Moj internet dnevnik
nemam pojma
Brojač posjeta
92410
dream theater
BLOG AZILA IZ RIJEKE
LUKA RITZ


Tvoje svjetlo će sjati sve jače i jače, jer ovo nije kraj - ovo je početak...
ponekad se rode anđeli koji znaju naći put
do svačijeg srca
zaljubimo se u ono čime zrače
zapanji nas boja njihove aure...
ponekad, doduše vrlo rijetko, nečija majka
rodi svačije dijete
nesvjesna koliko je njezina bol 
svačija bol i kako je njezina sjeta
svake majke sjeta
ponekad se rode anđeli miloga lica
besmrtna pogleda
ponekad se rode anđeli radi svih nas
i radi zaspalosti našega srca.

 Elfrida Matuč-Mahulja Krk
Blog
petak, ožujak 14, 2008
Dragi moji, evo me nazad iz Padove i nisam mogla izdržati a da vam ne prepričam dogodovštine.

Mislite da je Italija kultiviziranija od nas i da je tamo tako divno? Eh, pa - prevarili ste se.

Put je bio sasvim dobar dok nismo došli na autostradu. Od siline kamiona istočnjačkih registracija, nekad slavna i brza autostrada pretvorila se u zagušenu riječku zaobilaznicu (zajebilaznicu...).

Prvo ugodno iznenađenje dočekalo nas je već na prvoj naplati cestarine kada uopće nismo dobili račun. Naravno, jesmo mi budale što nismo pitali scontrino, ali naučeni na balkanske hrvatske autoceste očekivali smo račun za to. Poučeni neugodnim iskustvom, odlučili smo tražiti da nam svakI put daju scontrino. I - dobro da jesmo. Jer europski italijanci su nekako svaki put "zaboravljali" dati račun.

Slijedeće ugodno iznenađenje dočekalo nas je kad smo pokušali naći hotel. Brate mili, nigdje oznake, a ni čovjeka koji priča talijanski dovoljno razgovijetno da bi uopće razumio što ga mi entuzijasti pitamo (i to na tečnom talijanskom) a kamoli, brate, da zna gdje je u njegovom gradu cesturina s 4 trake  i kvart veličine Rijeke.

Never mind - od tri Albanca i jedne Polutalijanke, na koncu ipak nađosmo Talijana koji nam je uredno objasnio gdje je hotel.

Neću spominjati oznake koje krivo stoje.

Hotel

Rezervirali smo u hotelu Ibis*** koji spada u poznati međunarodni lanac Accor. Tko se razumije u hotelijerstvo - vjerojatno će znati o čemu pričam. Kod rezervacije hotela naglasili smo da ne treba biti nepušačka soba. Logično - vjerojatno smo pušači.

Dođemo, uzmemo sobu, uđemo u sobu - oduševljeni! Sve state-of-the-art... Ultra novo, prekrasno...
Kad ja malo bolje pogledam - sve nepušačke!

Ok. Idemo zamijeniti sobu. (Neću spominjati recepcionerke koje nikako nisu na materinjem jeziku shvatile tko je od nas u kojoj sobi, s obzirom da su mojeg dragog nazvale signorinom Goran. O sposobnosti i pameti njihovoj - malo kasnije.)

Jel' ima pušačka?
Ima.
Super.

Ulazimo u sobu i šok. Soba iz 70-ih godina. Prljavi zidovi, kada minijaturna, ostaci žvakaće na ormariću, fiksni tuš  a nigdje kapa za tuširanje. Počnem pičakarati očajna. Dakle, za Europu su pušači manje vrijedna bića!!! Ma, krasno... Nagovaram kolegicu da im kaže. Neće, obožava Talijane, njoj je sve super... Normalno kada nije pušač. Popušta i odlazi sa mnom na recepciju i onim kokoškama od recepcionerki kaže da su trebale naglasiti da je soba drugačija jer ispada da su pušači manje vrijedni. Crvene, recepcionerke ne odgovaraju ništa.

Ma, boli me ona stvar za inventar sobe, al' da je šupski - čovječe je! Osjećaš se posrano.

Kada smo se dotjerali za workshop, silazimo dolje i pitamo za pomoć recepcionerke da nam objasni gdje je hotel koji nam treba. Ona nas blijedo gleda i pita " Pa zar  nemate Navigatore?" (Za one koji ne razumiju - GPS).

Pi..a ti blesava materina, kakav te Navigatore spopao, pa još uvijek imamo glavu da mislimo njome, hebo te Navigatore da te hebo...

Uz  kiseli osmijeh joj objašnjavamo da - nažalost, nemamo. Dakle, spomenuta recepcionerka se vata posla i ide tražit po Internetu da nam nađe uputstva te ih printa i daje, s obzirom da, izgleda, pojma nema kako joj grad izgleda i gdje se nalazi tako beznačajna stvar poput hipodroma?!?

Recepcionerka naglašava (nakon vjerojatno dugotrajnih i napornih konzultacija s šefom) da inače oni naglase da su pušačke sobe ipak lošije od drugih, ali da je - gle čuda - baš nama njena kolegica to zaboravila naglasiti... Aha, moš' si mislit... Lanac, međunarodni, tri zvjezdice, ISO 9001... Pas im mater da im pas mater, znamo svi što...

Koristeći internetski isprintana uputstva dotične - izgubismo se i tražismo hotel koji trebamo 45 hebenih minuta iako je samo 4 km udaljen od našeg stacionarnog hotela...

A šta ćeš, kada nemamo Navigatore...

Never mind... preživismo i stigosmo na vrijeme.

Obavili sve,idemo prema autu, jedna talijanska kolegica ide uz nas i ćakulamo. Kažemo joj da smo se izgubili... I ona pita "Pa zar nemate Navigatore?" Pa hebote ja da te hebo tri puta, pa di je vama ljudima mozak ostao?

Večera u restoranu - napokon stvarno ugodno iznenađenje

Našli smo neki restoran, u samome centru Padove, krasno dotjeran, elegantan  - s jeftinim cijenama (od 6,50 eura nadalje).

Uzeli smo antipasto, primo piatto, cugu (mineralne tri i juice...).

Želimo desert.

Frajer dotrči, uzima stol s dessertima i kaže "Evo - kuća časti - zuppa di fragola i tiramisu iz domaće izrade..." i trpa nam na tanjure u količinama nezamislivima za Talijane...

Ok, - mislimo si mi - super!!!
Tražimo račun.

Konobar pita -  "Jel' baš želite račun?"

Pogledamo se, kimnemo i kažemo "Ma neee"... neka, ajmo vidjeti što će biti... baš nas zanima...

Dolazi on, po skrivećki nam otvara ono kožnato čudo za račun i pokazuje nekakav minijaturno isprintani račun -  "Račun je 54 Eura, samo za vas 50 Eura!"

Čovječe - nije nam naplatio ni cugu, ni kruh koji smo pojeli ni desert koji smo sami tražili!!!!!!!

Povratak u hotel

Zahvaljujući balkanskim instinktima i korištenju vlastitog mozga koji nam služi kao Navigatore, vratili smo se iz prve.

U hotelu smo poželjeli nešto popiti i naručimo. Ja naručila vino rose, kolegica sok, dragi  - campari sodu.

Pića stižu - sva u identičnim čašama (nema razlike - pio ti vino, sok ili vodu...), kakve ja doma koristim i naravno, (a čija bi druga bila nego moja) - moja čaša rasturena...

Nisam se ni digla da odem do šanka zamijeniti - ona već vadi novu jer zna zašto se dižem, pa mrmlja sebi u bradu a kao se obraća meni "aha mda znam, evo, vidjela, odmah..."

Pa pi..a ti materina bezobrazna, meni si misl'a podvalit' muda pod bubrege jer misliš da sam polupismena balkanska stoka, hebo ti ja pas mater talijansku....
Praščina je mislila da neću skužiti čašu koja me može izrezati!!!!! Pa da ne mora baciti ono što je natočila (po standardima se  ne smije pretakati već natočeno u novu čašu - mora ponovno natočiti)...

Ok. Idemo dalje...

Jutro, 8 i 30

Kava i cigarete su moj jutarnji ritual. Kako je naglašeno na svim propagandnim materijalima - "usluga šanka - 24 h 7..." Spuštam se i odvalim maltene glavom u roletama zatvoreni šank?!?

Rezignirana, vraćam se u sobu i žicam dragog da ide sa mnom pitati gdje se DOVRAGA može uzeti kava za van (take out) pa da mogu u miru u sobi popiti kavu.

Na recepciji, nadobudni Talijancin, napirlitani, prvo nema pojma kakva je to kava za van (na talijanskom).
Probamo na engleski - "Coffee take out?"
Ne razumije.

Upućuje nas na caffe bar s vanjske strane hotela nek' probamo tamo.

Pa hebo te ja da te hebo, s kojeg si ti Marsa pao?!!?!!?

Idemo tamo i odvalimo glavom u zaključana vrata.

Ok. (inače, to im je glavna fora govoriti -  "Okaaaaij....?"

Nađemo neki bar malo dalje koji radi i konobara koji je od negdje izvukao plastične čašice i spasio me. Svaka čast, evo mu šaljem vel'ku pusu za to.

Tuširanje

Kako uopće NEMAJU kapa za tuširanje, morala sam se otuširati sa zavezanom plastičnom vrećicom na glavi - NNNI...

Povratak

Na povratku stajemo u autogrillu da obavimo piš pauzu i kupimo poklone.

U WC-u  -  sauna.

Tražim gdje se poteže voda. Vidim senzor al' ne znam što s njim. Mašem rukom ispred njega - ništa.
Gledam jel' ima kakvije uputstva - ništa.
Znojim se od srama, jer mislim si mislim Ajmeeee, sad će ona koja uđe za mnom misliti  - vidje pičke nepismene, balkanske, nije znala ni vodu potegnuti...

Maltene u suzama - izlazim i čujem šum vode - voda se poteže!!!!!

Ok.

Granica

Sretni i ponosni što se vraćamo u svoju domaju, prije granice - KOLONA - ?!?

Sigurni u svoju pamet I DRAGU NAM HRVATSKU, ustvrđujemo "Prokleti Slovenci, opet zajebavaju... more bit da su naši glasali protivu ZERP-a... ha ha ha"

A kad ono - gle čuda - HRVATI PREGLEDAVAJU HRVATSKE AUTE, REDOM RIJEČKIH REGISTRACIJA, OTVARAJU IM BUNKERE I KOPAJU PO STVARIMA, A TALIJANE I SLOVENCE PUŠTAJU DA PROĐU DOK NAS RVATE ZAJEBAVAJU!!!!

Eto ti nostalgije, začas se vratismo u mislima u doba "mraka" i kako su nas onda držali ko' stoku na granici...

KO ĆE KOGA NEGO SVOJ SVOGA!!!!

Zaključak



Hebem ti EU, retardirane zapadnjake, hebem ti Italiju...

Hebem ti prodanu rvacku guzicu i rvacku rasu koja ne zna š'a ima  i kol'ko to vrijedi, a prodaje se  u ništa!!!!





olimpia @ 23:19 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Index.hr
Nema zapisa.