ne posjednu, "ma vidi kako piški, vidi kako kaki, prdnuo je -  juuupi!" Pa ti moraš glumiti iako ti je taj dan prisjeo život već ujutro, pa se kriviš govoreći "joooj kako je sladak/slatka... ma bući, bući, bući..."

A što se dojenja u javnosti tiče - ne sviđa mi se ta ideja. Nije mi baš ugodno  dok kupujem kruh i mlijeko da neka žena do mene izvali cicu van. Bude mi jako neugodno i odmah zbrišem. Uvijek postoji neki skriveniji ili zaklonjeniji kutak gdje se to može obaviti.

Ne,  jednostavno nisam ja za to, ne još.

Ja znam da su žene poput mene u majini i vjerojatno nemaju hrabrosti otvoreno govoriti ovo što sam ja rekla, iz jednostavnog razloga što ih automatski okolina proglasi nenormalnima.
Doduše, moji prijatelji i prijateljice su naviknuti na takav moj stav, uostalom, kad sam ja u pitanju ih malo što može začuditi, ali svejedno me ponekad iziritiraju komentarima tipo "proći će ti vrijeme za rađanje, sad ti je najbolje vrijeme... oženite se da ti ne pobjegne".
Ma tko da ne pobjegne? On? Ma nek' bježi ako mu se bježi.
Ako mi jednog dana dođe da napravim derište - napraviti ću ga (na radost sveukupne rodbine i ostalih), ali taj dan još nije došao.
olimpia @ 19:06 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Index.hr
Nema zapisa.