Moj internet dnevnik
nemam pojma
Brojač posjeta
91521
dream theater
BLOG AZILA IZ RIJEKE
LUKA RITZ


Tvoje svjetlo će sjati sve jače i jače, jer ovo nije kraj - ovo je početak...
ponekad se rode anđeli koji znaju naći put
do svačijeg srca
zaljubimo se u ono čime zrače
zapanji nas boja njihove aure...
ponekad, doduše vrlo rijetko, nečija majka
rodi svačije dijete
nesvjesna koliko je njezina bol 
svačija bol i kako je njezina sjeta
svake majke sjeta
ponekad se rode anđeli miloga lica
besmrtna pogleda
ponekad se rode anđeli radi svih nas
i radi zaspalosti našega srca.

 Elfrida Matuč-Mahulja Krk
Blog
četvrtak, ožujak 20, 2008

Probudila sam se mokre glave od znoja. Cijelu noć sam se u snu bacakala po krevetu lupajući u stranice od kreveta.

Ujutro sam osjetila da se nešto mijenja. Da li u meni ili oko mene - ne znam - samo sam osjetila da se mijenja. Ma, vjerojatno je to osjećaj zbog toga što sam na godišnjem...

Budim se sve umornija svaki dan. Trudim se ne razmišljati o ničemu. Ako krenem previše razmišljati neminovno dođem do pitanja koje si postavljan gotovo svaki dan - Zar je to to? Zar je ovo život? Gdje je smisao svega ovoga? ....

Malene radosti ponekad nisu dovoljne. Veselim se ptičicama, buđenju prirode i kristalno čistom moru i nebu, osmijehu neznanca, ali onda otvorim novine i zagrcnem se već od naslova "Sudac X napravio to i to", "Dečko ubio curu pa sebe", "Cijene će i dalje rasti", "Prema novom zakonu ne smije se sušiti veš", "Od danas naplata prakinga i ispred vaše kuće", "Nova afera u politici" i bla bla bla.....

Zatvorim novine i zaklopim rukama oči pokušavajući crne riječi i slike izbrisati iz glave.
 I mislim si  - Dobro je, nemoj i o tome razbijati tikvu... misli o čem ljepšem... A o čemu da mislim? pokrećem unutarnji dijalog... Sama sebi postavljam pitanja i sama sebi dajem odgovore. Odgovore koje zapravo i ne želim sama sebi davati niti znati. Ja sam realna i poznajem sebe i zato nikad sama sebi ne dajem odgovor koji  želim čuti, već onaj koji je u datom trenu najrealniji.

Ni u mašti ne znam sebe utješiti. Baš sam čudnovata biljka.

Otvorim oči i razočarano shvatim činjenicu da unutarnji razgovor i nije polučio nekog efekta. Još sam na istome mjestu, svjetlo je isto, zvukovi su isti, ljudi su isti, situacija je ista.. status quo.

I stalno mi je hladno. Smrzavam se kao da imam groznicu. Čujem glasić iz dubine - Ma nije stvarno hladno, to je u tvojoj glavi, to je podsvjesno... Hladno ti je jer se bojiš neizvjesnosti, jer te plaši hladan svijet oko tebe. Ne smiješ biti sama, kad si sama razmišljaš o ružnim stvarima i samu sebe strašiš... Oli, nemoj to raditi sama sebi. Ma kakvi, samoterapija ne djeluje.

Zapalim cigaretu, naslonim bradu u ruku i buljim u prazno. Poput psihičkog bolesnika. Blejim kroz prozor u mrak i pošavam odgonetnuti kakav je to zagonenti odsjaj u mraku. Mmmm, misterija - evo nečeg s čim se možeš zabaviti.... Ma misterija moj klinac... to je mjesečev odsjaj na susjedovoj ogradi.. Bože koji jesi na nebesima, stvarno ti je loš smisao za humor... Znam da se sad negdje gore (ili možda dolje?) grohotom smiješ svojoj neslanoj šali umjesto da mi pošalješ nekakv pametan znak... Je, je smij se, smij... imaš potpuno pravo na to, ionako si ti kreirao ovaj cirkus koji mi smrtne budale zovemo Svijetom.

U daljini preko plave bare trepere svjetla naselja. Na terasi udišem svježi zrak i nosnice mi draška miris proljeća. Zatvaram oči i osjetim kako mi sjetna sjena prelazi preko prsa i grlo mi se stisne od navale suza. Brzo otvaram oči u panici.

Neću plakati. Neću plakati, nisam više balavica da naričem i kenjkam. Nemam zašto cmizdriti.

Negdje iz dubine mozga javljase glasić s odgovorom - Ako nemaš zašto cmizdiriti kako to da ti se cmizdri? Što ti to sama sebi pokušavaš dokazati? Da si snažna i hrabra? Zašto cijelo vrijeme sebe zavaravaš... Uvijek gledaš naprijed i ne dozvoljavaš si ni na tren vratiti se u prošlost, zato ti i otkazuje vlastiti mozak poslušnost pa se ničeg ne možeš sjetiti onda kada ti treba! Pusti se ženo nek te voda nosi, ne možeš uvijek plivati protiv struje, zato i stojiš na jednom mjestu cijelo vrijeme...

Duboko udišem reski zrak. Osjećam kako mi hormoni divljaju. Sjećam se kako sam ja divljala kad sam bila mlađa, kako sam uživala svaki trenutak kao da je zadnji ni ne sluteći da ću s godinama početi bagatelizirati svaki takav trenutak. Trenutak koji život znači. Ni ne sluteći da više nikom neću vjerovati, ničemu se radovati i da ću živjeti fantomski život s maskom na licu. Da ću dobiti bore od lažnog osmijeha.

Zatvaram oči. I dalje sve stoji osim grana koje se njišu na laganoj burici. Osim valova u daljini. Ništa se ne mijenja, ništa ne mijenjam.

Javlja se glasić - That's it, to ti je život Oli, moraš ga udisati, čuti i osjetiti. Moraš pružiti ruke prema budućnosti ali  i svako toliko okrenuti glavu prema prošlosti. Moraš rasti kao što raste lišće i drveće, moraš se kretati kao priroda u valovima, moraš osjetiti slatkoću hladnog zraka u otvorenim ustima i otvoriti zaključano srce da u njega može ući promjena. To je život Oli, to je to što tražiš, to je ono što trebaš da bi živjela... Slobodna si a da to ni ne znaš. Ne budi slijepa i gluha, ne budi nijema i tvrda.
Živi ženo, barijere koje ne možemo preskočiti zapravo postavljamo sami sebi....
olimpia @ 20:19 |Komentiraj | Komentari: 14 | Prikaži komentare
Arhiva
« » sij 2018
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
Index.hr
Nema zapisa.