Moj internet dnevnik
nemam pojma
Brojač posjeta
92410
dream theater
BLOG AZILA IZ RIJEKE
LUKA RITZ


Tvoje svjetlo će sjati sve jače i jače, jer ovo nije kraj - ovo je početak...
ponekad se rode anđeli koji znaju naći put
do svačijeg srca
zaljubimo se u ono čime zrače
zapanji nas boja njihove aure...
ponekad, doduše vrlo rijetko, nečija majka
rodi svačije dijete
nesvjesna koliko je njezina bol 
svačija bol i kako je njezina sjeta
svake majke sjeta
ponekad se rode anđeli miloga lica
besmrtna pogleda
ponekad se rode anđeli radi svih nas
i radi zaspalosti našega srca.

 Elfrida Matuč-Mahulja Krk
Blog
srijeda, veljača 13, 2008
Odrastala sam u jednome malome mjestu. Kako me srednja škola i pubertet zakačio baš za trajanja rata, nisam imala puno izbora u životu što se tiče nekakvih zdravih aktivnosti, a bogami, ni novaca tada nije bilo previše.
Lokalni se socijalni život sastojao od birtijašenja i opijanja, tu i tamo nekog zdravog izlaska u grad. Nekog velikog društva i nisam imala - društvom se moglo nazvati one koji su se se nalazili u istoj birtiji, a bilo ih je od 15 do 80... Srećom - uvijek sam bila kontraš pa se nisam uklapala u mlade svoje generacije - opet na sreću - jer ih je 90 posto imalo zapis u crnoj knjizi policije.
I tako su tada cijeli moj svijet bili birtija i knjige svih vrsta...
Možete samo zamisliti kakvog sam sve polusvijeta vidjela - ali tada nisam shvaćala da je to to. Pijanci, lopovi, prevaranti, drogeraši, mentalno retardirani, poremećeni...  Teško je u doba opće besparice i psihoze razlučiti tko je kakav. Shvaćala sam ja da su ti ljudi drugačiji od mene, ali mi nije bilo jasno po čemu su drugačiji. Mladi idealist - kakav sam bila - mislila sam da se svakome može nešto objasniti na lijep način i da su svi ljudi u dubini duše dobri. Kako sam se vremenom odmaknula od toga i započela novi život u gradu, postajala sam sve svjesnija koliko je takvo okruženje nezdravo za nekog poput mene.

Tek danas shvaćam vrijednost takve životne škole. Doticaj s takvim ljudima mi je otvorio pogled u svijet kakav mnogi ne poznaju, kamoli razumiju. Dok se mnogi koji su živjeli daleko od takvih ljudi ne mogu spustiti na njihovu razinu kako bi komunicirali s njima - ja vrlo dobro plivam među njima, a osobita mi je specijalnost smirivanje uskuhanog, pijanog, muškog testosterona ljudi nižeg IQ-a i saniranje razbijenih noseva.

Na kojem principu oni zapravo funkcioniraju? Rekla bih da je osnova njihovog razmišljanja golo preživljavanje. Ali ne mislim pri tome na siromaštvo, već na kvalitetu njihova razmišljanja. Oni jednostavno postoje. Oni žive u nekakvom vakuumu prostora i vremena, nesvjesni svojeg bitka i sebe u odnosu na okolinu. Oni jednostavno žive. Nemoćni su suvislo objasniti svoje postojanje, postojanje društva i napretka... Ne shvaćaju da postoji nešto poput etike, morala, poštovanja, kulture... Sve to za njih jednostavno ne postoji, ali ne zato što oni to ne žele - oni to jednostavno svojim kapacitetima  nisu u stanju shvatiti.

Da li se na takav soj ljudi može utjecati nekakvim obrazovanjem? Vjerojatno može, ali za razviti takav sustav treba puno vremena i novaca.
Da li je genetsko naslijeđe uzrok njihovu ponašanju? Vjerojatno dobrim dijelom i je.

No, kao faktor od najvećeg utjecaja, tu se pojavljuje obitelj ili supstitut obitelji, koji na svakog pojedinca utječe u najvažnijim godinama.

Oni koje se sam najviše uočila i koji su mi prava enigma jesu ljudi, pretežno muškarci, izrazito agresivni, skloni opijanju i smanjenog IQ-a. Uvijek se pitam da li se kako tim ljudima može pomoći, da li ih se uopće može podignuti na nekakvu drugu razinu svijesti na kojoj bi počeli uočavati neke društveno - vrijednosne moralne, obrazovne i duhovne konstante?

U percipiranju svijeta oko sebe važnu ulogu igra obrazovanje - ono otvara horizonte i onima koji nisu možda previše inteligentni i koji su skloni devijantnom ponašanju. Ono ih usmjerava na pozitivne vrijednosti i uči ih suživotu s drugima.

Sustav koji bi prepoznao potrebe takvih u mladosti i na vrijeme ih socijalizirao, za sada ne postoji ili ja ne znam da postoji. Takav je sustav za sada utopija, jer bi trebao obuhvatiti nekoliko važnih komponenata:
 - obitelj ili zamjenu za obitelj u kojoj vladaju zdravi odnosi,
- uočavanje mentalnih poremećaja na vrijeme i odgovarajuću terapjiu za njih,
- obrazovanje i širenje duhovnih horizonta,
- organizirano (institucionalizirano) praćenje takvih slučajeva do njihove srednje dobi (neka vrsta socijalne službe ali ne onakve kakva je danas)
- apsolutnu financijsku potporu takvim aktivnostima.

Iako većina nas uopće ni ne razmišlja o takvim ljudima koji su na neki način - uvjetno rečeno - dno društva, oni nas okružuju na svakom koraku i dobar dio njih predstavlja tempiranu bombu i opasnost po društvo. Ako im već ne možemo pomoći, ne treba im ni odmoći ignoriranjem njihova postojanja. Na prvome mjestu, oni koji u blizini imaju takav slučaj, ne smiju okretati glavu od njih u prolazu - već im pomoći ako mogu. Ili barem za početak - pristojno pozdraviti.
olimpia @ 19:21 |Komentiraj | Komentari: 18 | Prikaži komentare
Arhiva
« » tra 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Index.hr
Nema zapisa.